Nagrađena priča na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Ognjen Krnjaja
Ponoćni svatovi
Znam ja, sinovac, da će ti ljudi svašta pričati o davnim vremenima, raznim čudima i nečistim silama. Povazdan je o tome bilo dosta priča. Eno, i sad ti može moj kum Slavko Adžija uz pokoju čašicu naširoko i nadugačko kazivati o Zmaju od Kupinova, što je noću letio čak do Slankamena. Ako popije još neku, pričaće ti kako je Zmaj Ognjeni Vuk branio granicu na Savi sa vilom posestrimom, i kol’ko je turskih glava poskidô. Bakajlo će ti kazati kako u šumi oko Obedske bare ima pečuraka koje rastu ukrug, jer na tom mestu noću vile igraju kolo. Pokazaće ti i svoju kobilu, kojoj su vile noću vezivale grivu u pletenice. Voja Tašin i dan-danas priča kako ga je jedne noći, kad se vraćô iz Petrovčića s igranke, vampir celim putem pratio i da pred selom ne zapevaše prvi petlovi, udavio bi ga kô mače.
Svašta će ti ljudi pričati i svašta će usput lagati, jer svaki će priču začiniti i nešto svoje dodati. Tako je otkad je ljudi i priče. Al’ ono što ću ti ja sad kazati zbilo se meni jedne noći, koncem leta, u gluvo doba. Znam, ljudi će kasti: „Mani Ranka, napio se, pa mu se u glavi zamutilo! Kô da je prvi put!”
Što jes’, jes’, volô sam ja uvek da popijem, pogotovo kad sam bio mlađi. Al’ mogu i sad da ti se zakunem u krsnu slavu da se sve zaista zbilo.
Beše to još u doba cara Franje, uoči Velikog rata, kad su Švabe zatvorile granicu, đavo da i’ nosi! Nisu dali da se na kupinskoj skeli prevoze geačke svinje, a ondak i Srbijanci njima udariše kontru, a kako bi drukčije, i ne htedoše od naši’ trgovaca kupovati kuruze i žito. Moglo se ponekad i nešto preneti, al’ si morô čekati po celi dan na skeli, a nekad i dva il’ tri dana. I tad sam ja natovario na šinska kola džakove kuruza i došô na skelu, jer sam doznô da će mu cena pred novu berbu dosta opasti. Bilo nas je još iz Ašanje, Obreža, Progara, a neki čak iz Šimanovaca potegli. Al’ ostadosmo celi dan uzalud. Onaj Šmit, što je bio carinski feldvebel, veli, dok mu ne jave iz Carinarnice, neće puštati na skelu. Pozvô i četir’ žandarma, i oni nas umal’ ne oteraše. Posle nam psovali i majku racku. A žega velika, žeđ pritisla. I konji se unervoziše. Da nam ne beše onog ’ladnog vina, ne znam kako bismo izdržali. Već se veče počelo spuštati, kad Šmit reče Raki skeledžiji da skelu zakatanči i da neće biti ništa od trgovine. Al’ da vidiš sad nevolje, moj sinovac! Ne dadu žandarmi da konje i robu pomeramo! Vele, nek ostanu dvojica-trojica kraj konja, a ostali da se vrate sutra. Oni će postaviti stražu, i jemče da nam niko imovinu neće dirati. Buniše se ljudi, kako i ne bi, al’ se na kraju povukoše kô što i uvek čine pred vlastima i sili zakona. Jer, kakva god da je vlast, za seljaka je uvek tuđinska, to, sinovac, da upamtiš!
Krenusmo od skele ka Kupinovu, i već se podobro smrklo. Dok smo preko dana čekali skelu i pili, a popismo, bogme, dosta vina, pričô nam Rada Kurjak iz Kupinova, ne znaš ga ti, sinovac, kako su proletos kupinskog poštara Pantu Gavrilovića našli mrtvog na putu prema Ašanji. Nađoše nesretnika kraj kola, a nikaki’ rana na sebi nije imô! Ni novce iz džepa mu nisu dirali! I kola i konji behu netaknuti. Jedino kraj njega nađoše jednu tikvu sudovnjaču, što seljaci u njoj nose vino i rakiju kad idu u polje. I kad je Rada završio, javilo se još ljudi iz okolni’ sela i pričaše kako su i u stara, graničarska vremena tako nalazili ljude mrtve kraj puta il’ u šumi, i kako su i njima nečiste sile dušu uzimale. Slušô sam i ja taki’ priča, al’, pravo da ti kažem, nisam nikad u nji’ verovô.
