Priča koja je ušla u širi izbor na konkursu Sa kaldrme i sokaka: neispričane priče iz starih srpskih gradova
Vesna Marjanov
Sa kaldrme i sokaka
Vršac, XIX vek
Kada zaškripe točkovi na vršačkoj kaldrmi, raspu se sećanja i oživi neko davno, sada već zaboravljeno vreme. Kamen po kamen, kao korak po korak starog doba što još odzvanja u sećanju ulica. Sa prozora visokih varoških kuća pod čipkastim zavesama ćute žene u maramama i posmatraju. Pogled im klizi niz sokake kojima su nekada prvi put prošle u svečanim cipelama, u pratnji brata ili stroge tetke.
I baš tu, u ulici koja vodi prema Sabornoj crkvi Svetog Nikole, nastala je priča o devojci po imenu Marija, unuci vinogradara Stefana Kovača, čoveka koji je bio ponos vršačke trgovačke čaršije. Govorilo se da mu je vinsko bure bilo vrednije od zlata jer je u njemu čuvao poslednju berbu pre filoksere, one pošasti što će tek stići i opustošiti mnoge vinograde.
Ali tada, godine 1858, sve je bilo u punom sjaju. Vršac, grad na obroncima Karpata, bio je okružen zelenim naborima vinove loze, pun mirisa muskatne kapljice, cvrčaka u večernjim satima i zvona sa kule Katoličke crkve Svetog Gerharda, što su se mešala sa zvonima pravoslavne saborne. Miris pečene paprike i tamjana sastajao se u vazduhu kao što se sastajala istorija. U nedrima Vršca kucalo je nemačko, srpsko, mađarsko i rumunsko srce u jednom ritmu pesme i nade.
Marija je imala oči boje duvana i kosu boje mlade loze, a u duši nosila je nemir. Dok su ostale devojke sanjale venčanice, ona je čitala pesme Branka Radičevića u tajnosti i pisala pisma koja nikada nije poslala. Njena drugarica Zorka, ćerka apotekarskog pomoćnika, pričala je kako je Marija noću šaputala stihove ispod prozora. Ali, jednoga dana tihi sokaci oživeše njene stihove.
U Vršac je te godine stigao mladi učitelj iz Sente, Milan Tomić. Njegova čizma nije još bila navikla na kaldrmu, ali mu je oko već zapazilo Marijinu senku. Bio je tih, čitljiv kao stara knjiga, s mirisom mastila i lovora u glasu. Najpre su ga izbegavali, nije se klanjao vlastima kao što bi trebalo, ni popovima, ni varoškim činovnicima. Ali deca su ga volela jer im je uz tablicu množenja kazivao pesme i priče, a učionica mu je mirisala na lipu i slobodu.
Marija ga je prvi put videla kada je vodio decu na svečani dan, Spasovdan. Bio je to trenutak kada je grad dremao pod zlatnom svetlošću, a sokaci pucketali pod stopalima kao da žele da progovore. Milan je nosio knjigu u ruci, zamišljeno je koračao i uživao u lepoti tek probuđenog dana. Njihovi pogledi su se sreli u trenutku kad je zazvonilo zvono sa pravoslavne crkve i kao da je taj zvuk otvorio prostor u kojem će jedno drugom postati stih.
Usledila je tajna prepiska, ne mastilom, već cvećem. Jedan karanfil na kapiji značio je: „Sutra u podne, kraj vinograda.” Jedan ljiljan: „Opasnost, otac sumnja.” A kada je Milan jednom ostavio grančicu ruzmarina, znala je: „Ljubav nije samo san.”
Ali, baš taj san, prvi i poslednji, raspršila je stvarnost. Varoš je šaputala. Učitelj sa idejama Vuka Karadžića i Đure Daničića što pripoveda da je narodna reč vrednija od latinskih knjiga postao je nepoželjan u krugovima magnata i činovnika. Govorilo se da podstiče decu na buntovne misli. Ubrzo je stiglo naređenje iz Temišvara: učitelj Tomić mora napustiti Vršac.
Veče pre nego što će otići Marija se iskrala iz kuće. Bosonoga, sa maramom preko glave, trčala je kroz vinograde pod svetlošću meseca. Na vrhu brda, gde se vidi ceo grad kao na dlanu, stajala su kola, spremna za put.
– Nosiću tvoje stihove – rekao je Milan – a ti nosi moje ćutanje.
– Ćutanje boli – šapnula je.
– Ali i to je znak da smo živeli.
Njihov poslednji zagrljaj bio je tiši od zore. U njemu se nalazio ceo grad sa svojim školama, kafanama, pijacama, sa kaldrmom koja pamti.
Mnogo godina kasnije, u zimu 1891, u jednoj staroj kući pored sokaka, žena sa sedom kosom i mekom rečju otvorila je drveni sanduk. U njemu isušena grančica ruzmarina i sveska sa pesmama. Njeno ime bilo je Marija Kovač i bila je sama.
Ali njene reči živele su u svakoj priči što se pripovedala kraj šporeta, u mislima svake devojke koja je sanjala više od sudbine.
Sa kaldrme i sokaka, pod lišćem vinograda i zvona starih crkava, priča je trajala.
I možda je baš ti čuješ kada zaškripe stara kola na vršačkoj kaldrmi.