Nagrađena priča na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
La Lleurie
Zaboravljeni greh
I dok je dugim noktima zadirala u sopstveno meso, u bele butine, niz koje je šikljala još uvek vrela krv, sve što sam mogao je da nepomično stojim i suzama kvasim crvenu reku njene mladosti koju je odnosio razbojnik. Otac odavno nije ovde. Sada ima drugog sina, drugu ženu i drugu porodicu. Drugu priliku. Baka ima svoju mezimicu, čiji je život pred njenim očima gasila ruka odmetnika. A mene nema niko. Oči su mi kao dva klikera koja plivaju u ulju suza, polako gaseći u meni sve ljudsko. Tada sam poslednji put video sestru, i malog dečaka u odrazu napuklog ogledala. Leš moje sestre ležao je na podlozi od kartona, postavljenoj da nas štiti od blata i prljavštine. Sada je upijala mlaz sveže krvi koja je dolazila iz presečene arterije njenog belog vrata, obojivši staru spavaćicu u crveno. Tog dana se u meni slomila nit za koju nisam ni znao da postoji, i osmogodišnji dečak je nestao zauvek. Ne sećam se odakle sam prikupio poslednji tračak snage da presečem kanape kojima su bakine ruke bile vezane za trule rukohvate stolice, ni onoga što se nakon toga dešavalo. Klečeći u tišini kraj svoje sestre, nežno sam joj milovao lice, dok se život u njoj gasio sa svećom koja je nad nama treperila.
– Vratiću se – bilo je poslednje što je izustila, grcajući u krvi i suzama.
Znao sam da ne mogu da je spasim. Oduvek sam bio slabić, nemoćan da ikoga zaštitim, nesposoban da išta uradim. Tako je moj otac govorio na odlasku. Osmatrao sam srču naših razbijenih života koju je za sobom ostavio provalnik. Nismo znali ko je naš napadač, ni šta je tražio u našoj skromnoj kući. Nije imao šta da nam oduzme. Mi nismo imali mnogo. Imali smo samo jedni druge. A sada nema više nikog. Složili smo se da o ovome ne govorimo više nikada.
Svako jutro nakon ovog bilo je sumorno i sivo. Svaki naš dan bio je isti. Svakog jutra nakon doručka bi dolazio rođak, komšija Milivoj, koga smo od milja tako zvali. Ovoj kući je već dugo nedostajao muškarac. Ja u tome pomažem koliko god mogu. Po čitav dan bismo proveli obavljajući poslove oko kuće, a taj blesavi debeljko trudio bi se da u moje sumorne dane unese tračak svetlosti i svojim lošim smislom za humor je atmosferu podizao na neki pristojan nivo. Baka nije mnogo govorila, pogotovo ne nakon one noći. Više nikada nije spomenula njeno ime. Slika moje sestre polako je bledela u kući. Kuća je bila skromna i malena; tišina velika i nepodnošljiva. U tmini svoje sobe često bih se povlačio u sebe. I često samog sebe nisam mogao da podnesem. Na svojim osmogodišnjim leđima nosio sam teret večnosti, a odraz u ogledalu sve je više ličio na nekog starca. I moj život je dobio jedan jedini smisao – da ponovo pronađem nju. Sve moje noći postale su bele i svaku bih proveo sklupčan u hladnoći koja mi se pod kožu uvukla, okupan u znoju i očiju prilepljenih za zid. Baka bi se budila u cik zore da namiri živinu. Uprkos svojoj mršavoj i krhkoj građi, jaka i sposobna žena, duge sede kose i sivih prodornih očiju, čijeg prekornog pogleda sam se plašio više od bilo koje strašne seoske priče. Kada bi me zatekla uplakanog, izvukla bi me iz kreveta, nakon čega bih dobio nezapamćene batine, i svake sledeće bi bile dvostruko gore od prethodnih. Govorila je da muškarac plače samo kad mu umre baka, jer je smrt jača od mekog