Priča koja je ušla u širi izbor na konkursu Sa kaldrme i sokaka: neispričane priče iz starih srpskih gradova
Aleksandra Jež
Sa prizrenske kaldrme
„Ikona koja pamti”
U staroj, potamneloj Kapeli Svetog Spasa, na samom obodu Prizrena, sakrivena od pogleda i zaborava, stajala je ikona koja nije pripadala nijednom veku, a svima je bila svedok. Na njoj lice Bogorodice nije bilo ni nasmejano ni strogo, već kao da sluša. I čeka.
Pričalo se među kaluđerima da je nastala rukom monaha koji je više voleo tišinu od reči, ali je u drvetu ostao njegov uzdah, ikona koja pamti. Sa njom su u osmanskim vremenima bežali po podrumima, u zemlju je zakopavali, pa opet vadili, selili se sa njom u upregnutim kolima dok su gorele mahale, i vraćali je kao tajnu u kapelu. Ikona se uvek vraćala kao što se duša vraća telu.
Godine 1389, uoči Kosovske bitke, priča se da je ikona kapala miro. Vojnici su je dodirivali pred polazak, i svako je u srcu čuo različitu poruku. Jedan se zakleo na vernost, drugi se setio majke, treći zaspao pod njenim pogledom. Na čardacima Prizrena neke žene su pevale tihu molitvu, dok su sa prozora spuštale mirisne marame, a u ikoni se ogledala i tuga i nada.
Tokom Prvog ustanka kroz grad je prošao umiljati trgovac koji je nosio u džepu srce poetsko, a u pogledu nekakvu čežnju. Video je ikonu, zastao, i rekao da ga podseća na oči devojke iz svog sela. U tom trenutku nebo se zažarilo, a vetar je doneo miris zrelog duda.
Kasnije, 1912. godine, u tišini i sutonu, u ikoni su se ogledale senke ratnika. Jedan od njih, Milutin, zagledao je lice Bogorodice, a iz oka ikone skliznula je kap. On ju je samo obrisao dlanom i šapnuo: „Pamtiš, znam.”
U Drugom svetskom ratu nemački oficir ušao je u kapelu, nesvestan svetosti tla. Ugledao je ikonu, podigao ruku da je pomeri, ali ga je obuzeo takav nemir da je pobegao i više se nikada nije vratio. Posle rata starica, Mileva, svakog dana je čistila prašinu ispred kapele, verujući da time spasava grad od zaborava.
Prošlo je potom mnogo godina. U novo vreme niko više nije obraćao pažnju na tu kapelu. Samo jedna žena, stara, raseljena, vratila se da još jednom vidi grad. Jelena se zvala. Kad je ušla u kapelu, ništa nije rekla. Samo je stajala. U tišini, kao da je i ona nešto slušala. Sa zidova se nije čulo ništa, ali ikona je prepoznala dušu koja ne zaboravlja. I kao nekada, naslikani pogled Bogorodice kao da je blagoslovio ćutanje.
Setila se Jelena sokaka gde je prvi put pala, česme gde je prala kolena, starog magacina u kom je nekad bila lutkarska pozornica. Čula je zvona Saborne crkve u sebi, mirisala pečene kestenove s jeseni, i znala je, i ona pripada onome što ne može da se izbriše.
Setila se i priča koje je slušala kao dete o babi Ani, koja je tkala čarape za junake, o Branku, gluvom harmonikašu, kome su ptice sletale na rame, o malom Lazaru, koji je na jednom kamenu crtao gradove koje je želeo da obiđe. I svi su, nekako, na kraju, završavali u istoj priči, u Prizrenu, pod zvonima, u čekanju.
Jedna devojčica, bosonoga, trčala je kraj kapele tog dana. Videvši Jelenu, zaustavila se, pogledala je i rekla: „Ti si ona što se stalno vraća.” Ništa više. Samo je nastavila da trči, u neki novi sokak, u neku novu priču.
I opet, senka žene i svetlost ikone ostale su u kapeli, da čuvaju Prizren, dok ga ima. Dok ga pamtimo. Dok mu se vraćamo. Dok ga, kao ikonu, nosimo u srcu.