Nagrađena priča na konkursu Sa kaldrme i sokaka
Anita Nizić
Jaglika
Bio je to sumoran grad, zaturen među brežuljcima i krševitim liticama Toplice, gde se vetar uvijao oko uličnih fenjera i nosio miris vlažne zemlje, dima sa ognjišta i neizrečene tuge. Kuće su bile od čerpića, s prozorima kroz koje je ulazilo više hladnoće nego svetlosti. Ljudi su šaputali po sokacima, a crkveno zvono oglašavalo je svaku smrt, ali nikad rođenje.
Grad je ličio na ranjenu utvrdu, zaboravljenu u lavirintu istorije. Nije imao pravi trg, već nešto što su meštani zvali „Široka čaršija”. Bila je to duga, blatnjava ulica koju su s obe strane pritiskale zanatske radnje i otužne kafane. Kovač koji je tukao gvožđe kao da bije samog đavola, krojač što nije umeo da sašije isti rukav dvaput jednako, i opančar Ilija, večito pijan, koji je govorio da mu Bog kroz san diktira mere za noge sirotinje – bili su samo neki od stanovnika Široke čaršije. Ulice, uske i krivudave, kao da ih je crtao neko izgubljen u sopstvenim mislima, nosile su imena koje niko zapravo nije upotrebljavao. Ljudi su ih zvali po nesrećama, ili po onome što su izgubili u njima – „Ulica gde se dete udavilo”, „Sokače kod ćorave Mare”, „Put do groblja”. Mapu grada niko nije imao jer bi je morao praviti po sećanju, a sećanje je bilo maglovito, kao i budućnost. Jedino su se svi snalazili kad se kaže: „Ispod brda, kod crkve, pa niz odžake do hotela Evropa.” Crkva je stajala u podnožju brda, stara i usamljena, sa zvonikom koji je odzvanjao kao šaka po srcu. Deca su se bojala sveštenika, popa Teofila, jer je imao oči koje nisu gledale čoveka, već njegove grehe. Pored crkve je bilo groblje, obraslo u korov, gde su spomenici bili nagnuti, kao da slušaju šta mrtvi šapuću. Vreme se merilo po otkucajima srca bolesnih starica koje su sedele na stepenicama i plele čarape deci koja još nisu bila rođena.
Uveče bi grad umirao. Gasile su se sveće, zatvarale kapije, a tišina bi se spustila poput pokrova nad mrtvakom. Samo bi ponegde, kroz zamagljen prozor, provirio pogled – nepoverljiv, umoran, zgađen, kao da se pita: „Ko je još ostao živ? I zašto?”
***
U jednom od tih sokaka, iza kapije koja se nikad nije do kraja zatvarala, živela je Jaglika. Nije se znalo kad je tačno rođena. Majka joj je umrla na porođaju, a otac, klesar, tvrd kao kamen koji je lomio, nije je ni pogledao kad se rodila.
„Muško je trebalo da bude”, često bi govorio. „Da nosi pušku, a ne suze.”
Ime joj je dala baba Mitra, slepa, naborana starica koja je često, uz kandilo nad ikonom Svetog Nikole, pričala o đavolima u ljudskom obličju.
„Biće Jaglika. Sirotica bez majke, cvet bez boje. Nek joj bar ime miriše kad je duša bude bolela.”
Kad bi kasnije čula kako neko izgovara njeno ime, nešto bi u njoj zatreperilo. Jaglika. Kao podsmeh, kao podsetnik da u njenom životu ničeg jagličastog nije bilo. Samo led, tišina i praznina u grudima.
Sve što je radila, radila je tiho. Ustajala je pre zore, mesila hleb dok su ostali spavali, čistila pepeo, išla po vodu. Nije se igrala sa drugom decom. Bilo je nešto u njenom pogledu, previše odraslo, previše odsutno, što je odbijalo i najradoznalije.
***
Kad su je dali Petru, imala je sedamnaest, on trideset sedam. Bio je trgovac vunom, imao je krčmu u varoši, dva konja i ruku težu od savesti. Brak je bio dogovoren između dve čaše loze. Jaglika nije rekla ni „da”, ni „ne”. Niko je nije ni pitao.
Petar je bio poznat po tome da kad ne pije – psuje, a kad popije – bije. U kući se retko govorilo. Često bi se čulo samo lupanje tanjira, povremeni jauk, i škripa kreveta dok se Petar na nju svaljivao kao bolest. Znao je da uđe u kuću i da je za ćutanje udari, za pogled prekori, za postojanje prezre. Jaglika nije bežala, nije se čak ni branila. Samo bi se povila, kao biljka pod snegom, ne da bi preživela, već da se lakše sahrani.
Imala je četvoro dece. Devojčicu koja je umrla od kašlja u sedmoj zimi svog života. Sina koji se utopio u Toplici kad je hteo da uhvati žabu. Blizance koji nisu dočekali da vide svetlost dana. Rađala je, sahranjivala, ćutala. Nije plakala, oči su joj bile suve kao napušteni bunar, samo bi se ponekad pesnicom iz sve snage udarala u grudi, tamo gde je srce. Noću, kad niko ne vidi.
Jaglika. Rođena u suzama i crnini, da broji dane i grobove.
***
Volela je noći. Noći su bile jedine koje ništa nisu tražile od nje. U noćima je zamišljala drugi život. Onaj u kojem sedi pored reke, u čistoj, beloj haljini, a ruke su joj prazne i mirne. U tom snu je neko voli, ali ne zna ko. Nije joj ni bilo važno. Bilo joj je dovoljno što u tom svetu može da se osmehne, a da je zbog toga niko ne prekoreva.
