Priča koja je ušla u širi izbor na konkursu Sa kaldrme i sokaka: neispričane priče iz starih srpskih gradova
Anastasija Katanić
Ne vraćam se zato što hoću
Ne vraćam se zato što hoću. Niko se ne vraća zato što hoće.
Vraćamo se kad više nemamo gde. Ili kad nešto u nama odluči bez nas. Ja sam samo išao. I odjednom – evo me. U sokacima koji ne opraštaju zaborav.
Sve je manje-više isto. Ali nešto boli drugačije.
Kao kad vidiš lice nekog ko ti je nekad značio, ali ti ne sme prići.
I ti ne prilaziš, ali te izjeda.
Kaldrma je i dalje tu. Tvrda. Hladna.
Ali nije ona ono što mi razbija grudi.
Razbija me ono što sam na njoj izgubio.
Na ovom mestu sam je čekao. Svaki dan, u isto vreme. Nikad nije kasnila. Do onog dana kad jeste. I kad sam shvatio – više neće doći. Nikad mi ništa nije rekla. Nikad joj ništa nisam rekao. Samo smo postojali jedno uz drugo. I to je, izgleda, bilo sve. A meni je bilo dovoljno.
Ovde sam poslednji put video oca kad je nosio kofu vode i nije znao da ga gledam kroz prozor. Nije znao da ga gledam kao što se gleda neko ko će jednog dana da ode, a ti ćeš ostati da pamtiš kako mu je curio rukav.
Ovde je brat pao s bicikla. Krv je išla niz lice, ali se smejao.
Posle mu je život prelomio kičmu, ali se više nije smejao. Nije bio takav čovek. Nije bilo vremena za to.
Tu, na uglu, sam stajao kad su javili da je baba umrla. Nije bilo drame. Samo jedna rečenica. I jedna pauza. Pauza koja mi još traje.
Nisam plakao tada. A sad bih. Ne zbog nje. Zbog sebe.
Što sam toliko stvari pustio da prođu kao da im nije mesto u meni.
Sada stojim ovde i gledam u kamen.
Ne zato što volim kaldrmu. Niti grad. Niti sećanja.
Nego što jedino ovde i dalje osećam nešto. Bilo šta.
Ponekad čovek mora da dođe na mesto gde se raspao da bi ponovo čuo sebe.
A ja sam se ovde izgubio više puta.
U jednom pogledu. U jednom odlasku. U jednom „Ništa nije bilo.”
A sve je bilo. I svega je bilo. Samo više nema.
Ovi kamenovi – nisu oni čvrsti. Ja sam bio mek.
Nisu oni hladni. Moje srce je prvo puklo.
Nisu oni krivi. Ja sam pustio da prođe.
A sad stojim, trepćem, i vučem vazduh. Kao da će u njemu biti nešto. Glas, miris, korak.
Ali nema ničega.
Sve sam ostavio ovde, ali ono što najviše boli – nije ostalo mene u tome što je ostalo.