U ovim „beleškama iz zloglasne trogodišnje vladavine austrijske u Srbiji” Jovan Miodragović piše svojevrsni ratni dnevnik perioda od okupacije 1915. do potpisivanja primirja u novembru 1918. godine. „Tragični dani Srbije” govore o iskustvima onog dela naroda koji nije uspeo da se sa vojskom povuče preko Albanije, a na koji, govoreći o Prvom svetskom ratu, često zaboravljamo, pa je ova perspektiva vrlo dragocena. Pisan iz dana u dan, ovaj dnevnik donosi obilje informacija – od svakodnevnih nedaća u okupiranom gradu, preko logoraškog iskustva, sve do haotičnih, neuverljivih i propagandnih novinskih izveštaja.
U predgovoru, 1921. godine, Jovan Miodragović kaže:
„Bilo mi je suđeno da za sve vreme ovoga nesrećnog rata sa Austrijom ostanem u Beogradu… Za sve ovo vreme vodio sam beleške o svima važnijim događajima…Tako sam uspeo da imam jedan niz beležaka uređenih hronološkim redom koje mogu biti izvor i kakvom većem i boljem radu o ovom, najkrvavijem, ratu…”
Kao jedan od motiva za objavljivanje ove knjige navodi i popularnost svoje, kako Jovan Miodragović kaže, „knjižice” pod naslovom „Tragični dani Beograda” (beleške iz trinaestodnevne vladavine austrijske u Beogradu). Ova knjiga nastala je, u stvari, kao zbirka tekstova koji su objavljeni u listu „Pijemont” i koje je „publikum” cenio i voleo da čita. Značaj ove njegove „knjižice” ipak je bio dovoljan da okupator 1915. godine pronađe i spali čitav tiraž, a Jovana Miodragovića pošalje u koncentracioni logor:
„I tako su oni, mesto u ruke svojim čitaocima otišli jednog dana ili niza Savu i Dunav, ili kroz plamen u vazduh! A pisac je njihov zbog njih otišao u Nežider…”
Ovde valja napomenuti da Jovan Miodragović nije odustao od ovih beležaka ni u samom logoru, uprkos velikim nevoljama kojih bi mogao da dopadne ukoliko bi ovaj njegov dnevnik bio pronađen.
Ipak, kaže nam Jovan Miodragović i da ovde nema pretenzija naučnog rada, te da ovo nije nikakva istorija, iako se u njoj govori o istorijskim događajima, i zaista, pogrešili bismo ako bismo uzeli propagandne, cenzurisane i povremeno potpuno lažne napise okupatorske štampe kao izvor tačnih informacija; ali nesumnjivo ima neverovatno detaljnih podataka o privatnoj istoriji jednog perioda, o stalnim govorkanjima i glasinama vezanim za ratna dešavanja, političke odluke i kretanja vojski sa jedne strane i, rekli bismo, stravično plastičnih podataka o sledovanjima brašna i inflaciji cena na beogradskim pijacama sa druge strane.
Jovan Miodragović je ipak nastavnik na prvom mestu, pa misli i na nas, buduće generacije čitalaca:
„Naročito misli (on, autor) da će ova zabava biti od veće koristi naraštajima koji nastaju, koji ni pojma neće imati o mukama i patnjama što smo ih mi pretrpeli i o žrtvama što smo ih mi podneli za stvar narodnoga oslobođenja i ujedinjenja našega. Pa se bojim (dodaće, mudro i proročki), neće umeti dovoljno ni da je čuvaju i koliko treba…”
I zaista, već na prvim stranicama ovog dnevnika dobićemo u poglavlja uređenu priču koja mestimično liči na roman.
Beograd pred olujom, Na stanici resničkoj, U Paraćinu, U Vrnjcima poglavlja su koja pokrivaju najdramatičnije trenutke, bezglavo bežanje pred nadirućom neprijateljskom vojskom i potresne scene razaranja Beograda, rasturene vojske i nesnađenog stanovništva koje je u potpunosti prepušteno samima sebi;
Povratak u Beograd, Dolazak u Beograd, U Beogradu do kraja 1915. i U novoj 1916. do moga interniranja poglavlja su koja donose pravu sliku života pod okupacijom, glad i nemaštinu, te poteru ne samo za hranom i ogrevom, nego i za informacijama. Posebno skrećemo pažnju na to koliko je ova potreba velika – da se u dnevnik unose čak i „kuckanja astalčića” i šta ove medijumske seanse prognoziraju.
Moje interniranje, U Nežideru, U lageru i Moje oslobođenje poglavlja su koja, iznenađujuće, nisu najpotresnija u ovom dnevniku; iako tegobna, opisuju logoraški život sa jedne posve praktične strane, ne osvrćući se previše na poniženja, stradanja i muke koje se podrazumevaju, već govoreći o organizaciji baraka, „kamercimerima” i „kamerfirerima”, te o posebnoj „popovskoj menaži” (menzi) kojoj ima da zahvali što nije „formalno gladovao”.
Određena promena u strukturi pripovedanja vidi se u tome što je poslednja trećina knjige pod samo jednom reči: 1918. U ovom velikom poglavlju dominantna je jedna lavina novinskih sažetaka, naslova i vesti koja nezaustavljivo teče, a donosi samo konfuziju i beskrajna pitanja, vajkanja i nedoumice, jer ovo je svet u kome ništa nije jasno ni sigurno i nijedna informacija ne sme se uzeti zdravo za gotovo; nažalost, često izostaje bilo kakav kontekst vesti koje nam se prenose, odnosno, prenosi nam se grubi sadržaj novina po temama, na primer:
- (18) jun: Austrijska ofanziva na Talijanskom frontu produžuje sa uspehom. I na zapadu traju borbe. Bugarska vlada dala ostavku.
Ovakvo izveštavanje, mada samo po sebi dosadno i repetativno, najpreciznije prenosi haotičnu sliku sveta u tom trenutku nalik nekom čudnom „skrolu” na društvenim mrežama, gde rame uz rame stoje atentati na Lenjina i glasine o ubistvu carske porodice Romanov.
Najdriljivije su, svakako, stranice posvećene dočeku srpske vojske u Beogradu, za koje se stanovništvo marljivo (i, dakako, u tajnosti) sprema, šijući ne samo srpske, već i savezničke zastave, praveći planove proslava i pekući kolače – ali prava informacija o povlačenju je to što u Beogradu nema struje ni vode, jer su „njihovi” napustili, a „naši” još nisu prihvatili.
Ipak, neverovatan ritam njegovom pripovedanju daju neizostavni izveštaji o vremenskim prilikama, tako da, između ostalog, znamo kada je pao prvi sneg, kada je bio mraz, kada vreme bilo lepo i „za šetnju”. Ovo govori u prilog tome da vremenska prognoza ipak ostaje uvak aktuelna ljudska tema u svakom vremenu.
Knjigu Tragični danu Srbije možete kupiti OVDE.
Sva dela JOvan aMIodragovia možete videti OVDE.
U okviru edicije Otrgnuto od zaborava Portalibis je izdao mnoga dela o životu tokom okupacije kao što su Pod Nemcima Božidara S. Nikolajevića, Okupacija Dragiše Lapčevića, Tragični dani Beograda takođe iz pera Jovana Miodragovića.