Prva nagrada na konkursu Sa kaldrme i sokaka
Nemanja Rajak
Umir krvi
Jesenji sumrak padao je na Novi Sad, najavljujući bludnu noć. Svetlost uličnih lampi treperila je zavodljivo po kaldrmi močvarnog grada. Neka težina se osećala u vazduhu, a jedinu utehu, čak i u poznu jesen, nudila je mutna i smradna reka. Moćni Dunav, koji je poput kakvog drevnog božanstva uzimao dovoljno duša svake godine, posebno u leto, sada je ravnodušno proticao. Ovo je bilo mesto buržujskih salona, opijumskih jazbina, ribljih pijaca i gotskih crkava. Ulice grada pamtile su krv, crkve greh, a narod zločine.
Na glavnom trgu svuda su mileli ljudi. Oficiri su vodili napuderisane supruge kućama posle pojedene štrudle i popijene kafe. Studenti su, završivši predavanja, žučno raspravljali o nadolazećim revolucijama s grozničavom mladalačkom energijom, spremajući se da ono malo para što imaju potroše u kafani gde su ih pijanci i šljakeri već čekali. A ostali, ostali su hitali kućama da u miru provedu nadolazeće veče.
Duša grada ležala je negde drugde, daleko od trgova, kafana, pijaca i mondističkih radnji. Tamo gde je sve počelo – u starom gradu.
Da bi se ušlo u stari grad, trebalo je simbolično proći kroz barokno kitnjasti kameni luk.
Tuda je prošla ona, ostavivši pijanog muškarca koji je mokrio na jedan od stubova luka iza sebe.
Svaki korak bio je odmeren, vreme provedeno na ovom svetu ju je to naučilo. Nije mladalački žurila, već je hodala, u prelepoj purpurnoj haljini, s izvesnom promišljenom gracioznošću nekoga ko je odavno naučio da je život jedna velika predstava. Nosila je haljinu s uvežbanom elegancijom prošlih vremena. Čipkasti okovratnik, požuteo po ivicama, provirivao je ispod belog satenskog šala, a rukavice, iako su delovale skupo i fino, proredile su se na vrhovima prstiju i postale skoro providne. Rumenilo na obrazima bilo je prenaglašeno, kao da zavodljivo crvenilo pokušava, svim silama, da sakrije starost lica. Iza nje ostajao je slatkast miris nostalgije i znoja.
Kaldrma, po kojoj je hodala, bila je vlažna, i pomalo klizava, dok su joj potpetice kuckale po neravnom kamenu. Crvena tkanina lepršala je na prozorima kuća pored kojih je prolazila. Mlade devojke, namirisane jakim parfemima, stajale su ispred kuća i dozivale prolaznike ptičijim glasovima. Smeh, pohotan i grlen, čuo se svuda. Neko se svađao na jeziku koji nije razumela. Beba je u daljini plakala, a onda prestala.
Tražila je jednu kuću.
Dugo nije bila u njoj, ali ju je lako prepoznala po mirisu. Trag lavande i buđi ostao je isti.
Zastala je ispred.
Kuća nije izgledala ništa drugačije od ostalih, jedino što nije imala prepoznatljivo crvenilo na sebi.
Gornji sprat bio je osvetljen.
Otvorila je vrata i ušla unutra.
Popevši se stepenicama, naišla je na svog domaćina.
Ispred nje stajao je onizak i pregojen čovek, krupne glave, baburastog nosa, oštrih crvenih ušiju, kovrdžave bradice, iznad koje se nalazilo lice omatorelog satira.
– Ko je to nama napokon stigao? – izusti on.
– Izvinite, dragi moj gospodine Hristiću, malo kasnim, znate kako mi dame uvek izaberemo pogrešno vreme da počnemo sa spremanjem za izlazak iz doma.
– Da, da, sve znam – odgovori zaneseno Hristić, misleći na nešto drugo.
