Esejistika zauzima središnje mesto u opusu Stanislav Vinaver, ali, kako podseća Jovan Deretić, njegove rasprave ni danas nisu dovoljno proučene i sistematizovane. Među manje poznatim, a izuzetno značajnim tekstovima izdvajaju se tri eseja: Ikarov let, Bergsonovo učenje o ritmu i Momčilo Nastasijević. Oni pokazuju širinu Vinaverovih interesovanja – od književnoistorijske dijagnoze savremene poezije, preko filozofskih temelja modernizma, do čitanja pojedinačnog pesničkog opusa. U izdanju Portalibrisa ova tri eseja nalaze se u jednoj knjizi nazvanoj Ikarov let.
U eseju Ikarov let Vinaver razmatra krizu ondašnje književnosti, smeštajući je u jedan širi književnoistorijski kontekst, posle čega postavlja duhovnu dijagnozu vremena. Polazeći od razlikovanja tri osnovna ljudska tipa – metafizičara, etičara (zakonodavca) i pesnika – on određuje sudbinu književnosti u odnosu na dogmu i puritanstvo. Pesnik, po Vinaveru, nije ni tvorac zakona ni njihov tumač, već saučesnik stvaranja, onaj koji svet iznova oblikuje u njegovoj punoći i protivrečnosti. Opasnost za književnost ne leži u spoljašnjim zabranama, jer umetnost ume da ih nadvlada, već u trenutku kada sam umetnik postane dogmatičar. Tada nastaje istinska tragedija – ne progon umetnosti, već njeno samouništenje.
„Opasnost je ne od toga da fanatici i sektaši i dogmatičari zabrane umetniku pravi umetnički rad. Umetnik bi ipak preko svih zabrana umeo da stvori umetnost. Nego je opasnost da umetnik sam ne postane dogmatičar, fanatik i sektant. Od sebe sama ne može pobeći ni u kakvu lukavost. Bilo je, biva i toga, ali je to mnogo teže. Od sebe je mnogo teže pobeći. I kad umetnik sam postane sektant, kad zabrani sebi umetničko gledanje, umetničku širinu i slobodu, kad zabrani sebi ljubav prema stvorenom svetu i kada naredi sebi da voli samo svet zamišljen na jedan jedini način, skrojen pod jedan kroj, i sklopljen u jedan kalup onda, onda nema više načina da iz umetnikove radionice i iz umetnikovog eksperimenta izađe dvostruko plodni izraz želje i traženja, sna i iskustva. Kada bledi ideal, bleda apstrakcija zavlada umetnikom, onda umetnik onemogućava u samome sebi ono za šta je bio predodređen. On truje svoje rođene sokove, i otrovani sokovi ubijaju delo umetnika.”
Esej Bergsonovo učenje o ritmu otkriva filozofsku podlogu Vinaverovih poetičkih stavova. Tumačeći misao Anrija Bergsona, čija je filozofija trajanja i intuicije snažno uticala na srpski ekspresionizam, Vinaver pokazuje da ritam nije puka formalna kategorija, već način postojanja i doživljaja stvarnosti. Bergsonov pojam unutrašnjeg trajanja on povezuje sa poetskim nagoveštajem i dinamikom stiha, nastojeći da pokaže kako prava poezija mora pratiti unutrašnje kretanje svesti, a ne spoljašnje metričke šeme.
Treći esej, Momčilo Nastasijević, posvećen je pesniku jedinstvenog jezičkog izraza – Momčilu Nastasijeviću. Ovaj tekst može se čitati i kao posmrtno slovo, ali i kao odlična analiza jedne zatvorene, guste, samosvojne poetike. Vinaver osvetljava Nastasijevićevu težnju ka sažetom, muzikalnom i arhetipskom izrazu, prepoznajući u njemu srodnu brigu za sudbinu jezika i ritma. Esej, takođe, svedoči o Vinaverovoj sposobnosti da pronikne u individualni stil drugog pesnika, da uoči njegove unutrašnje zakone i duhovnu vertikalu.
Sva tri teksta potvrđuju ocenu da je esejistika najznačajnije područje Vinaverovog rada. Njegov stil – asocijativan, ispunjen humorom i lucidnim zapažanjima – često prednost daje živom mišljenju, koje je neprestano u pokretu, od suvoparne sistematičnosti. Pa ipak, ovi eseji odgovaraju na ozbiljna pitanja koja avangarda postavlja: pitanje jezika, ritma i mogućnosti moderne poezije.
Među našim izdanjima možete pronaći više književnika esejista kao što su: Rastko Petrović, Milan Savić, Milan Grol, Ljubomir Nedić, Svetislav Vulović, Pavle Popović, Jovan Skerlić i mnogi drugi.
Sva dela Stanislava Vinavera možete videti OVDE, a knjigu Ikarov let OVDE.