srca zbog ljubavi prema ženi koja ga je podigla. Već je imala dosta godina, i premda sam se plašio njenih mršavih ruku, koje su ipak udarale najjače, ne bih mogao da podnesem njen odlazak. Moj um je zalazio u maglu misli, od koje bi mi sve češće pripadala muka, i krišom bih, pod mesečinom, pratio put do šume pune zamršenih staza, od kojih sam svaku, na sreću, odlično poznavao. Hodajući tako, jedne večeri krajičkom oka sam spazio jednu lisicu kraj vodenice. No, to nije bila obična lisica. Iz nje je isijavala nekakva bakarna svetlost, toliko primamljiva mom dečijem umu da nisam ni primetio trenutak kada sam pošao za njom. Hodala je sve brže, a ja sam se sve više umarao. Vreme je prošlo bez ikakvog osećaja, i pred zoru sam se srušio kraj prvog drveta kod kog sam se našao. Ipak sam se te noći naspavao onako kako ne pamtim. Ne moram ni da spominjem koliko su bolele batine koje sam dobio na povratku kući. Odmah mi je u ruke bacila sekiru, uz pretnje i niz nerazgovetnog gunđanja. Zaključio sam da bi bolje bilo da se bacim na posao. Sunce je polako zalazilo za oblake nakon i osećao sam da me umor polako savladava. Dugom i teškom danu se polako nazirao kraj. Rođak i ja smo večerali, a baka je bez reči stajala kraj limenog šporeta mešajući žeravicu metalnim mašicama. Na starom stolu od trulog drveta samo su se smenjivale najukusnije poslastice. Iako nismo imali ništa, ukusne hrane je uvek bilo u izobilju. Rođak je iznova prepričavao priče iz svog detinjstva; koliko je bio ljut na svog oca, toliko je hvalospeva bilo o njegovoj majci. Rakija bi u njemu budila maštu u kojoj ni trezan nikada nije oskudevao. U metežu njegovog promuklog glasa, misli mi ponovo pođu za neuhvatljivom lisicom koju sam one večeri video. I u meni se budila sve jača želja da je imam i da je pazim, kao svog jedinog prijatelja. Moja baka je rado slušala naš razgovor, koji bi se uvek sveo na rođakove priče. Naše večeri sa njim bile su jedino što je u nama budilo radost. Često bi nakon večere ostao da prespava. Baka bi mu u kući pripremila krevet od stvari koje su joj bile pri ruci, što mu nije smetalo, ili bi mu rakija toliko pomutila razum da ne bi ni primetio postelju.
– Kad je čovek gladan, dobra je i masna krpa, a kada je umoran, zaspao bi na kamenu. Ti, sinko, nisi ni gladan ni umoran. Nećeš pojesti tu pitu? – govorio bi, alavo grabeći ostatke iz mog tanjira.
Cenio je toplinu našeg doma i dobru rakiju koja mu je grejala vene. Nekako smo se snalazili, tek toliko da preživimo. Rođak i ja bismo za ljude dubljih džepova obavljali poslove, kakve god da nam ponude, sve bi istog dana bilo završeno. Na putu ka kući uvek bismo prolazili kroz šumu, noseći nešto zarađenog novca i pletene torbe u koje je baka pakovala hranu i domaći sok, da nas okrepi. Naš mukotrpni rad tokom čitave nedelje plaćen je jednom novčanicom sa bezbroj cifara, koju je moja baka na pijaci razmenila za jedan margarin. Sve se isplatilo kada mi je niz grlo skliznuo zalogaj najlepšeg toplog kolača, ispunivši mi i srce i stomak prijatnom toplinom. Baka i ja smo sve što imamo delili na dva jednaka dela. Osim bola. Moje misli bi nadjačala slika lisice satkane od najsjajnijeg bakra, i poneka rođakova opaska, dok je pomno pratio moj rad. Premda sam obećao baki da više neću napustiti kuću u gluvo doba noći, ipak je u mračnoj šumi nešto čekalo na mene, nešto samo meni znano.