– Uđi, draga Ljiljana, pa da ti objasnim o čemu se večeras radi.
Prešavši preko praga, ugledala je drugi svet u nastanku. Svuda oko nje behu postavljene antičke statue.
– Šta je ovo? Novi Rim?
– Znate i sami da niko još od Rimljana nije izmislio novi greh. A večeras nam greh treba.
– Greh?
– Snimamo film.
– Film?!
– Da.
– Kakav film?
– O tvom obnaženom plesu.
– Molim?!
– Da, da. Hajde samo sedi, tamo su stolice.
Ljiljana je ušla u stan i skinula rukavice, ostavivši ih na stolu.
– Je l’ to dozvoljeno? Takve filmove još nisam gledala.
– Takvi filmovi još nisu snimljeni. Zato ćemo mi biti prvi.
– Ne znam da li sam ja za to.
– Honorar ti je tri puta već od uobičajenog.
– Kako vi kažete. A gde će se puštati taj film?
– Nigde. On je samo za odabrane.
– Ko su odabrani?
– Ko će ga znati. Kralj, predsednik Vlade, vladika. Nikad ne znaš ko šta voli.
– Nekada sam znala.
– Eh, nekada… šta da ti kažem, i ja sam nekada bio bogat, pre nego što me ona gadura upropastila, a sad se, kô jevrejski rob, patim.
– Znate i sami ko je sve plaćao moje društvo. Obožavali su me kao kakvu boginju, tražeći način da zavaraju prazne duše.
– Svi smo nekada bili nešto bolje i vrednije.
– To je tačno. Nego, šta vam bi da me pozovete? Na filmovima su obično mlade devojke.
– Tvoj ples još niko nije nadmašio.
– Hvala vam na lepim rečima. Ali šta ja znam o filmu. Gledala sam onu, kako su je novine nazvale, veštačku predstavu, u pozorištu Dunđerskog pre koju godinu. Posle sam pogledala još jedan film.
– Nije to važno, draga Ljiljana, ti si plesala davno pre kamere. Sad samo treba tvoj čuveni ples da snimimo i fino naplatimo gledanje. Ne moraš više plesati svako veče, dovoljno je jednom.
– Naviru sećanja na ta vremena.
– Sećanja?
– Da. Ona koja bih volela da zaboravim.
– Ima i za to leka.
– Kakvog?
Prišao joj je, držeći vitku bocu, napravljenu od tamnozelenog stakla.
– Šta je ovo?
– Francusko piće, zovu ga zelena vila – reče i dodade joj čašu.
– Sipaj.
Na trenutak zaćutaše i čaše im se sudariše, a vazduh, odjednom, dok su oni ispijali prvi gutljaj, postade težak od mirisa apsinta i sećanja.
– Ukusno.
– Veoma.
– Šta vi, gospodine Hristiću, želite od ove relikvije? – podiže Ljilja čašu, aludirajući na sebe.
– Ožiljke i iskustvo. Imala si život, plešući sa Dionisom.
– Beskrajno okretanje zarđalog točka, to sam imala. Samo iluzije i žaljenja.
– Voleli su te.
– Voleli su karneval mene. Predstavu, ples i vrhunac.
– Uskoro ide završni čin. Nešto što će ostati iza tebe.
– Šta će ostati? Propadanje na filmu.
– Umetnost među ruševinama, draga. Nešto kad nas više ne bude.
Napunio im je ponovo čaše i, oboje, umireni, nastavili su da pričaju, polako se pripremajući za ono što dolazi.
– Odakle vam ove skulpture? – upita Ljiljana.
– Iznajmio od nekog vajara na noć.
– A mi, kako ćemo? – pomalo zabrinuto postavi Ljiljana pitanje.
– Ti ćeš stati tamo gde sam poređao sve one skulpture, a ona skalamerija što vidiš da je prekrivena crnim plaštom, to je kamera. Ja stajem iza nje i počinjem da snimam. Tvoje da plešeš kao nekada.
