Priča sa konkursa Dok je reči i pisci su živi 2020. godine.
Dragi moj Dragiša,
Evo već tri desetljeća sjedim i šutim. Mislim i govorim. Sebi samom. A kome bi drugome? Nitko više nikoga ne sluša. Svak brblja svoje brlje. Ni sam ne znam što se zbilo i kako su se takve stvari i mogle zbiti. Gdje smo i što smo sad? Kuda ćemo? A gdje si Ti? Gdje si, Dragiša? Kamo si odlutao? Ne čuješ me, ne vidiš me, ignoriraš me. A volio sam Te. Kao najboljega druga, kao čovjeka sa srcem. Sjećam se svega. Gledam i sjećam se. Slike mi se pred očima smjenjuju, jedna za drugom. Kao da gledam film. A sjećanja? Ona se otvaraju. Zaborav polagano nestaje, rastače se i raspada. I iz njega izviru sjećanja – lijepa, svijetla, neokrnjena i neozlijeđena zaboravom – čiji je zaborav silom ostao štit od oštrih sablji i kuršuma stvarnosti. Svega se sjećam. Svega. I tebe i Tvoga pera. Nikada nisam posumnjao u Tvoja htijenja za slobodom, pravdom, jednakošću i humanošću. Nikada. Nikada, pa ni onda kada si otišao u Dražine četnike, iako sam Ti to žestoko zamjerio. Republikanac, demokrat, antimilitarist, pa u Kraljeve četnike? To nisam mogao pojmiti isprva, iako sada znadem što si tada htio. Tvoje Crvene magle i sada me opsjedaju i suze me peku i kao lapis gore! Čitam Tvoga Packa i zamišljam Tebe! Gistav le Bon laže! Laže kao pas kurvinski, moj Dragiša! Vidio si dalje od mene i zamišljao još dalje! Uvijek istina, uvijek govor tribunski, uvijek riječ britka – nikada prevejanim Latinima to nije prijalo! I ja sam to znao, stari moj druže! Govorio si: Srbi kao narod jedino nisu umjeli da mrze. Dakako! Poslije mnogo desetljeća vidio sam Tvoj pogled i Tvoju misao bolje i trezvenije negoli svoje; Srbi mrze kratkoga daha, samo onoga trena kada im se zlodjelo učini. Mi ostali, nažalost, posve nismo takvi. Pamtimo i trpimo dovijeka. Pa vraćamo, ne znam ni ja šta već.
Sjećam se Tvoje i moje 1927, i proslave Velikoga oktobra, i Tvog odlaska u Moskvu. Kako li si samo tada bio radostan pred put, a vratio si se namrgođen. Kuda su otišli ideali socijalne pravde, kuda su pobegli? Kamo? Nisu pobjegli. Eno ih u Staljinovom Sibiru. I sada nam se nasljednici toga Brke smiješe i prijete nam invazijom na Jugoslaviju. A da nismo malo preslabi za još jedan rat, i to s Rusima? Našom braćom? Te 1927. godine – još sam pisao ćirilicom i ekavicom, a i sada svako malo mi se omakne ekavica, kao što verovatno primjećuješ – još je Radić bio živ, još je Kralj bio malo demokrat, još je imalo nade da se stvari srede. A sada? Republike, pokrajine, samoupravljanje, zaklinjanje Titu, Partiji i bog zna kome sve. A ja? Glavni perjanik toga režima. A moram. Moram, inače ode glava. Rat odsjedio u Pavelićevom Zagrebu, pod strahom za svoju glavu i sa strahom da u partizane ne smijem, jer sam, kao što znadeš, i Đilasa ovnom prozvao; on bi mi lično presudio.
Sjedim kraj svoga kamina i gledam u Tuškanac – vatra gori, sirove cepanice pucketaju ko što danas fakini bacaju nekakve petarde. Toga nije bilo u naše vrijeme, Dragiša.
Drugi balkanski rat bio je slom mojih mladenačkih ideala o ujedinjenom slovenstvu – kad su Bugari udarili na svoju sestru Srbiju. A tvoji? Kad su nestali tvoji ideali? Nisu nikada ni nestali. Zato si i svršio pod ustaškom kamom. Tvoji i moji ideali, Dragiša, nisu za ovaj svijet. Bolest me je teška pritisla; muka, godine i starost. Iako nisam bio dosledan kao ti, evo, poslije trideset i više godina dajem ti za pravo. Oprosti mi, druže moj, za sve nedaće koje su te snašle, a pomogao ti nisam iz straha. Uskoro se možda i sretnemo, pa neće biti potrebe da ovdje sada raspredam.
Do sljedećeg viđenja, Dragiša,
moj najbolji druže
Tvoj M. Krleža
U Zagrebu, 21. V 1979. g.[1]
[1] Ovo pismo Miroslava Krleže od 21. maja 1979. godine, adresirano u prošlost – najboljem drugu Dragiši Vasiću, nalazilo se u jednoj od dvadeset zapečatiranih kutija Krležine ostavštine, koju je svojim testamentom Miroslav Krleža odredio da se otvori i objavi dvadeset godina od njegove smrti. Rukopisna zaostavština Miroslava Krleže nalazi se u arhivi Matice hrvatske u Zagrebu, no pet kutija neobjavljenih Krležinih rukopisa, među kojima je i kutija u kojoj se nalazi ovo pismo, trajno su uništene u poplavi 2002. godine.