Priča koja je ušla u širi izbor na konkursu Sa kaldrme i sokaka: neispričane priče iz starih srpskih gradova
Milorad Šuković
Pijani dan 1872.
Đura Jakšić krenu, poslom, za Pančevo. Stamen, dobrodržeći, oštrih crta lica, koje krije osmeh ispod gustih brkova; lebdi od iskričavih očiju, poviše obraza, vragolast i neukrotiv, odaje dobrodušnost i snagu čoveka koji je u četrdesetoj godini života.
U platnenoj, vezenoj torbi papiri koje treba predati, nešto hrane da se nađe jer čovek putujući oseti glad pre negoli stigne do zadnje stanice.
I „politra” rakije, da ponudi, nazdravi i popije.
„Neko pije od radosti, neko od tuge, a je evo pijem – od jutros!”, pozdravi Milana Kujundžića, koji ga čekaše na uglu Jevrejske ulice. U beloj košulji, sa vojničkim kaputom preko ramena, prihvati izgovarajući kratku, prepodnevnu zdravicu. Popiše rakiju, sagoreše po dve cigare i usput pojedoše ono sira, kajmaka i lepinja koje je kuma spremila za dugo putovanje od Jalije, preko Dunava, do banatske strane. Đura je isticao da je Banaćanin, pratilac mu nije potreban, ali Milan je vođa puta, nekadašnji đak Pančevačke gimnazije, sada profesor filosofije na Velikoj školi. Lep, u tridesetoj godini života, otmenog držanja, uvek u stavu vojničke komande „mirno”, odaje čoveka od vrlina ulivajući poverenje, snagu i veru u bolje dane, u radost i pobede budućih dana i godina. Tada beše deseta godina od događaja na Čukur-česmi i turskog bombardovanja, kada je prekinuo studije i vratio se kao konjički desetar, ponosan jer je slutio da će za neku godinu, satkan od vojničkih vrlina, napredovati ka oficirskim zvanjima, zaslugama, ordenju i medaljama.
Nazivaše ga Aberdar, po nadimku koji je dodao svom imenu i prezimenu uz naslov prve zbirke pesama.
– Brate Đuro, poezija koju napisah je nekako štura, jednostavna, nisam zadovoljan!
– Ne toliko! – uzdrža se Đura od iskrenog odgovora.
– Da, jedno je ono što osećam, što me nadahnjuje, a potpuno drugo kada pročitam stihove koje sam napisao!
Zato se okrenuo radu u nastavi, nauci i politici.
Đura obavi dva posla kao korektor Državne štamparije (dobio ga je te godine uz pomoć Stojana Novakovića, koji beše oženjen Jelenom, Milanovom sestrom); izgubi treći, slikarski, jer se vrata zatvoriše malo pre jedan dok je pokušavao da ubrza korake po prašnjavom putu, od kojeg se prljaše cipele i nogavice pantalona poprimaše sivilo banatske zemlje.
– Sve se menja, države, vreme, ljudi, a u mom Banatu zauvek ostaju samo dva godišnja doba. Doba blata i doba prašine! Ne možeš proći neukaljan.
Osmotrivši tablu na kojoj je pisalo: „Vraćam se odmah”, opsova, izmače mu zarada, i poruči kako se on mora vratiti zbog đavoljeg posla, ali onaj koji posao naručuje i plaća sigurno neće.
Okrete se i ode gunđajući. Zažali što, u žurbi, nije poneo papir i pisaljku.
Milan je po dogovoru čekao u pivnici.
Popiše prvo, naručiše drugo merkajući jedan drugoga i potom, zajedno, privlačnu konobaricu izazovnih, vretenastih listova i suknjice pripijene uz jedre butine.
Đura spomenu oca Dionisija, koji je okusio pivo dok je boravio u Minhenu.
– Kada se pedesete vratio u Banat i probao ovo naše, domaće, iz Bečkereka, rekao je da mu nema mane. Slad, pravi ječmeni, sa ovih njiva. Hrani, ne samo da napija i opija!
– Da, da! – odobrava Aberdar kupeći penu sa usana i brkova. – Moj Jovan, „Valjevac”, je i pre Valjevske pivare trampio kozje mleko i ovčiji sir za pivo sa nekim Čehom što bejaše oficir u garnizonu na drugoj obali Drine. Hraniše se naši stari pivom; i deci su davali, pomalo i umereno, prvo penu, onda malo u čašicu, nedeljom i u one dane, leti ponajviše.
– Hrana, lek i hrana, kažu do treće flaše. Evo mi je popismo, nahranismo se, zato, lepotice, donesi još po jedno! Valja posle jela i nešto popiti!
Posle spomenuše četiri strane sveta, četiri jahača apokalipse, godišnja doba i pesmu koja peva da su „četir’ konja debela prešla preko Begeja!”
Preći će i oni, samo da se nekako pridignu i učine prvih par koraka.
Dva Đura, još dva Milan, to je oduvek bilo četiri.
Ni stotinu nije stotinu već dva’es pet puta po četiri!
Korača Đura odbrojavajući, leva, desna i još dva, Milan katkad poklekne držeći pravac, samo da ne zatetura u neku od tri preostale strane sveta, ka onoj četvrtoj što ostaje iza leđa sigurno neće.
Ugledavši kroz velika stakla četvrtaste stolove, oko svakog po četiri stolice, Đura reče:
– Moj Milane, da presečemo rakijom, valja se, ima vremena do polaska skele!
