Studija Montenegrina, objavljena 1898. godine, predstavlja jedno od najznačajnijih dela Ilariona Ruvarca. Nastala je kao rezultat njegovog dugogodišnjeg bavljenja istorijskim izvorima, a imala je cilj da se kritički preispitaju brojne predstave o prošlosti Crne Gore koje su tokom XIX veka postale široko prihvaćene u istorijskoj literaturi. Kao osnivač kritičke škole u srpskoj istoriografiji, Ruvarac je nastojao da istorijska znanja zasnuje na proverljivim dokumentima i arhivskoj građi, odvajajući istorijske činjenice od kasnije nastalih predanja, legendi i romantičarskih tumačenja.
U vreme kada je Montenegrina nastala, istorija Crne Gore bila je u velikoj meri prožeta narodnim predanjem i idealizovanim predstavama o prošlosti. Posebno je isticana nezavisnost Crne Gore i od Turaka i od Mlečana. Ruvarac nije osporavao značaj crnogorske istorije niti njenu ulogu u srpskoj kulturnoj i političkoj prošlosti, nije osporavao heroizam i slobodarstvo crnogorskog naroda, ali je smatrao da se istorijska nauka ne sme zasnivati na nacionalnim osećanjima i tradiciji bez kritičke provere izvora.
Najbolje objašnjenje razloga zbog kojeg je Ilarion Ruvarac napisao Montenegrinu nalazi se u samom delu:
„No to što naposletku rekoh, neka je onako uzgredice rečeno, a glavno mi je bilo napomenuti i istaći: otkud se za povest Crne Gore od iskona do naših dana mora vaditi i uzimati građa i gradivo, drugim rečma, po kojima se i kakvim povesničkim izvorima mora danas pisati povest Crne Gore, ako će ti povest da što valja. I ako na priliku pomenute u početku ovoga referata istorije i biografska pričanja nisu napisane po tima i takima izvorima; ako pisci tih spisa i sastava, koji su prošle godine 1896. ugledali sveta, nisu išli za tim da nam u njima saopšte rezultate savesnog i kritičkog ispita i pretresa sviju danas dostupnih povesničkih izvora, već im je stalo bilo samo do toga – a što je mnogo lakše i udobnije – da se i oni nađu u liku hvalilaca i pohvalilaca živih i mrtvih; onda ćemo s prikazivanjem tih istorija i istorijskih sastava brzo biti gotovi, onako isto brzo kao što je negda bio brzo gotov pokojni S. Ljubić kad je hteo prikazati istoriju Crne Gore od Jakova Ćudine.”
Ovaj odlomak iz Montenegrine Ilariona Ruvarca veoma značajan jer gotovo programski izražava Ruvarčevo shvatanje istoriografije. On ne objašnjava samo zašto je napisao Montenegrinu već i šta smatra osnovnim zadatkom istoričara. Upravo se iz ovog mesta vidi da Ruvarčev cilj nije bio osporavanje Crne Gore ili njene istorije, već kritika načina na koji se o njoj pisalo.
Pre svega Ruvarac ističe da je njegova namera da pokaže na kojim se istorijskim izvorima mora zasnivati svako ozbiljno istraživanje prošlosti. Po njegovom mišljenju, vredna istoriografija mora biti rezultat „savesnog i kritičkog ispita i pretresa sviju danas dostupnih povesničkih izvora”. Dela koja su isključivo pohvalna prema pojedinim ličnostima ili događajima više su panegirici nego naučne studije, a istoričar ne sme biti ni hvalitelj ni osporavalac prošlosti, već istraživač koji svoje zaključke temelji na proverenim istorijskim izvorima.
U ovoj studiji Ruvarac je analizirao brojne istorijske zapise, predanja i ranije objavljene radove o Crnoj Gori, ukazujući na njihove nedostatke i nepouzdanosti. Posebnu pažnju posvetio je prikazima života i vladavine cetinjskih mitropolita i vladika tokom XVI i XVII veka, kao i pitanju porekla i rane istorije dinastije Petrović Njegoš. Svojim istraživanjima pokušao je da pokaže da su pojedine tvrdnje o najstarijoj prošlosti Crne Gore nastale bez dovoljno istorijskih dokaza.
Jedna od glavnih Ruvarčevih namera bila je da ukaže na razliku između istorijske istine i nacionalnog mita. On je smatrao da legende i narodna predanja imaju veliki značaj za razumevanje kulture i duhovnog života jednog naroda, ali da ih istoričar mora pažljivo ispitivati i ne prihvatati ih kao činjenice bez potvrde u izvorima. Upravo je takav pristup izazvao oštre reakcije dela javnosti, jer je u doba snažnog romantičarskog doživljaja nacionalne prošlosti Ruvarčev naučni metod mnogima izgledao kao napad na nacionalne vrednosti i tradiciju.
Objavljivanje Montenegrine izazvalo je brojne polemike među tadašnjim srpskim istoričarima. Ruvarčevi protivnici zamerali su mu da svojom kritikom umanjuje značaj slavne prošlosti i da previše pažnje posvećuje ispravljanju grešaka, dok zanemaruje veličinu istorijskih ličnosti i događaja. Zbog takvih stavova kritički pravac koji je zastupao dobio je od njegovih protivnika pogrdni naziv „nerodoljubiva istorija”. Međutim, iz perspektive razvoja istorijske nauke, upravo je Ruvarčevo insistiranje na izvorima i kritičkom preispitivanju (njegov metodološki pristup, najočiglednije vidljiv upravo u Montenegrini) dovelo do utemeljenja moderne istoriografije.
Ilarion Ruvarac je pokazao da je istoriografija disciplina koja zahteva strpljivo istraživanje, proveru podataka i spremnost da se prihvate činjenice čak i kada se ne uklapaju u ustaljene predstave. Iako su njegove ocene često bile oštre, a stil polemičan, njegov rad je doprineo da proučavanje srpske i crnogorske prošlosti dobije prevashodno naučni karakter.
Montenegrina je zato ostala jedno od dela koja najbolje predstavljaju Ruvarčevu istoriografsku metodu: kritičnost prema izvorima, nepoverenje prema predanjima i legendama kao istorijskim izvorima i stav da je proučavanje prošlosti (pa i njeno poštovanje) moguće samo na osnovu naučno utvrđenih i potvrđenih činjenica.
Podsećamo da su u okviru edicije Otrgnuto od zaborava reizdate i druge istorijske studije, kao što su: Istorija srpskog naroda Ljubomira Kovačevića i Ljubomira Stojanovića, Kratka povjesnica Srba Sime Lukin Lazića, Rat na Kosovu i Staroj Srbiji Jaše Tomića, Istorija Srba Vladimira Ćorovića i mnoge druge.
Sva dela Ilariona Ruvarca možete videti OVDE, a delo Montenegrina OVDE.