Nagrađena priča na konkursu Sa kaldme i sokaka
Nikola Radosavljević
Testamenat
Mrak je odavno pao i poneki električni kandelabr koji nije bio uništen u ratu čkiljavo je, ali uporno, osvetljavao rupe u kaldrmi, zaostale od raznoraznih bombardovanja iz prethodnih godina. Beograd je tog marta 1919. ličio na martovskog mačora, ofucanog, izranavljenog, isprebijanog, ali predanog veri u mirne mesece (teško i godine), u kojima će najzad moći da uživa u plodovima svojih mukotrpnih borbi i da celi rane. Niz mrak Velikih stepenica sa Kosančićevog venca na Karađorđevu silazio je Luka Ćelović, a korakom sporim i teškim od godina, ratova i bogatstva kao da je merio svoju ostavštinu i svoj život. Prošlo je mesec dana kako se sa državnom kasom, nakon godina teških briga o poverenom mu novcu, vratio u Beograd i mogao je konačno u miru da odahne i razmišlja o nečemu drugom. Ali razmišljanja nisu mogla tek tako da se, po komandi, pretvore u nešto novo, nakon toliko dugotrajnog strahovanja, suočavanja sa ratom i smrću. Ponovo je razmišljao, kao i često pre toga, o sopstvenoj smrti, o svom bogatstvu i o testamentu. Pre rata je pisao testamenat, ostavljao novce Velikoj školi, ali sada više nije bio siguran. Da li ima uopšte vrednosti u ostavljanju ičega za sobom? Da li je to samo želja da čovek, koga je Bog učinio smrtnim, prevari tu smrtnost, uverivši sebe da će, eto, platiti, podmititi da bude upamćen? Ima li ičega osim ovog života? Toliko besmislenih smrti koje su prošle kraj njega, od granata, pegavca, zime, španske groznice, iscrpljenosti i prostog odustajanja. Ima li uopšte smisla u smrti? Može li je neki tamo testamenat tek tako učiniti smislenom? Treba li možda samo sve to potrošiti, spiskati ni u šta, da i pare odu ako je već čovek osuđen da ode? Zašto bi pa pare bile dugovečnije od čoveka? Evo, te državne pare, koje je pratio godinama, štiteći i braneći svaki dinar, ne bi li sprečio da, ako države već nema, i njene pare nestanu, evo, sad su vraćene da ih pokupe kojekakvi špekulanti, a trebalo je utrošiti tada, jer ko je znao da li će države ikada više biti – to što je na kraju ima, čist je slučaj. A čovek pare sebi posle smrti svakako ne može vratiti jer države vaskrsavaju, a ljudi, koliko god u to želeli da veruju – teško. Suviše se čovek rasprši od granate da bi tu imalo šta da vaskrsne. Luka Ćelović je o svemu tome razmišljao, želeći da pronađe smisao, ali smisao je uporno izmicao. Mučne su to misli bile koje čoveka obuzmu. Tad mu, u svoj toj obuzetosti, štap propade kroz okrnjen stepenik i on se skotrlja do ispusta između dva niza stepenica.
*
Prođe minut, kad neki mladić, po kapi očito gimnazista, žurno krenu da strčava niz stepenice i umalo ne zgazi starca, srećom ga, pod mesečevom svetlošću, primetivši u poslednji čas. Kad ga ugleda, brzo se seti da skine kapu, kako se ne bi prepoznalo da se smuca u kasne sate, a zatim priđe povređenom Ćeloviću, koji je ležao kao proštac.
– Jeste li dobro? Ovaj… Možete da ustanete?
Ćelović ga samo pogleda, smušeno i sa bolom, pošto ni sam nije bio siguran može li. Njegov štap je ležao nekoliko stepenika iznad, prelomljen kao da nije od skupocene slonove kosti, kupljen još pre rata, u Vizbadenu.
– Ne mogu, izgleda, sine. Muti mi se. Pogledaj mi teme. Čini mi se da krvi ima.