Uđoše, odabraše jedini okrugli sto sa stolicama mekanih jastučića.
Mahnu ženi u plavoj bluzi, ona priđe i upita šta hoće.
– Dve duple, ljute!
Žena izađe na ulicu, skrenu udesno.
Vratila se noseći dve flašice; spusti ih i reče da što pre popiju.
Popiše, Đura zatraži još dve.
– Čiča, pijani ste, nije ovo mesto za to. Hajde, napolje!
– Jeste, ja sam danas pijan, sutra ću biti trezan, a ti ćeš i dalje biti ružna!
– Plati ti ovo preko puta, u onoj prodavnici! – pokaza desnom rukom, levom ga podgurnu da što pre izađe.
– Čudne li žene i čudne kafane! Kao da posluje u nekoj trgovini gde mušterije samo ulaze i izlaze, nikad ništa ne kupuju dok ona mora da priđe, upita, zahvali se kao da je obavila posao. I ne miriše na kafanu, nema dima, niti vino nit rakija, da prostiš, ne oseća se sa koje strane dolazi od nužnika!
Kada je izašao iz prodavnice, opazi preko puta onaj izlog, stolove i stolice.
Prodavnica fabrike nameštaja Bence i sin!
„Gde god vidiš zgodno mesto, tu sto posadi!”, rekao bi sada naš Jova Zmaj, „I stolice blagodarne, pa će pićem da nagradi!”
Odremaše na skeli, bez previše reči i pokreta, ne prijaše po vrućini, u pijanstvu letnjeg dana. Ne zadremaše ostali putnici, svi sa torbama i zavežljajima, razmišljajući kako da prijave manju količinu, da izbegnu „đumruk”, pa i skelarinu, jer već petnaestu godinu plaćaju carinu i za robu koju prevoze u lične svrhe. Velikaši i svi bogati zemljoposednici behu oslobođeni dažbina. Đura nije brinuo, velikašem ga nisu smatrali, ali knjige, spisi i crteži za „nauke i veštine” potpuno su oslobođeni od plaćanja carine.
Po dolasku Milan ode kočijama, Đura svrati u kafanu. Osmotri ima li koga za društvo do kuće, događa li se nešto ili je, kao uvek, sve isto. Retko je pio kada bi se nešto lepo i dobro dogodilo, još ređe kada bi se dogodilo loše, nego, kao sada, pije da bi se nešto desilo.
Hadži Maksim, konobar i šef sale, majstor svog zanata, ozbiljan čovek, vedrog duha. Pravedan i pošten, umeo je sa ljudima u kafani.
Donese punu čašicu znajući šta komšija iz druge ulice želi da popije.
Razmeniše poneku reč o putovanju. Maksim, živahan, sklon šali, lukav i saosećajan kad zatreba, umeo je da bude društvo usamljenom i povređenom, onom koji nije zadovoljan sobom, a to je najgore. Prilazi, obavija osmehom i vedrinom, oporom šalom poziva da slušajući unutrašnji glas otkrije skriveno, potonulo blago sopstvenog bića.
– Osamiti se, povući, učauriti, nikada nije bilo da valja – obraća se poverljivo,
– Ponekad je dobro, ali nikad ispravno!
– Dobro došao u veselo društvo zadovoljnih i razdraganih.
Uvek je njegova bila poslednja, ona koja se najduže pamti, priča i prepričava.
Opazivši da je Đura iskapio, donese flašu i natoči, preko crte. Potom neko dozva piće za Đuru, Đura uzvrati, sebi duplo kako Maksim ne bi naplatio i uslugu koju meri brojem pređenih koraka.
Dočeka noć, ugašena svetla lampi u kafani. Pridiže se teturajući na dve strane sveta. Posrćući ka onoj trećoj, izađe, nekako prođe stazom do pozorišta, krenu dalje. Osetivši da ne može da se snađe među kućama koje, sa druge strane šanca, odjednom, behu jednake, zastade.
Onda priđe čovek, nije ga prepoznao.
– Komšija! – upita. – Hoćeš li mi pomoći? Koja je kuća Đure Jakšića? Koliko ima kapija od one prve, na ćošku?
Hadži Maksim ga uhvati pod ruku, dovede do kapije, otvori, podiže fenjer kako bi osvetlio prve korake, sa kaldrme na neravnu zemlju, reče da hoda polako i pripazi na stepenik pre ulaznih vrata. Isprati ga osluškujući, dobro je, nije pao!
Ovo neće da prepričava, Đura će to učiniti, lepše i zanimljivije, za sve goste, u svakoj kafani. Ne tražeći nagradu, pića su uvek pristizala na sto za kojim je sedeo naš pesnik i slikar.
Sutradan po podne, po povratku iz nadleštva, zaustavio je konje i kola pred kafanom.
Reče kočijašu da pripazi, odmah se vraća.
– Je li, Makso, jesam li ja sinoć bio ovde, u kafani?
– Jesi, Đuro, bio si!
– I pio sam, baš sam preterao!
Maksim samo klimnu glavom. Da nije sedmu ili osmu koristio da dospe poneku kap u svaku narednu, da zamiriše pomešana sa vodom, preterao bi i zanemoćao, sigurno. Ovako, dobro je prošao i još bolje kući došao. Zna koliko je za zadovoljstvo, koliko za sramotu, a koliko za ludilo. I zna kako se pijan san treznim jutrom sveti.
– I potrošio!
– Onako, dva’est banki!
– Uh, dobro je – odahnu. – Ja sve mislim i ljutim se da sam ih izgubio!