Nikolaj Velimirović (1881–1956) bio je episkop ohridski i žički i jedan od najznačajnijih srpskih teologa i besednika.
Detinjstvo i obrazovanje
Nikola Velimirović, kasnije vladika Nikolaj, rođen je 4. januara 1881. u selu Leliću kod Valjeva u porodici zemljoradnika Dragomira i njegove žene Katarine. Osnovno obrazovanje započeo je u manastiru Ćelije; gimnaziju je završio u Valjevu, gde je već kao mladić pokazivao neobičnu darovitost za književnost, filozofiju i religiju. Po završetku Bogoslovije u Beogradu, objavljivao je svoje prve radove u Hrišćanskom vesniku. Posle Bogoslovije, studirao je na starokatoličkom fakultetu u Bernu, a studije je nastavio u Oksfordu, Ženevi i drugim evropskim centrima. Doktorirao je teologiju u Bernu (odbranivši rad o vaskrsenju Hristovom) i filozofiju u Ženevi (filozofija Berklija).
Monaštvo i rani rad
Godine 1909. zamonašen je u manastiru Rakovici, kada je dobio monaško ime – Nikolaj. Nakon toga je proveo godinu dana u carskoj Rusiji izučavajući duhovni život i pravoslavnu tradiciju. Tada je i napisao svoje prvo obimnije delo: studiju o religioznim i filozofskim stavovima Petra II Petrovića Njegoša – Religija Njegoševa.
Vladika Nikolaj predavao na Bogosloviji „Sveti Sava”, držao propovedi širom Srbije, predavanja na Kolarčevom univerzitetu, i objavljivao članke o religiji, filozofiji i književnosti: o Njegošu, Ničeu, Dostojevskom, i drugim duhovnicima i misliocima.
Prvi svetski rat i misije u inostranstvu
Tokom 1912. godine u Sarajevu se upoznao sa Ćorovićem, Dučićem, Šantićem i drugim najviđenijim Srbima u Bosni, zbog tadašnjeg patriotskog govora, na povratku u Srbiju, austrijske vlasti su ga nekoliko dana držale u Zemunu. Sledeće godine nije dobio dozvolu istih vlasti da ode u Zagreb i govori o Njegošu, međutim, njegova beseda je ipak pročitana. Još upornije sa svojim patriotskim radom nastavlja tokom ratova za oslobođenje i ujedinjenje.
Tokom Prvog svetskog rata, srpska vlada ga iz Niša šalje u Veliku Britaniju i SAD da propagira srpske interese, pri čemu je držao predavanja, pisao članke i pribavljao podršku za Srbiju i jugoslovensku stvar. U avgustu 1915. na velikom zboru u Čikagu, vladika Nikolaj je pridobio veliki broj građana i sveštenika, i to ne samo pravoslavnih nego i katolika, unijata i protestanata, koji počinju javno da izražavaju neophodnost oslobođenja i ujedinjenja Srbije. Veliki broj dobrovoljaca tada odlazi na Solunski front, što svedoči o snažnom uticaju vladike Nikolaja u jednom od presudnih perioda za srpski narod, ali i o ugledu i poštovanju koje je uživao u međunarodnim krugovima.
Tokom ovog perioda razvijao je kontakte sa anglikanskim i episkopalnim crkvenim krugovima, pa je i iznosio ideje ekumenizma o ujedinjenju svih hrišćanskih crkava.
Episkop žički i ohridski
U 1919. izabran je za episkopa Žičke eparhije. Nakon toga služi kao episkop ohridski i bitoljski (1920–1936), a potom je vraćen u Žiču (1936–1956).
Veliki uticaj na vladiku Nikolaja imao je boravak na Ohridu i Svetoj Gori, kao ranije uticaj pravoslavne Rusije. U ovom periodu pokrenuo je obnovu monaškog života i stvorio jak duhovni pokret među vernicima – bogomoljački pokret. U tim godinama sve više se okreće konzervativnim, nacionalnim i tradicionalnim idejama. Pomagao je Rusima izbeglicama posle Oktobarske revolucije.
Tridesetih godina aktivnije se uključuje i u politička pitanja Kraljevine Jugoslavije. Neki vladičini stavovi i danas izazivaju brojne polemike. Neki proučavaoci ističu sličnost između stavova vladike Nikolaja i Dimitrija Ljotića, saradnika nemačkih okupacionih vlasti tokom Drugog svetskog rata, pobornika nacizma. Međutim, iako vladika nikada nije javno osudio Ljotićev pronemački stav, sam je uvek bio protivnik nemačkog imperijalizma. Zbog uloge u obaranju vlade Cvetković–Maček u Martovskom prevratu nacisti su ga stalno napadali i progonili.
Drugi svetski rat i internacija
Vladika Nikolaj je bio uhapšen od strane nemačkih okupacionih vlasti 1942. zbog optužbi za povezanost sa oružanim četničkim pokretom, a kasnije je interniran u manastir Vojlovicu. U septembru 1944, zajedno sa patrijarhom Gavrilom, odveden je u koncentracioni logor Dahau. U logoru nije gubio status sveštenog lica; imao je određene privilegije koje su mu omogućile da nastavi duhovni rad i održava moral zatvorenika.
Vladika Nikolaj i patrijarh Gavrilo pušteni su iz logora nakon tri meseca, u decembru 1944, kao deo pogodbe Nemaca sa Dimitrijem Ljotićem i Milanom Nedićem. Vladika Nikolaj odlazi prvo u Sloveniju, potom u Austriju, Englesku i 1946. godine emigrira u Ameriku.
Emigracija i poslednje godine
Nakon oslobođenja, Velimirović nije mogao da se vrati u komunističku Jugoslaviju. Odlazi u Veliku Britaniju i SAD, gde nastavlja teološki, književni i misionarski rad: predaje na pravoslavnim seminarijama i objavljuje nova dela.
Preminuo je 18. marta 1956. godine u manastiru Svetog Tihona u Pensilvaniji (SAD) i prvo je sahranjen u manastiru Sveti Sava u Libertivilu.
Rehabilitacija i kanonizacija
Posmrtno, Velimirović je dugo bio kontroverzna ličnost u Jugoslaviji. Njegova dela su godinama bila zabranjena u zemlji, a on sam označavan kao saradnik fašista i nacionalista.
Međutim, tokom devedesetih godina XX veka njegove mošti su prenete u Lelić, a 2003. Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve kanonizuje ga za svetitelja.
Najznačajnija književna dela
Njegova najznačajnija filozofsko-religiozna dela su:
- Ohridski prolog i Molitve na jezeru (duhovni i molitveni tekstovi koji su stekli široku čitalačku publiku širom pravoslavnog sveta);
- Religija Njegoševa (jedna od najznačajnijih studija o religioznim i filozofskim stavovima Petra Petrovića Njegoša);
- Moje uspomene iz Boke (sećanja sa putovanja iz mladosti)
- Život Svetog Save (životopis najvećeg srpskog svetitelja)
- Emanuil: tajne neba i zemlje: čudesni doživljaji iz oba sveta
- Kasijana: nauka o hrišćanskom poimanju ljubavi
- Iznad greha i smrti (propovedi u kojima se bavi eshatološkim pitanjima)
- Divan: nauka o čudesima
Njegove knjige posebno se danas smatraju značajnim doprinosom pravoslavnoj teologiji, duhovnosti i srpskoj književnosti.
Sva dela vladike Nikolaja Velimirovića koja je objavio Portalibris pogledajte OVDE.