Gorski vijenac Petra II Petrovića Njegoša smatra se najznačajnijim delom celokupnog njegovog stvaralaštva. Pesnik je ovim spevom nastojao da opeva istragu poturica u Crnoj Gori, događaj za koji je verovao da se odigrao krajem XVII veka u vreme vladike Danila, prvog velikog Petrovića. Njegoš je ovu istorijsku temu shvatao kao početak sveopšte borbe srpskog naroda za slobodu, i upravo je najveća slava i najdublja zasluga Crnogoraca u tome što su na svojim gorama sačuvali plamen slobode i otpočeli borbu za oslobođenje.
Iako je istraga poturica formalno glavna tema dela, Njegoš se nije ograničio na istorijsku rekonstrukciju. U spev je uneo mnoštvo prizora iz svakodnevice crnogorskog života: opise običaja, susreta, razgovora, putovanja, obreda, prazničnih trenutaka i dramatičnih scena. Zbog toga bi, kako primećuje Milan Rešetar, bilo moguće izbaciti stotine stihova bez narušavanja osnovne radnje; ipak, upravo ti umeci spevu daju čar, poetiku i bogatstvo koje su ga učinili najraširenijom srpskom knjigom XIX veka.
Osnovna fabula može se sažeti u nekoliko scena. Glavari Crne Gore okupljaju se na Lovćenu o Trojicama da razmotre kako da spreče širenje islamske vere među svojim narodom. Posle neuspešnog prvog sabora, druga skupština – o Maloj Gospojini na Cetinju – donosi odluku da se poturice pozovu na dogovor i nagovore da se vrate pradedovskoj veri. Turske poglavice dolaze na sastanak, ali ne pristaju na pokrštavanje. Tada, pod snažnim podsticajem igumana Stefana, glavari polažu zakletvu da će silom očistiti zemlju od „nekrsta”. Treći deo prikazuje ishod – na Božić i Novu godinu stižu vesti da je odluka izvršena i da je Crna Gora očišćena od poturica.
U tom smislu, struktura Gorskog vijenca zaista podseća na dramu. Prvi deo predstavlja ekspoziciju – objašnjenje uzroka okupljanja i motivacije glavnih junaka; drugi deo nosi težište radnje; treći donosi razrešenje. Ipak, uprkos dramskom obliku, ovo delo nije klasična drama: nema strogog jedinstva radnje, likovi nisu razvijeni u skladu sa zahtevima dramaturgje, a sam Njegoš ga nije delio na činove i scene, niti je zamišljao da se izvodi na pozornici. Zato ga je i nazvao „istoričesko sobitije”. Ovaj dramski spev napisan je po pravilima romantičarske poetike, odnosno počiva na pravilu da ne postoji stroga granica među književnim vrstama i da se one mogu preplitati.
Istorijska tačnost istrage poturica, međutim, ostaje sporna. Dok neki stari izvori potvrđuju da je vladika Danilo pokušavao da spreči širenje islama i da je bilo sukoba sa poturicama, drugi – među njima i Ruvarac u svom delu Montenegrina – dovode u pitanje čak i to da je ikada došlo do organizovane istrage u obliku u kom je u delu opisano. Ovi istorijski podaci, ma koliko interesantni, ipak ne umanjuju umetničku vrednost Njegoševog speva.
Najveća snaga Gorskog vijenca leži upravo u njegovoj poetičnosti: u jeziku, metaforama, snažnim slikama, u dramatičnim dijalozima, u mudrostima koje izgovaraju likovi kao što je iguman Stefan, ali i u onim duboko subjektivnim mislima koje Njegoš stavlja u usta vladici Danilu. U tome se otkriva autor sam – filozof, vladalac, prorok, pesnik koji razmišlja o slobodi, moralu, veri i ljudskoj sudbini.
Gorski vijenac je zato više od istorijske drame. On je mit, nacionalni ep, poetska vizija o borbi za opstanak, slobodu i dostojanstvo. Upravo u spoju istorije, predanja i poezije leži njegova neprolazna vrednost.
Više o Gorskom vijencu pronađite u predgovoru Milana Rešetara pod nazivom Život i rad Petra Petrovića Njegoša.
Portalibris je objavio još srpskih klasika koje možete pogledati OVDE.
Sva dela Petra Petrovića Njegoša možete videti OVDE, a knjigu Gorski vijenac OVDE.