Luča mikrokozma najlepše je i najličnije delo crnogorskog vladike i pesnika Petra II Petrovića Njegoša. Osmišljena i ispevana u burnim političkim i za Njegoša teškim ličnim vremenima – nakon 1843. godine, kada je Osman-paša Skopljak osvojio crnogorska ostrva u Skadarskom jezeru Vranjinu i Lesendro – ova religiozna poema predstavlja filosofsko-poetski odgovor na eshatološka pitanja koja su pesnika najdublje mučila: odakle dolazi čovek, šta je njegova suština, koji je smisao njegovog života, kakva je njegova svrha i krajnji cilj. Objavljena 1845. u Beogradu, Luča mikrokozma otkriva posve intiman sloj pesnikovog duhovnog života, njegove sumnje, stremljenja i viziju čovekovog položaja u vaseljeni.
Sam naslov poeme otkriva njenu filozofsku nameru. Mikrokozam, mali svet, bio je termin filozofa XVI veka koji su čoveka videli kao odraz celokupnog kosmosa. Luča, dakle, označava zrak, osveštanje, rasvetljavanje bića čovečjeg. Poema je podeljena na šest pesama: prve dve grade uvod u osnovnu priču, dok u preostale četiri vladika razvija dramatičnu kosmičku istoriju čovekovog pada i njegovog zemaljskog udesa.
U prvoj pesmi pesnik opisuje kako ga njegove pomračene duše sjajna zraka besmrtnoga ognja uznosi kroz svemir do nebeskih sfera. Na tom duhovnom usponu susreće svoga anđela hranitelja, simbol proviđenja, koji ga uvodi u tajne vaseljenskog poretka.
Druga pesma donosi opis nebeskih prostora, harmonije i čistote božijeg sveta. Anđeo hranitelj na kraju dovodi pesnika do izvora tajanstvene vode koja će mu otkriti istinu o ljudskoj strašnoj sudbi padenija, odnosno o razlozima i posledicama čovekovog pada.
Treća pesma predstavlja uvod u veliku dramu nebeske pobune. Bog otkriva arhanđelima Mihailu i Gavrilu da će se njihov sabrat Satana podići protiv božanskog poretka. Ovo predznanje otvara jedan od ključnih motiva poeme – slobodnu volju i njene posledice.
U četvrtoj pesmi arhanđeli nastoje da odvrate Satanu od pobune, ali njegova nadmenost, samouverenost i žudnja za samovlašćem vode ga unepovrat.
Peta pesma opisuje strahoviti kosmički boj između pobunjenih anđela i onih koji su ostali verni Tvorcu. Sukob je veličanstveno stilizovan, ispunjen mitskim i biblijskim tonovima. Pobunjenici bivaju strmoglavljeni u pakao, svi sem Adama i njegovih legija, koji u poslednjem trenutku spoznaje zabludu, kaje se i odriče Satane.
U šestoj pesmi Njegoš donosi najoriginalniji element celokupne poeme: ideju da je Adam nekada bio anđeo. Iako je izbegao večnu propast, njegov prestup nije ostao nekažnjen – Bog ga šalje u mrak zemaljski, gde će, lišen sećanja na svoje nebesko poreklo, morati da okaje svoj greh. Zemlja tako postaje prostor iskušenja, stradanja i moralnog uzdizanja (ili pada). Ali, ono što je najvažnije je da čovek, iako izgnanik, nosi u sebi luču – trag svetlosti koji ga podseća na izgubljenu uzvišenost i usmerava ka nebu.
Iako je u određenim motivima sledio Miltona i njegov Izgubljeni raj, Njegoševo delo ostaje originalno. Njegov lični egzistencijalni bol, pitanja o smislu stradanja, čovekovoj prirodi i odnosu dobra i zla u potpunosti prožimaju poemu. Luča mikrokozma tako predstavlja ne samo teološku ili eshatološku viziju već i poetsku dramu o čoveku koji, rascepljen između svog nebeskog porekla i zemaljske sudbine, kroz unutrašnju svetlost traži put natrag ka Bogu i besmrtnosti.
Više o Luči mikrokozma pronađite u predgovoru Milana Rešetara pod nazivom Filozofija u „Luči mikrokozma”.
Portalibris je objavio još srpskih klasika koje možete pogledati OVDE.
Sva dela Petra Petrovića Njegoša možete videti OVDE, a Luču mikrokozma OVDE.