Živan Živanović (1852–1931), srpski političar, državni savetnik, istoričar i učitelj, ostavio je značajan trag u javnom životu Srbije kako kroz svoj politički rad, tako i kroz brojna istorijska i publicistička dela.
Rodio se u Živkovcima, u uglednoj srpskoj trgovačkoj porodici. Njegov otac bio je prvi pismen čovek u ovom mestu, a deda mu je bio Živan Stojanović, kačerski knez i učesnik Prvog i Drugog srpskog ustanka, koji je ostao poznat po tome što je poveo kačerske ustanike u boj na Čačak 1815. godine. Otac Živana Živanovića veoma je ulagao u obrazovanje svog sina, pa ga je nakon završene osnovne škole poveo peške u Beograd kako bi ga upisao u gimnaziju, što je bio početak Živanovićevog obrazovnog i životnog puta. U Beogradu dolazi u porodicu Janka Šafarika da radi kao posluga. Pokazavši se kao vredan, pritom odličan đak, Šafarik se odlučuje da preuzme brigu o njemu, te mu postaje staratelj i učitelj. Nakon gimnazije odlazi u Učiteljsku školu u Kragujevac, završava je i postaje učitelj. Kao državni stipendista upućen je u Nemačku, gde je u Goti i Halberštatu studirao pedagoške nauke, a potom je 1875. godine prešao u Jenu da se posveti izučavanju prirodnih nauka. Studije je privremeno prekinuo kako bi kao dobrovoljac učestvovao u srpsko-turskim ratovima, nakon čega se vratio u Berlin i dovršio svoje obrazovanje.
Kada je 1879. godine diplomirao, Živan Živanović se vratio u Srbiju. Radio je kao profesor u Velikom Gradištu, Nišu, Pirotu i Beogradu. Bio je profesor petnaest godina. Od 1887. počinje više da se zanima za politiku. Upoznao se sa Jovanom Ristićem, postao mu blizak prijatelj i saradnik, a onda je i ušao u Liberalnu stranku, kojoj je na čelu bio Ristić. Živanović se u Narodnoj skupštini pojavio kao poslanik ove stranke. Godine 1892. postao je član Državnog saveta.
Tokom vladavine Vladana Đorđevića Živan Živanović bio je ministar narodne privrede, a za vreme vlade Dimitrija Cincar-Markovića bio je ministar prosvete od 3. maja do 11. juna 1903. godine. Ove godine se povukao iz političkog javnog života zbog Majskog prevrata. Naime, Živanović je bio oženjen sestrom Dragutina Dimitrijevića Apisa, s kojim su zajedno živeli u kući. Iako nikada nije dokazano da je bio umešan u zaveru, činjenica da su se zaverenici često sastajali u njegovoj kući ostavila je senku na njegov politički položaj.
Bio je star da bi učestvovao u balkanskim ratovima, ali je u njima izgubio svog najstarijeg sina. Za vreme Prvog svetskog rata, 9. jula 1916. godine, Živan Živanović je uhapšen, a onda i interniran u logor Nežider u Mađarskoj, u kom je ostao do 26. oktobra 1918.
Živanović je sarađivao sa brojnim listovima. Publicistički rad započeo je u listu Javnost 1873. godine. Kasnije je pisao za Istok, Srpsku nezavisnost, Novu nezavisnost, Srpsku zastavu. Napisao je više političkih članaka i rasprava, kao i radova iz pedagogije i prirodnih nauka. Njegove najpoznatije knjige su Politička istorija Srbije (1–4), Niš i niške znamenitosti, Memoari Stevana Stevče Mihailovića, Srbija u ratovima.
Živan Živanović je bio jedan od osnivača Srpske književne zadruge i član njenog Upravnog odbora od osnivanja, 30. aprila 1892. Poslednja sednica kojoj je prisustvovao bila je 30. aprila 1931, neposredno pred smrt. Takođe, učestvovao je i u osnivanju Društva Svetog Save. Bio je član odbora za podizanje Hrama Svetog Save.
Sva dela Živana Živanovića koja je Portalibris objavio pogledajte OVDE.