Priča koja je ušla u širi izbor na konkursu Sa kaldrme i sokaka: neispričane priče iz starih srpskih gradova
Svetlana Stanković
Sudbina
Jesenje jutro, neobično hladno za ovo doba godine. Gusta magla je gutala sve što se golim okom moglo videti. Mita je laganim korakom išao kaldrmom, naprežući oči da dobro vidi kuda ide. Lepljivi, vlažni vazduh ulazio mu je u nozdrve, hvatajući mu se za sitne dlačice i uredno postrižene brkove, pa je s vremena na vreme morao maramicom da skuplja tu tečnost.
To vreme podseti ga na jedno davno prošlo vreme, kada je kao golobradi mladić sa jedva napunjenih četrnaest godina otišao iz svog rodnog sela u potrazi za poslom. Mesto gde se rodio bilo je planinsko, pa se osim stočarstva ništa drugo nije moglo raditi jer nije bilo uslova ni za šta drugo. Tako su sva deca odlazila u nizije, ostavljajući roditelje da se sami staraju o domaćinstvu. U potrazi za boljim životom, i Mita je u poznu jesen krenuo od svoje kuće. Pešačio je uzanim kozjim stazama, kroz guste šume, vrtače i nepristupačnu zabit, gde su ga vrebale razne opasnosti. Prošao je kroz nekoliko malenih sela da bi na kraju stigao u Vranje.
Kažu: „Rodi me, majko, srećnog, pa me baci u koprive.” Tako je i Mitu njegova srećna zvezda dovela do jedne stare, zapuštene kafane na samom ulazu u grad. Umoran i iscrpljen od dalekog puta, u vunenim čarapama pocrnelim od prljavštine, svinjskim opancima već dobro izlizanim od dugog pešačenja, pantalonama koje su bile više zakrpljene nego cele, sa kožuhom od jagnjeće kože i fesom na glavi, uđe u kafanu.
Kako je već pao mrak, začudi se kad kroz prozor vide da u prostoriji još ima svetlosti. Dete sa sela, nikada nije ni čuo za kafanu, već pomisli da tu neko živi. Pozva dva-tri puta pred vratima, pa kako mu niko ne odgovori, skupi hrabrost i polako ih otvori. Zapahnu ga miris duvana, rakije i dima sa ognjišta. Uz odsjaj petrolejke i malo žara iz ognjišta, Mita prvi put vide prostoriju sa više grubo tesanih stolova i stolica, za kojima su sedeli pijani i polupijani ljudi. Neki su sedeli držeći čibuk u ruci, dok je na stolu strpljivo čekala rakija da je vlasnik ispije. Neko je, već u vidno alkoholisanom stanju, prislonio glavu na sto i hrkao, sanjajući slatke snove. Gazda kafane, videvši zbunjenog mladića, pozva ga k sebi pitajući ga šta traži.
Gazda beše omanji, malo gojazniji čovek sa baburastim nosem, ispod kojeg je rasla neuredna, gusta i proseda brada. Kosa ispod fesa beše mu skroz bela.
– Pomaže Bog! Tražim gazdu ove kuće – reče Mita.
– Taj sam. Šta ti je po volji?
– Putovao sam dugo, izdaleka. Došao sam da nađem kakvog posla, a molio bih, ako ima negde, da me pustite da prespavam. Mnogo sam umoran.
Gazda ga malo bolje pogleda, vide ispred sebe golobrado derište, pa se sažali na njega. Bio je sam sa ženom.
– A šta bi ti da radiš?
– Bilo šta, gazda. Čuo sam da u Vranju ima posla za svakoga.
– Ima, ima, ko hoće da radi. Eto, i meni treba šegrt da me sluša. Ako ti odgovara, ovde ćeš za početak da čistiš, služiš narod, hraniš stoku i da odeš u varoš kad zatreba. Moja žena Milka dobro kuva, a naći ćemo ti i neku odeću kako dolikuje. Ako budem zadovoljan tobom, daću ti i platu.
Ustade sa stolice, pa teškim korakom ode do jednog udubljenog dela zida. Odatle uze tanjir sa sirom i komad hleba, pa donese Miti.
– Uzmi, jedi. Iza kafane je štala, pa prespavaj u njoj. A sutra rano, čim počne da sviće, da te vidim ovde. Je l’ ti odgovara, delijo?
– Odgovara, gazdo!
– E, sad jedi. Nego, ne čuh kako se ti ono zoveš, delijo? Ja sam gazda Jordan. A ti?
– Ja sam Mita – reče i objasni iz kog kraja dolazi.