Stari Trebinjac je bio u pravu. Pod njegovom glavom lokva se punila bojom mraka i izgledalo je da neće skoro prestati. Gimnazist ga pogleda i Ćelović u njegovom pogledu prepozna strah.
– Ima krvi, znači… Možeš li da me podigneš, tu gore, kod kafane, živi moj prijatelj… lekar Mar… Mar… – Ćelović je govorio s naporom i nije mogao da izgovori ime lekara. Izgubio je svest. Bara se punila krvlju.
Gimnazist je grozničavo razmišljao šta da radi. Nije se usuđivao da uđe u kafanu iznad Stepeništa, gde bi ga profesori sigurno prepoznali i dobio bi ukor što se u zlo doba smuca ulicama i kafanama, u vreme kad to čine samo bitange, protuve, uvaženi profesori i još uvaženiji trgovci. Ako bi se obratio nekom žandarmu, stvar bi bila još gora. Dok on objasni da je probao da pomogne čoveku koji leži krvav na ulici, verovatno bi mu bar jedan bubreg pukao. Stoga je rešio da nekako pridigne starca, pronađe ordinaciju koju je ovaj spomenuo, ostavi ga pred ulazom, pokuca i pobegne. Ipak, mladić ubrzo shvati da je preslab za to. Iskolačenih očiju je, užasnim naporom, uspeo da podigne starca do pola, ali mu je bilo jasno da neće uspeti da ga odvuče dalje. Nije znao šta da radi.
Tad na nizbrdici kraj stepenica ugleda kesten, nekim čudom u ratu neposečen, a još uvek krt nakon duge zime. Otrča do njega i, upirući svu snagu, odlomi dve poduže grane. Zatim skide svoj kaput i stavi ga ispod Ćelovića, mukom ga pridigavši, dok se krv na njegovom potiljku već sirila, a onda provuče grane ispod kragne, pa kroz rukave i ukrsti ih, stvorivši tako improvizovana nosila. Krenuo je da podiže i vuče teškog starca, koristeći grane kao polugu, stepenik po stepenik, dok mu se znoj slivao niz jagodice, zulufe i vrat, a košulja bila sasvim natopljena. Ipak, nakon dvadesetak minuta, bili su na Kosančićevom vencu, dok su stepenice za njima blistale u mraku krvavim tragom koji je odavao tanak odsjaj mesečine. Gimnazist tad shvati da nigde ne vidi oznaku lekarske ordinacije. Obilazio je usplahireno zgrade pored kafane, pokušavajući da pronađe bilo kakvu naznaku, ali nikakvu ordinaciju nije uspevao da nađe.
Gimnazist, izmožden, pogleda ka vratima kafane iz koje se čula graja. Zatim, nakon trenutka razmišljanja, iz rupe u kaldrmi uze pregršt blata i razmaza ga sebi po licu. Ponovo uze nosila i dovuče ih do vrata kafane. Otvori ih i viknu: „Napolju leži ranjen čovek!”, a zatim brže-bolje istrča. Ostao je da iz prikrajka posmatra šta će se dogoditi. Nije se dogodilo ništa. Ljudi, oguglali na smrt i stradanje, ako su ga u onoj graji i čuli, odabrali su da se na njega ne obaziru. Malo li je ludaka. Ne znajući šta bi, on ponovo priđe starcu, proveri da li je i dalje živ i kad, pomalo i na svoje razočaranje, ustanovi da jeste, reši da uđe i kaže istinu. Više mu nije ni bilo bitno koliko će nagrabusiti, samo da završi sa ovim. Duboko je udahnuo i ušao u kafanu, ovog puta mirnog koraka, blatnjavog lika, bez kape i kaputa, znojav, prljav i dlanova izgrebanih od grana na kojima je vukao starca. Prišao je najbližem stolu, za kojim je sedeo njegov profesor zemljopisa. Pogledao ga je, prikupljajući hrabrost, a zatim, videvši džepni sat koji je ovaj izvadio na sto i sklopljene kazaljke koje su pokazivale ponoć, samo pomireno uzdahnuo. Pripitom profesoru, koji ga nije prepoznavao, jedva je za nekoliko minuta objasnio u čemu je problem. Profesor je nepoverljivo izašao i, ugledavši beživotno, krvavo telo Luke Ćelovića položeno na kaldrmu, utrčao u kafanu i dozvao ostale goste, kafanskim autoritetom koji je ubogom gimnazisti nedostajao. Dok se masa unezvereno okupljala oko onesvešćenog Ćelovića, okrećući ga i osmatrajući mu ranu, gimnazist ugrabi priliku i neopaženo izvuče kaput ispod starca, a zatim se, s olakšanjem, dade u beg.