Ljudi što su sa mnom na skeli bili odlučiše da zanoće u Kupinovu, al’ ja se setih da moram sutra neki posô završiti sa kuma Adžijom, a i mojima sam kazô da ću se istog dana vratiti. Zaputim se prema Ašanji peške. Ne beše mi prvi put da u gluvo doba tako idem, a ponô sam i fenjer. Baš kad sam prolazio kraj zadnje kuće u glavnom šoru u Kupinovu, začuh neko kreštanje sa krova. Pomislim da je to jedna od oni’ noćni’ ’tica, al’ meni se učini kô da me neki kreštav glas doziva odozgore: „Ranko, Ranko!” Pogledam, a mesec beše pun i mesečina kô dan, a navrh krova sedi noćna ’tica i opet krešti, al’ onako kako ’tica to inače radi.
– O Rajko, vala si dosta popio! – izgrdih samog sebe što mi se od ’tičjeg učini ljudski glas.
Nisam ni dva’es koraka odmakô, a fenjer mi se ugasio. Pregorio fitilj. Nastavim ja glavnim drumom, pa skrenem ka šumi Grabovini, jer sam ’teo da presečem do Ašanje i brže stignem. Idem ja tim putem pored šume, kô što sam mnogo puta već išô, al’ me neka jeza počne ’vatati. Poče nešto da me steže i da mi noge klecaju. Nigde žive duše. Ne čuju se ni sove ni zrikci. Ništa! A meni, kô za inat, u glavi priča o Panti poštaru, što ga nađoše mrtvog.
Kad sam stigô blizu Ribnjaka, tamo ’di je Adžićev salaš, na mesečini se vid’lo kô po danu. Tamo ’di krošnje graba ne bacaju senku, beli se utabana zemlja pod mesecom kô mleko. Više mi i ne bi žao što se fitilj na fenjeru ugasio. Kad odjedared, čujem nešto. Liči mi na muziku, bože me prosti. Zastanem, oslušnem bolje. Pomislim, mora da mi se od vina i umora zamutilo, pa mi se pričinjava. Stojim, slušam. Ama, muzika i još neki glasovi! I to se čuju gore na drumu, iz pravca Ašanje. I kô da idu k meni! Tad začuh i klopotanje točkova. Slušam ja, ne dišem, srce ’oće da mi iskoči iz nedara, al’ lepo se čuju točkovi šinskih kola kako idu po putu. I to više kola! A muzika sve glasnija! Pomislio sam tad da uskočim u šumu sa leve strane i da se sakrijem, jer ko zna ko ide u ovo doba. Al’ nešto me steglo, noge mi se ukopale i ne mogu se mrdnuti! Ma, da me žaračem oprljiš, ne bi mrdnô! Tol’ko sam se ukočio, moj sinovac!
Kad su kola prišla blizu, mogô sam na mesečini jasno da vidim kola, i na kolima ljude. A iza njih još jedna kola! I čujem kako tamburica svira i neke glasove, al’ ne mogu razgonetnuti da l’ pevaju il’ pričaju. Pomislim da nije slučajno vojska ka Savi krenula, al’ ne bi njima dali oficiri da u gluvo doba sa pesmom kroz polje i šumu idu. Zna se kako vojska noću ide, pa služio sam i ja u pešadijskoj regimenti.
Kad mi priđoše kola sasvim blizu, ja se malo pomerim u stranu, eto tol’ko sam smogô snage.
– Šta je ovo, bože me oprosti? – pomislim ja. – Kud li su ovi ljudi krenuli u gluvo doba?
Muzika tad prestade. Iz prvi’ kola siđe neki čovek. Mršav, visok. Kad zakorači k meni, istupi iz senke drveta i mesečina mu osvetli lice. Vidim, čovek stariji od mene, a bled u licu kô da je bolestan.
– Dobro veče, dobri čoveče! – reče on meni, a glas mu nekako dubok, znaš, ne bi nikad kazô da tako mršav čovek ima taki glas.