Stoga sam se, uhvativši prvu priliku kada je noć obavila nebo iznad našeg sela, odlučno uputio ka šumi, rešen da uhvatim lisicu. Kamenčići utabane staze koja je vodila ka šumi su na mesečini sijali poput najsjajnijih dijamanata, onakvih kakve sam viđao na vratovima žena za koje sam radio. Upalio sam fitilj i rukom lagano zamahnuo pred sobom, tek toliko da mi obasja put. Potok nad kojim se izdizala stara vodenica i dalje je žuborio, a bakina stara spavaćica lagano je klizila sa mog tela i tiho lepršala na hladnom prolećnom vetru. Začuo sam svoje ime koje zaziva tihi ženski glas. Lagano sam se okrenuo kad mi je kroz noge proletela lisica.
– Čekaj! – viknuo sam, krenuvši za njom najbrže što sam mogao. Vetar je sa mog tela svukao haljinu do pojasa, a noge su mi zapinjale za trnovito granje koje se našlo na putu. Lisicu sam pratio sve do potoka, dok nije nestala za debelim stablima drveća u gustoj šumi. Vetar ošinu preko fitilja ugasivši plamen, i ostadoh u mrklom mraku u kom se izgubila i lisica. Pažljivo sam išao za svetlošću koja je dopirala iza drveća, pažljivo birajući čistu podlogu za svaki svoj korak. Sve dok nisam ostao potpuno nem. Na čvrstoj steni kraj vodenice sedela je ona. Devojka svetle, prozirne kože, svetlucavih plavih vena, koje su se na mesečini presijavale poput safira. Kosa crna poput crne noći padala je preko njenih ramena sve do potoka, zajedno sa nekakvom mokrom belom tkaninom kojom je njeno telo bilo obavijeno.
Mršava, svetle, prozirne kože, duge crne talasaste kose kojoj se ne nazire kraj, u beloj haljini koja preko njenog tela pada kao da je mokra, crnih svetlucavih očiju i dubokog pogleda. Oči crne poput uglja prodornim pogledom gledale su pravo u moje pozivajući me da dođem bliže, kako bih se uverio da je to zaista ona. Moja sestra, nešto lepša i starija, sedela je nad potokom pod okriljem punog meseca krunisana vencima poljskog cveća koje joj se spuštalo niz kosu. Konačno sam te pronašao, pomislih u sebi. Nije mi rekla ni jednu jedinu reč.
– Milice… – tiho sam izustio.
Samo me je ćutke posmatrala i smešila se dok sam omamljen prilazio sve bliže kako bih joj pao u zagrljaj. Prekasno sam shvatio da to nije moja Milica. Prilika nad vodom je krivila svoje demonske usne u najjeziviji osmeh koji sam ikada video, dok mi je ledena voda lagano ispunjavala pluća.
Debeli sloj prašine se vinuo u vazduh kada je poklopila tvrde korice dečakovog dnevnika. Uz lelek i tihu molitvu potekao je potok suza niz staričino lice od bola za svojim unucima.
– Prepusti se – njen plač je prekinuo rođakov glas u daljini. Njegova senka na zidu poče naglo da se menja, a glas postade sve dublji. Polako se okrenula ka rođaku, čije telo poput peska poče da se razliva.
– Ovo nije njegov dnevnik – kroz plač izusti drhtav bakin glas.
– Tačno. Tu su sve moje zaboravljene priče – ono što je godinama u njenoj kući spavalo i ručalo iz njenih tanjira, ono što je smatralo rođakom – u deliću sekunde ispruži duge kandže kojim joj je probola staro i slabašno srce.
Sada je znala istinu. U oči je pogledala utvari koja joj nemilosrdno iz ruku otrgla dete. Sada je znala njeno ime.
Omaja.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.