Nagrađena priča na konkursu Sa kaldme i sokaka
Nikola Ilić
Od Jordana do Morave
Kruševac, sredina XIX veka
Zvezda je polako padala ka horizontu, te se na njenom zlatnom sjaju nakupila rumena rđa. Aron je malo zalivao cveće na svom doksatu, pred ulaznim vratima, malo gledao u nebo i malo izvirivao niz sokak. Na neravnoj kaldrmi spazi dvojicu. Gotovo su poskakivali, žureći nekud. Stojan i Aleksa. Kad je bio siguran da su dovoljno blizu da ga vide, mahnuo je uz osmeh. Stojan je stidljivo uzvratio mlitavim pokretom ruke, te požurio napred. Aleksa se pravio da ne vidi. Aron se vratio svom cveću.
Nedugo za ovom dvojicom pojavi se treći. Adam. Išao je pravo ka Aronovoj kući, gotovo se saplićući o oblutke kaldrme. Oči su mu bile mutne, usne stegnute. Ćutke je otvorio Aronovu kapiju, kao da otvara svoju. U neku ruku i jeste bila njegova; češće se za nju ’vatao nego za sopstvenu. Nije bilo dana da nije svratio, makar na časak, da proširi novi aber ili da se nasmeje starom.
– Nisi otišô u kafanu? – Aron se nasmeja, a osmeh mu se preobrazi u svetlost koja se nastanila u njegovim plavim očima. Plavljim od neba srbijanskog. – Nemo’ tako, će se zabrinu oni tvoji ništaci.
– Bio sam – promrmlja Adam i zaćuta na trenutak. Ni glas ni zadah mu nisu odavali znake alkohola, te Aron zaključi da nije ni pio. – I jesu ništaci. Znaš da neki počeli da se krštav’u?
Znači, to je… – Počeli – odgovorio je mirno. Kao da govori o oblacima što donose kišu. O svrakama što kljuju žito ispod ruinirane Lazareve kule. O običnom danu.
Adamu se to nije svidelo. Smeđe oči mu se napuniše žara. – Vele, ’oćeš i ti da se krstiš – Adam izrodi ove reči više kao osudu nego kao pitanje, otkrivši zašto je svratio.
– ’Ajde u kuću.
Doksat, obojen rumenilom zalazeće zvezde, ostade sam da miriše cveće. Aron i Adam odoše u kuću, u bezbednu belinu zidova, ’de se na stolu ubrzo rodila flaša rakije, a kraj nje dva sina – dva čokanjčića. Čokanj kucnu o čokanj, zazvonivši. Adam je često znao da se u šali prekrsti posle kucanja, kako bi nasmejao Arona. Ali danas to nije uradio. Rakija se preli u reč, reč u deset, deset u besedu. Adam se, začudo, okrenuo tvrdoj Mojsijevoj veri. Aron nikad ranije nije video tu revnost u njemu. Ležala je u dremežu, izgleda. Ali pretnja od nestanka vere Mojsijeve – i, možda bitnije, zajednice judejske – rasanila je taj dremež.
– Treba da postanemo meranosi?![1] – Adam pljunu o patos. – Nisu nam preci begali iz Španije da bi mi izdali veru i poreklo!
– Hmm – prohukta Aron. Polako je uzeo čokanjče, izvrnuo ga u sebe, te kroz grlo ranjeno žestinom rakije progovorio: – Preci su mi begali – udario je šakom o sto. – Ja ne begam! Odenak sam rođen! Odenak sam porasô! Ako samo treba neki pop da me poškropi sa bosiljkaču i da promrmlja neke reči… Ako samo treba da bidnem Lević, a jok Levi…
Adam skoči na noge. – Š’ma Jisrael Adonaj elohejnu, Adonaj ehad[2] – strogo sroči molitvu. – Adonaj ehad – Gospod je jedan! Nije ni čovek, ni trojica! I mi smo Njegov narod! Ako ga mi izdamo…
– Adame… Basta.[3]
U Adamovim očima zablista iskra, suza kojoj nije dozvolio da se skotrlja u crnu bradu. – Basta… – prošaputao je tiho. Drhtavom rukom je prošao kroz gustu crnu kosu. Krenuo je ka vratima, ali se pred njima okrenuo. – Kad ćeš… – Adam nije uspeo da dovrši pitanje, ali je Aron znao šta ga pita.
– Za neki dan – odgovori Aron. – Adame, ovo ništa ne menja – dodao je. – Što se nas tiče, mislim. Opet će da pijemo rakiju zajedno. Da je’mo. Da se šalimo. Da živimo.
Adam ga je pogledao svojim toplim očima, kroz te oči mu prenevši tugu. Tugu koja se, Aronu se činilo, proteže četir’ veka do Španije, pa i dalje, do Rima i do Vavilona. Neku tugu što je sa Jordana došla čak do Morave.
– Ovo sve menja.
Kvaka zaškripa i Adam izađe.
***
Godine 1844. knez Aleksandar Karađorđević donosi dekret kojim se Jevrejima zabranjuje život u Srbiji mimo Beograda, što će potvrditi i uredba Vlade iz 1846. godine. U ovom periodu je Ministarstvo unutrašnjih dela donelo jednu uredbu prema kojoj su se svi Jevreji koji žive van Beograda po smrti najstarijeg člana svoje porodice morali preseliti u Beograd. Mnogi kruševački Jevreji, prinuđeni da biraju između svoje varoši i svoje vere, izabrali su ono prvo. Po smrti očeva i dedova, pristupali bi bosiljkači. Primili bi pravoslavnu veru, te bi kasnije posrbili i svoja prezimena, od Levija postajući Levići, od Kona Konići, od Tajtacaka Tajtacakovići – od Jevreja Srbi. Tako se 1852. godine krstio i izvesni Aron Šaron, predak kruševačkih Šaronjića. Po njemu i onima koji su delili njegovu sudbinu je oblikovan i moj Aron Levi(ć).
Progon Jevreja okončao je 1859. godine knez Miloš Obrenović, mada je njegov naslednik Mihailo 1861. godine ponovo zabranio Jevrejima da se naseljavaju van Beograda, sa izuzetkom onih porodica koje su se već prethodno naselile po nebeogradskim varošima Srbije. No, lice Kruševca je trajno izmenjeno. Malena judejska pločica devetnaestovekovnog kruševačkog mozaika napukla je, podelivši se na malobrojne Jevreje koji su istrajali u svojoj „Mojsijevoj veri”, prkoseći zakonu – koje sam ikonizovao u Adamu – i brojnije novopečene pravoslavne Srbe jevrejskih korena, koji su uz svetosavske običaje potajno održavali i jevrejske.
[1] Meranos je naziv koji se koristio za one Jevreje koji su u XV veku primili rimokatoličku veru kako bi ostali u Španiji i Portugaliji. Početkom HH veka je u Kruševcu izlazio časopis Meranos, koji se bavio statistikom rođenih, oženjenih i umrlih pravoslavaca jevrejskog porekla.
[2] „Čuj, Izrailju, Gospod je naš Bog, jedan je Gospod” (hebrejski).
[3] „Dosta” (ladino).
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi Sa kaldme i sokaka.