– Uh, strah me, ne znam da li ću moći – uzvrati Ljiljana.
– Zato pij. Ne pijemo džabe ovo piće. Odvešće te u neki drugi svet.
– Kako vi kažete.
– Hajde, da ne dangubimo više, ja ću da namestim kameru, a ti ispij još jednu čašu.
Došavši do kamere, Hristić je skinuo crni plašt i time otkrio veliku mesinganu napravu na tanušnim nogama. Nastavio je, znalački, da podešava objektiv.
– Vidiš li ovu kameru? – reče on, žmirkajući kroz sočivo. – Jednog dana ceo svet će gledati kroz nju. Ovo malo oko – to je budućnost. I verujem, postaće nam važnije ko smo pred kamerom nego šta smo iza nje.
– Daleko je to.
– Slažem se. Nego, jesi spremna?
Popivši punu čašu zelene tekućine, ustala je i, zamantano, klimnula glavom.
– Stani ispred kamere – dobacio je.
Osetivši u tom trenutku opijenost, stala je između skulptura, gledajući prema kameri.
– Čekaj – reče Hristić i pripito se odgega do gramofona u drugom delu sobe.
Čulo se šuštanje, pa pucketanje, a onda je potekla muzika. Kompozicija je polako obuzimala sobu. Mešavina istočnjačkih zvučnih motiva i zanosnih žica mamila je euforičnom požudom. Ritam, čulan i senzualan, budio je, među njima, opskurne želje, hipnotišući ih opojnom kadencom. Objektiv je bio spreman da proguta kaskadu razvratnih pokreta.
Smeštena među antičkim skulpturama, obratila je pažnju na blage pukotine na mermernim telima koje su svedočile da večnosti ima samo u propadanju. U početku se stidljivo njihala. Ruke je pomerala polako, a noge kao da su oklevale da prate zvuk muzike dok je pokušavala da se seti starih pokreta. Dugo nije plesala. Zakopala je tu stranu sebe ispod čaršava i pohotnih muških glasova. Pogledala je jednom u kameru, pa skrenula pogled – kao da ju je bilo sramota.
Onda je čula glas.
– Igraj za večnost.
Disanje joj se ubrzalo. I počela je da se privikava na muziku.
Zatvorila je oči.
I onda se dogodilo.
Osetila je da je obuzima nezemaljski zanos, a delirična euforija rasplamsala se u dubini njenog bića. Pokreti, valoviti, usklađeni, postali su, ritmičnim njihanjem, katarzični izrazi oslobođenja. Vrtela se i savijala, pokazujući bogato iskustvo proživljenog života. Ruke su joj se, očvrsnute bezbrojnim zagrljajima, graciozno pružale i povlačile u spiralnim lukovima, a stopala, izuvena iz cipela, otekla, žuljevita, stopljena sa hladnim podom, prkosila su umoru godina. Plesala je kao da kida veo vremena. Haljina joj je skliznula s ramena. Oslobođena, nije stala. Muzika joj je sve jače tutnjala kroz vene. Udovi su je boleli, ali nije prestajala – opijena ne samo pićem već i samim činom postojanja.
Gola, predala se kameri, i onda je na vrhuncu – stala.
Izdigla se, podignutih oblina, kože blistave od znoja i posegnula za čašom.
Podigla je.
Zastala.
Onda, uz krik bezumlja, razbila je o jednu od skulptura.
Parčići stakla zarili su se u dlan dok se zelena tečnost mešala sa krvlju.
Tanka crvena linija slivala se niz ruku.
Drhtavu okrvavljenu šaku prinela je ustima i, pritisnuvši je, popila kapajuću krv.
Umirena, postala je živi mit pred hladnim objektivom.
Filmska traka se i dalje okretala, hvatajući poslednje drhtaje njenog prkosa svemu što mre.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi Sa kaldme i sokaka.