*
– Znate šta, deco, umesto da vam danas pričam lekciju o Nemačkoj, koja ionako pitanje je da li će više i postojati, želeo bih da vam pružim jednu pouku. Vi, naime, svi znate našega čuvenoga veletrgovca i milionara, gospodina Luku Ćelovića, te vam o njemu moram ispričati jednu priču sa naravoučenijem. Bejah neki dan ostao duže kod prijatelja, raspravljali smo o metafizičkim hipotezama profesora Petronijevića, te se zabezeknusmo kad se začu sat na Sabornoj crkvi kako udara ponoć. Taman ja izađoh na ulicu, kad me tamo saleti neka utvara, sva blatnjava, rekao bi čovek probisvet neki, i krenu da mi nepovezano priča o nekom čoveku što leži povređen na ulici. Ja, iako mi njegova prilika ne ulivaše naročito poverenje, iz ljudskosti pristanem da mu pomognem. Kad priđoh i pogledah, imam šta da vidim – u nesvesti leži naš poznati trgovac Luka Ćelović, ceo se kršni Hercegovac prostro po onoj kaldrmi. Brže ja i neki… što se tu slučajno zadesiše, a slučajno ih i znam… nema veze sad to… tek, odnesemo ga mi brže doktoru Marinoviću, što živi tu, u kući Mike Alasa, kao podstanar. Ispostavi se da je gosin Ćelović dobrano iskrvario i da je umreti mogao. To ga silno tronu i otad sve ponavlja da on nije tu pao, nego negde drugde i da je naišao neki anđeo što ga je doveo do nas, da mu pomognemo. Ja sam toga anđela video svojim očima i da vam kažem iskreno, od takvih anđela valja džepove čuvati. I otad sve govori: „Život nije ovo sad. Život je ono što za nama ostaje” i smeška se čudno. Izgleda da je testamentom sve što ima ostavio na dobrobit narodnu. Možete li verovati? Onakav čovek, sve bogatstvo, i hotel Bristol, i učešće u Beogradskoj zadruzi, i onu prelepu baštu što na Savu gleda, sve! Ja mislim da glavu treba da mu pregledaju. Čuvajte se, deco, da vam starost i kojekakvo teturanje po kaldrmi mozak ne odnese.
Gimnazist je slušao svog profesora i osmehnuto pogledao svoje ruke, još uvek izranavljene od grana, a zatim skrenuo pogled kroz prozor, na Savamalu, čiji su se razlokani krateri te 1919. punili vodom prvih prolećnih kiša.
*
Po završetku gimnazije 1920, a zatim i studija vrtlarstva u Pragu 1926, Aleksandar Krstić se zaposlio u Odseku za uređenje parkova i pošumljavanje Beograda, u kome će provesti čitav radni vek, projektujući ili rekonstruišući ogroman broj beogradskih parkova tokom narednih pola veka – Kalemegdan, Topčider, Košutnjak, mnoštvo manjih parkova, u svom današnjem obliku u velikoj meri njegova su dela. Na Kalemegdanu je, pored ostalog, projektovao veliko stepenište.
Aleksandar Krstić je do kraja života čuvao izlomljene komadiće drveta koji su mu ostali u kaputu od jedne prolećne noći 1919. godine.
– Ne možete ni da naslutite koliko je drveće dragoceno – govorio bi Krstić pokatkad, više za sebe, trljajući među prstima komadić jednog davno posečenog kestena.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi Sa kaldme i sokaka.