Priča koja je ušla u širi izbor na konkursu Sa kaldrme i sokaka: neispričane priče iz starih srpskih gradova
Milutin Ranković
Lajkovačka Koreja
Dok su sve novine pečatane u prvoj polovini prošlog veka pisale o krizi u svetu, a posebno u Čikagu tridesetih, beogradska Pravda u to vreme beleži da ima jedna varošica na našoj pruzi koja se razvija američkom brzinom. Bio je to Lajkovac, u kome su se ukrštale pruge uzanog koloseka. Zlatno je to doba, kažu vremešni Lajkovčani. U predratnoj Jugoslaviji lajkovačka stanica je imala 41 kolosek i 48 skretnica, a lokomotive su kroz nju prolazile na svakih deset minuta.
Tamo gde su putnici, pruga, stanica, tamo su i kafane. Tvrdi se da ih je krajem baš tih tridesetih godina u Lajkovcu, skoro bez fajronta, gostioničarilo 11. U kafanu poznatiju kao Železnička restoracija, koja je doskora odolevala zubu vremena, na pileću čorbu je dolazio Mehmed Spaha, ministar saobraćaja Kraljevine Jugoslavije i tadašnji ban Drinske banovine. Zore je u toj istoj kafani dočekivao i legendarni Mika Petrović Alas, kao i mnogobrojni putnici, jer su se tu ukrštala četiri kraka pruge uskog koloseka: za Aranđelovac, Mladenovac, Beograd i Sarajevo. Ovaj poslednji stizao je i do Dubrovnika i Zelenke na moru.
Ja sam inače Žika iz Lajkovca i još kao momčić bio sam ložač na parnjači. Jedared sam, pamtim, završio sâm smenu i dok je moj mašinovođa seo u taksi crnu limuzinu, ja se zaputih ka kući, koja mi je bila blizu pruge. Utom pred mene iz one gungule dama i gospode u modernim kaputima i seljaka u opancima, sa cegerima i čabricama sira namenjenim da se raznesu po gradskim pijacama, posebno onoj na Zelenom vencu, izbi jedan namernik i upita:
– Je l’, prijatelju, ima li blizu kaka druga kafana, u Restoraciji nema mesta, da popijem kafu dok čekam voz?
– Sinoć je otvorena jedna sa druge strane glavne džade, još nije ni ime dobila – rekoh mu. U isti mah on se zaputi tamo, a kako je vrata otvorio, zateče gazdu kako čisti srču do kolena, od polomljenih flaša i čaša.
– Pa ovo nije kafana nego Koreja! – viknu namernik, aludirajući na rat koji je onda buktao u toj zemlji, a gazda spusti metlu, obrisa rukom čelo pa uzvrati:
– Dobro došao, kume, dao si ime kafani!
Taj naziv ostade do kaja veka ove kafane, a on je trajao taman koliko i železničko čvorište u Lajkovcu, sve dok i poslednja lokomotiva 1971. godine nije otišla u uspomenu.