Zime su joj bile naročito teške. Grad bi utihnuo pod belim pokrivačem, kaldrma bi postala klizava, a sokaci tihi i zaleđeni. Ljudi bi se skupljali oko peći, pušili i pričali o politici, a žene bi tkale, plele i ogovarale. Za Jagliku svaki mraz je bio podsetnik da i srce može da se smrzne. Petar je, kad nije bio u kafani, po ceo dan sedeo i pio, psovao ili turobno ćutao zagledan u zid isprskan masnoćom, dok je ona krpila čarape, spremala jelo ili čistila i vukla se po kući, sporo, kao osuđenik na smrt.
Umro je naglo, jedne zime kad se pijan uspavao u snegu. Tog jutra su ga, iskrivljenog, iscepanog kaputa i bez jedne cipele, pored puta našli seljaci koji su dolazili na pijacu. Kad su joj javili, Jaglika nije ništa rekla. Sedela je i gledala u isti onaj zamrljani zid, i tog dana nije palila vatru.
***
Živela je Jaglika još dugo posle Petra. Sama, u kući koja je svake godine dobijala novu pukotinu, baš kao i ona. Prozor joj je gledao na crkvu, a vrata na groblje. Kretala se između prozora, vrata i šporeta. Ponekad je brojala korake, da ne izgubi razum. Jedan, dva, tri do prozora. Dva koraka do kreveta. Četiri do vrata koja nije želela da otvori.
Kad bi morala da izađe iz kuće, nosila bi maramu nisko spuštenu, da joj sakrije lice. Kupovala bi najjeftinije, drhtala kad čuje dečji smeh, hodala sitno, brzo, da što pre pobegne od žamora i pogleda, topota konja, škripe karuca, dovikivanja trgovaca na raznim jezicima, svetlosti i mirisa.
Grad je voleo da ogovara, ali o Jagliki se nije govorilo. Bila je previše nečujna da bi se o njoj stvorila priča, a i kakva priča se mogla isplesti iz nečije senke? Ujutru bi išla po vodu, uveče palila sveću. Uvek kao duh, bez glasa, dok je u sebi govorila mnogo – čitave romane tuge i krivice, koje nije imala kome da ispriča.
Živela je duboko, bolno, onako kako žive samo oni što svaku misao nose kao krst, a svaku nesreću kao sud.
Jaglika. Rođena bez glasa, živela u tišini, umrla u sebi odavno.
***
To jutro je stiglo nečujno, kao da ni samo nije bilo sigurno da treba da dođe.
Svetlost je prvo dotakla zavežljaj suve lavande koji je visio iznad šporeta, zatim stari drveni sto sa oguljenim ivicama, a tek na kraju i samu Jagliku. Ležala je na krevetu koji je škripao i kad se niko ne pomera. Bilo je još uvek hladno, iako je kalendar tvrdio da je proleće.
Otvorila je oči, polako. Nije odmah ustala. Disala je tiho, kao da udiše nešto dragoceno i poslednje.
Napolju se čuo veseli žamor žena koje su krenule u nabavku namirnica za današnji ručak. Negde u daljini, možda kod crkve, možda kod česme, pas je zalajao. Jaglika je u sebi brojala, ne više korake, već trenutke. Koliko ih je ostalo? Nije znala. Možda jedan, možda nijedan. A možda je već mrtva, pa tek sada razume šta znače trenuci.
Dodirnula je svesku ispod jastuka. U njoj nije bilo slova, samo linije, krugovi i spirale povučene drhtavom rukom, sa naglim prekidima. Kao srce koje pokušava da se seti da je nekad kucalo, kao tišina koja vrišti.
Polako se pridigla. Tri koraka do prozora. Jedan, dva, tri… Sela je na stolicu. Staklo je bilo mutno, a iza njega grad se budio u boji pepela. Sneg je počeo da se topi, pa je blatnjavi potok bio pun prljavih komadića leda. Nizbrdo je prošla žena s maramom i detetom u naručju. Jaglika je uzela gutljaj hladne vode iz čaše koja je tu stajala nekoliko dana i promućkala u ustima, kao da ispira bolnu uspomenu. Nije osećala glad, ni bol, ni tugu. Samo neku čudnu, nepoznatu lakoću, kao kad čovek stoji na litici, pa zna da više nema gde nazad.
Ustala je, obukla crnu haljinu, onu koju je uvek nosila kad je sahranjivala decu. Preko ramena je ogrnula vuneni šal, izbledeo i ofucan. Primakla se zidu, gde je stajala ikona Svetog Nikole, okrnjenog okvira, sa jednim okom koje je izgrebalo vreme. Prekrstila se sporo, pažljivo.
„Ako me imaš u knjizi, Gospode… ne listaj dalje.”
Zatim je opet sela na stolicu, onu pored prozora. Tu gde je sedela kad joj se sin nije vratio s reke. Tu gde je slušala noći kako šapuću, a dani prolaze bez obećanja.
Zatvorila je oči.
Jaglika. Ime kao cvet, život kao kazna.
Disala je polako, tiho, kao žena koja ne želi da probudi ništa, ni sećanja, ni duhove, ni samog Boga. U sobi se ništa nije pomeralo, čak ni zavesa.
Kad je vetar malo jače udario u kapiju i širom je otvorio, u kući više nije bilo nikoga da je zatvori.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi Sa kaldrme i sokaka.