Pantologija novije srpske pelengirike (1920) i Nova pantologija pelengirike (1922) predstavljaju jedan od vrhunaca književnog rada Stanislav Vinaver, i svakako veoma smeo iskorak srpske književne avangarde između dva svetska rata. Ove knjige nisu samo duhovita i jednostavno koncipirana literarna igra, već i oštra, intelektualno utemeljena kritika književnih normi, ukusa i merila vrednosti koja je moderna postavila kao kanonska početkom XX veka.
Vinaver je, kako ističe Jovan Deretić, kao pesnik ponikao u znaku simbolizma, sa težnjom da stvori poeziju oslobođenu konkretnog značenja, poeziju u kojoj „muzika čini suštinski doživljaj pesme”. Ta usmerenost ka zvučnosti, nagoveštaju i jezičkoj igri prirodno je vodila ka eksperimentu, a u određenim trenucima i ka humoru i parodiji. Upravo u Pantologiji dolazi do punog izražaja njegova verbalna komika i izrazit parodijski talenat.
Pantologija novije srpske pelengirike nastala je kao duhoviti odgovor na kanonizaciju koju je izvršila Antologija novije srpske lirike Bogdan Popović. Dok je Popovićeva antologija postavila merila ukusa, stila i „prave” lirike, Vinaverova pantologija – već samim naslovom – podriva ne samo njen autoritet već i samu mogućnost ili potrebu da se stvore univerzalni zakoni poezije.
Umesto uzvišene lirike, Vinaver nudi „pelengiriku”: namerno zvučno preuveličanu poeziju koja karikira manire savremenih pesnika – Dučića i Rakića, Andrića i Crnjanskog, Pandurovića i Disa, Isidore Sekulić (Vinaver će se podsmehnuti i samom sebi, uvrštavajući i sebe u svoju pelengiriku). Parodirajući stilove, tematske opsesije i patetične intonacije, Vinaver raskrinkava mehanizme poetske proizvodnje i pokazuje koliko je tanka linija između uzvišenog i smešnog.
Posebna vrednost Pantologije leži u njenoj dvostrukoj prirodi. S jedne strane, to je duhovita zbirka koja se čita sa uživanjem; s druge, ona je kritički esej u stihu, polemika sa estetskim dogmama. Vinaver nije samo ismevao pojedince već je dovodio u pitanje sam koncept antologijskog kanona, ideju da se poezija može svesti na unapred zadate norme ukusa
Nova pantologija pelengirike nastavlja i produbljuje taj postupak; ove dve Vinaverove knjige su praktično ne odvojive. Druga pantologija svedoči o Vinaverovoj konstantnoj težnji da preispituje književnu scenu, da pronalazi nove poetičke mehanizme koje će ismevati, parodirati, pa čak podvrgavati i oštrijim vidovima kritike kao što su ironija i satira. I u ovoj knjizi humor je zasnovan na Vinaverovoj majstorskoj manipulaciji ritmom, intonacijom, zvučnim i tematskim asocijacijama.
Parodijska snaga Pantologija počiva na Vinaverovom izuzetnom poznavanju same prirode poezije, poetike moderne i strujanja evropskog ekspresionizma. Stanislav Vinaver nije bio tek duhoviti imitator, već pesnik duboko upućen u ritmičke, zvučne i stilske mehanizme stiha, u razvojne linije srpske i evropske lirike, kao i u individualne manire svojih savremenika. Da bi parodija bila uverljiva, ona mora pogoditi samu srž prepoznatljivog – intonaciju, sintaksičku naviku, metaforički registar, pa čak i tipičnu „pesničku pozu” određenog autora. Vinaver je upravo to činio: njegove parodije nisu spoljašnje karikature, već precizne stilske analize pretočene u humor. Pantologija i Nova pantologija su kompetentan dijalog sa čitavom jednim književnim periodom.
Pantologije pokazuju da je Vinaver bio ne samo jedan od najsmelijih avangardnih eksperimentatora srpske poezije već i njen pronicljivi kritičar iznutra. Parodija kod njega nije puka dosetka, već vid književne samosvesti: način da se poezija očisti od šablona i vrati živoj, slobodnoj igri jezika.
Među našim izdanjima možete pronaći više modernističkih pesnika kao što su: Risto Ratković, Branko Ve Poljanski, Sibe Miličić, Rastko Petrović, Rade Drainac, Dušan Vasiljev, Momčilo Nastasijević i mnogi drugi.
Sva dela Stanislava Vinavera možete videti OVDE, a knjigu Pantologija novije srpske pelengirike i Nova pantologija pelengirike OVDE.