Tako je Mita prvu noć proveo na periferiji Vranja, u štali na senu, u blizini kafane u kojoj će mu se život promeniti iz korena. Bio je veoma vredan i snalažljiv, pa je brzo postao miljenik gazde Jordana, a njegova žena Milka zavolela ga je kao da ga je rodila.
Pored Mite, gazda Jordan dobi ponovo volju za životom. Uz staru, napraviše još jednu kafanu, sve lepo okrečiše, dodadoše još stolova i stolica, a za leto otvoriše i baštu. Dovedoše i devojku iz okoline Leskovca da peva. Obučena u svilu i okićena nakitom, tankog struka i duge, guste crne kose, igrala je u ritmu daira i pesme. Mnoga muška srca ostadoše slomljena, a mnoge žene zavijene velom tuge, znajući za kim srce njihovih muževa kuca.
Vrlo brzo se pročulo za kafanu gazde Jordana, pa je narod iz celog Vranja hrlio tamo da uživa u pesmi i piću. Posla je bilo toliko da nisu stizali sve da posluže. Bilo je tu i tuča, suza zbog neke pesme, veselja, a gosti su se uglavnom vraćali kući pijani, pa su i kočijaši uvek imali posla.
Jordan i Milka su toliko zavoleli Mitu da su ga primili u kuću da živi sa njima kao član porodice, pa je tako sa njima delio i dobro i zlo. Jednom mesečno je odlazio u glavnu ulicu Vranja i ostavljao novac porodici koja je živela u velikom, kamenom popločanom dvorištu sa velikom dvospratnom kućom. Do sprata se dolazilo drvenim stepeništem, ograđenim isto tako drvenom ogradom, pa sa trema u odaje koje nikad nije video. Mogao je samo da zamisli kakva je lepota unutra kad je već dvorište bilo tako lepo. Na samom kraju dvorišta nalazila se malena kućica u kojoj je živela porodica kojoj je donosio novac.
Kada bi nekad umesto roditelja izašla devojka, njegovoj sreći nije bilo kraja. Osetio je da prema njoj nije ravnodušan i da sve češće misli na nju. Nikada niko nije spominjao zašto im nosi novac i ko su oni, ali znao je da nešto postoji. Zatvarajući velika, teška vrata kapije i ostavljajući devojku iza njih, usput je čvrsto rešio da pita gazdu o čemu se radi. Tako bi saznao i ponešto o njoj. Nijedna dama nije mogla da zaseni lepotu i ljupkost te skromne devojke sa cvetom u kosi.
Tako je Mita saznao od gazde Jordana za njegovu tešku sudbinu: razbesneli Turčin sabljom mu je posekao sina od jedva godinu dana i prvu ženu u trenutku dok je točila vodu u ibrik sa gradske česme, a dete joj beše povezano na leđa. Razbesneli Turčin je na svom vranom konju, isukanom sabljom, sekao u galopu sve što mu se našlo na putu, pa se tako zla kob poigrala i postavila njegovu ženu i dete ispred britke sablje Turčinove. Milka, druga žena, ne mogaše da mu rodi dete, pa se Jordan pomirio sa sudbinom i božjom voljom. Saznade i da je kuća u kojoj je odlazio i nosio novac bila kuća u kojoj je tada živeo, te da je, zbog prevelike tuge i podsećanja na njih, otišao iz nje ostavljajući sluge da brinu o njoj. Samo je jednom godišnje odlazio tamo, na dan njihovog stradanja.
Sada je Jordan u Miti video sina kojeg je davno izgubio, pa kada je umirao, načini tapiju da sve ostavlja Miti u nasledstvo, a da je Mitina dužnost da dočuva Milku i oboje ih sahrani kako dolikuje. Kada je i Milka umrla, Mita se preseli u veliku kuću. Oženi se ćerkom sluge koja mu se toliko sviđala i izrodi sa njom četiri sina i tri kćeri. Svoje roditelje dovede pod svoj krov da svoje poslednje dane života provedu u miru i bez straha od samoće. Razvijao je svoj posao, pa je tako otvorio još nekoliko kafana u gradu i beše poštovan i cenjen u celom Vranju i okolini, među ljudima bez obzira na veru. Voleo je sve svoje kafane, ali onu odakle je sve započeto ništa nije moglo da zameni. Zato je svakog jutra prvo odlazio do nje. Nije voleo vožnju fijakerom bez preke potrebe. Tako je i ovog jutra, kroz gustu maglu, zatvarajući tešku kapiju za sobom, osluškivao svoje korake koji su usamljeno odzvanjali kaldrmom dok je išao u svoju kafanu prisećajući se tih prvih dana, prolazeći mislima kaldrmom prošlosti.