Nagrađena priča na konkursu Sa kaldrme i sokaka
Jasna Raguš
Duh Skadarlije
Beše to u godinama kada se Beograd još oblačio u prašnjave košulje, kad su fijakeri kloparali uzduž i popreko, a u Skadarliji se mogla čuti pesma pre nego što bi se video pevač. U to doba, kad su gospodske dame šetale s kišobranima i rukavicama, a kafane još mirisale na duvan, paprikaš i mastilo pesničkih beležnica, pojavio se on – mačak bez gospodara.
Niko nije znao otkud se stvorio. Neki su tvrdili da je pobegao iz jedne kuće na Vračaru, iz nekog tišeg, uštogljenijeg sveta. Drugi su govorili da je, prosto, izabrao svoju sudbinu – onako kako to samo mačke umeju: ćutke, tiho, s pogledom koji ne moli za dozvolu. I tako je došao u Skadarliju.
Kaldrma ga je dočekala škripavo, ali širokogrudo. Šape mu, nežne i gospodske, prvi put su kročile na stari kamen, među točkove fijakera i razbijene čaše. Najpre je spavao pod drvenim stepeništem iza kafane Tri šešira. Uveče bi se nečujno provukao kroz dvorište i smestio među tamburaše. Pratio bi ih pogledom dok vuku žice, dok piju vino, dok sanjaju žene koje su davno otišle s drugim.
Postao je neizbežan prizor – sivi mačak s belom flekom na grudima, uvek dostojanstven, uvek budan. Neki pesnici su ga zvali Grof, a mladi boemi Kavaljer. Žene bi mu ostavljale parčence pečenja, ili mu vezivale mašnice oko vrata. Niko nije znao njegovo pravo ime. On ga sam nije otkrivao.
Dani su mu prolazili u skladu s ulicom. Ujutru bi se protegao na suncu, na zidiću pored limene kante, pa obišao kafedžije i slušao prve tonove iz unutrašnjosti. U podne bi legao ispred galerije, onako kao što samo on ume – tačno na sredini kaldrme, kao živi kip. Kočije bi ga obilazile, a konji se čudili što se ne miče.
Turisti – a bilo ih je, i tada, iz Pešte, Beča, pa čak i daleke Francuske – zaintrigirano su ga posmatrali. Jedna dama iz Praga mu je, uz šapat, ispričala da u njenom kraju mačke koje dolaze bez imena donose sreću. Drugi su verovali da donosi pesmu. Nailazio je često nekoliko trenutaka pre tamburaša, kao da najavljuje njihov nastup.
Noći su bile njegovo kraljevstvo. Sedeo bi na prozoru iznad kafane i posmatrao svetla fenjera, dima iz lula i senki što padaju na kameni sokak. Gledao je kako se rađaju pesme, svađe, ljubavi. Gledao je kako ljudi piju da zaborave ili da se sete. Sve je znao. Ništa nije zamerio.
Jedne večeri neko ga je pozvao.
– Kneže! – reče stari gospodin u mantilu, blago poguren, s licem koje je pamtilo i ratove i ljubavi.
Mačak ga pogleda. Samo na tren. U tom pogledu nije bilo ni tuge, ni veselja. Samo priznanje – da je to nekada bio njegov svet. Ali sad pripada ovom. Kaldrmi. Fenjerima. Tamburašima i pesnicima.
Gospodin je samo klimnuo, kao pred starim prijateljem.
S vremenom mačak je postao legenda. Deca su pričala da može da govori noću, ali samo na italijanskom. Jedna baka je tvrdila da joj je donosio snove o njenoj mladosti. Pijani pesnici su ga zvali savetnikom. Konobari su ga hranili i zaklinjali se da zna kad će stići policija.
Kad je pao onaj veliki sneg, u zimu 1909. godine, neko mu je ispleo vuneni šal. Nosio ga je ponosno, šetajući od kafane do kafane, kao da pregledava vojsku. Bio je simbol onog što je Skadarlija bila – divlja i nežna, pijana i plemenita. Bio je duh Skadarlije i čuvar uspomena u nastajanju.
Niko ne zna kad je otišao. Nije uginuo, rekli su. Samo je jedne večeri nestao. Možda je prešao reku. Možda otišao u Zemun. Možda se vratio svom gospodaru, koji ga je još čekao s praznom činijom. A možda – i najverovatnije – otišao je onako kako je i došao. Tiho. Gospodski. I neprimetno.
Ali legenda je ostala. I dan-danas, kad se tišina spusti nad Skadarliju, a poslednji tamburaš odloži instrument, može se čuti kako neko tiho prelazi kaldrmu. Laganim korakom. I ako zastaneš i zaćutiš, možda i ti ugledaš senku mačka sa kaldrme.
Mačka iz vremena kad se Beograd još pisao rukom, kad je vino bilo jeftino, a pesma večna.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi Sa kaldrme i sokaka.