– Dobro veče, ljudi! – rekoh ja, a neka mi knedla u grlu jer mi ništa nije jasno. – Otkud vi ovde u gluvo doba?
– Mi smo svatovi! – reče onaj čovek, a glas kô da mu se još više produbio. – Idemo po mladu u Vitojevce, te smo ovako oranili da u zoru stignemo!
– Oho, pa što o’ma ne rekoste! – pade meni neki teret iz nedara kad to čuh.
Još samog sebe korim što sam neko zlo o’ma pomislio, a ono se ljudi raduju. Ako je meni danas bio rđav dan, ne mora svima.
– Ja sam mladoženjin otac! – reče onaj čovek i pokaza rukom na prva kola. – Ženim sina jedinca!
– A odakle ste, dobri ljudi? – upitam ja.
– Mi smo iz Bečmena! – odgovori čovek. – Konradovi! Tad on pruži čuturu što mu beše u rukama.
– Evo, dobri čoveče, da nazdraviš i ti! Kad smo te prepali na drumu, red je da nazdraviš mladencima za dobro zdravlje!
– Fala, fala! – smešim se ja i uzimam onu čuturu. – Nazdraviću, još kako!
Mislim u sebi, nema veze što smo druge vere, al’ smo hrišćani, majku mu. Nismo Turci, pa da za reda ne znamo. I ja bi’ ponudio nekoga ako sina ženim.
Krenem ja da potegnem iz one čuture, al’ pazi sad, sinovac! Pogledam ja prvo u onog čoveka što mi čuturu dade, pa u one ljude što su sedeli na kolima. Tišina, niko ništa ne progovara. Jes’ da je bio mrak i da su stajali pod senkom šume, al’ učini mi se na mesečini što se kroz senke probijala da svi nekako čudno gledu u mene. Kô da svi čekaju da ja potegnem iz čuture, pa da na mene skoče. Nešto mene opet steglo, a ruka mi zadrhta. Pridržim ja čuturu levom rukom, a desnom skinem šešir.
Prekrstim se i kažem.
– ’Ajde, nek Bog podari mladencima dug život i zdravlje!
Utom sve nestade! I kola, i konji, i ljudi na kolima, i onaj bledi čovek što mi je čuturu pružio. Nigde nikog, moj sinovac! Slave mi! Nestadoše svatovi kô da i’ nije ni bilo! Ja se sve okrećem oko sebe i gledam po onom putu, al’ nema nikog! Da vidiš, sinovac, šta je najveća stvar bila! U ruci mi umesto čuture tikva sudovnjača! Da, da! Tikva u koju seljaci sipaju vino i rakiju kad u polje idu!
– O, bože sačuvaj i sakloni šta me snađe! – viknem ja, a glas mi drhti, i sve se krstim kô da sam u crkvu ušô.
Bacim ja onu tikvu u stranu i požurim dalje. Već sam i šumu ostavio iza sebe. Vidim na mesečini krovove kuća. Skoro sam u selu. Al’ kako sam se udaljavô od grabove šume, kô da opet začuh onu ’ticu da krešti sa neke grane. Krešti, a kô da me neki glas doziva: „Ranko! Ranko!”
A, bogami, ne! Ne okretoh se ja, i ne zastadoh ni za tren! Opet sam se prekrstio i ubrzô korak. Nisam stao, nit se osvrtô sve do moje avlije. Uđoh u kuću, a moji već legli. Nisam cele noći oka sklopio. Kad sam sutradan ženi pričô šta me u gluvo doba snašlo, ona me strašno izgrdila.
– O, luda čoveka! Napio si se, crni Ranko, pa ti se pričinili svatovi u gluvo doba! Što jes’, jes’, popio sam, neću da lažem, al’ znam šta sam vidô. Otada nikad više nisam u gluvo doba tuda prolazio, a i po danu me bilo stra’ da prođem kroz Grabovinu. Znam ja, svašta će ti ljudi pričati. I o većim čudima i o većim junacima, i mnogo će lagati. Al’ ovo što sam ti sad kazô, zbilo se meni jedne noći, koncem leta, u gluvo doba. Pa ti, sinovac, veruj il’ ne veruj, kako ’oćeš.
Posvećeno mom dedi Trivunu Bankoviću, od koga sam kao dete slušao ovu priču, koju je on čuo od svog oca Ranka.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.