Nagrađena priča na konkursu Sa kaldme i sokaka
Mihailo Nikolić
Mutavi Ilija
Predgovor
Palanka je uvek žuborila. Pričala. Šaptala. O svakome i svuda. Junaci su bili isti, ali su bili čas dobri, čas loši u tim pričama. Strane su menjane kao kad deca igraju „arjačkinje-barjačkinje”. To je igra u kojoj najbrže menjaš svoj tim, mislio je Ilija.
On se nije menjao.
Letnja noć je tiha i spokojna. Na putu u sokaku prašina svetluca, kao da vazduh tinja od sparine posle vrelog dana. Još uvek miriše u ujna Macinom dvorištu na sapun kojim je oprana posteljina. Kupljen je u Beču, kod nas takvih nema. Ujna Maca je od ujutru širila po dvorištu perine i prekrivače da se luftiraju, sve u nadi da će proći neko iz palanke da se začudi i da pohvali takvu domaćicu. Sada ih je unela da „ne povuku vlagu” i da „oni đavoli” ne naskoče. Eh, da je neko nju pitao, mačaka ne bi bilo na svetu. One su tu samo da smetaju dobrome narodu, da mu se upliću u noge i trljaju o čarape. A ujna Maca ima unihop, isto bečki, i to dva para. Stajaći za kuću i paradni nedeljom za crkvu. Ona nosi ovaj kućni par i kad zvezda baš upeče, jer nikad ne znaš ko može naići da ih vidi. Zato prezire mačke jer su opasnost za njen šav i uvek ih grdi i gađa. Tvrdi da nema trunke razuma u njima.
On, Ilija, oseća da i o njemu ona misli tako. Da je stvoren Gospodu na sramotu i da u njemu ničega razumnog ni božjeg nema. Ponekad se pita da li je to možda istina, jer ona bi to mogla znati. U crkvi je uvek u prvom redu i najviše se krsti.
On, Ilija, ulazi tek kada se crkva isprazni. Jednom je ušao sa svetom i stao u ćošak, ali mu je došla takva neka milina i blagost kada su pevci pojali da je i nehotice zapevao. A iz njegovog grla ne može da izađe reč, samo neki glas kao u životinje i ljudi se plaše i sklanjaju se. Govore da je proklet jer nosi greh svoje majke i da ga je Bog zaboravio. On, Ilija, zna da to nije istina.
******
Nju, Maru, voleo je oduvek. Kao što mačke vole ujnine jastuke. Više. Kao sebe. „Ikoooo, hajde da se igramo. Juri mee, stigni me, daću ti bombona…” Zubi beli kao mleko, osmeh sija kao zlato, a glas je pesma, cvrkut. On to zna, jer razlikuje mnogo zvukova i voli da ih prepoznaje zatvorenih očiju.
– Iko, hoćeš da te naučim čitati i pisati? Veliki si, skoro kao ja! Jednoga dana, kada budem devojka, ja ću možda otići u daleku zemlju i udati se i moram ti onda pisati! Pomislivši da bi se stvarno mogla udati u tuđini, zasuziše oboje. – Šalim se, Iko, ti si moj brat, uvek ću ostati ovde!
Jednog dana je otišla. Ali se vraćala.
******
Palanka je šuškala. Prve priče o sebi sklopio je iz nekih tugaljivih osmejaka, skrivenih pogleda, načina na koji su kretali da ga pomiluju i povlačili kao opečeni. Skupljao je neke šapate kao froncle i od tih dronjaka naslikao svoju priču. O majci koja je, isto kao on, bila siroče. Koja je jedva čekala da se spasi gladi i hladne sobe u kojoj su ona i brat sami stasavali. Lepuškasta, zgodnjikava, devojka – a još dete, pobegla je sa prvim vojnikom koji je došao u grad. Vojnik je otišao, a ona je pila gorke trave i čak skakala sa krova od šupe da bi on, Ilija, otišao iz njene utrobe. Ilija se nije dao. Čim je ugledao ovaj beli svet, shvatila je da je on nešto najvrednije što ima. Volela ga je i čuvala. Tri dana bio je najvoljenija beba na svetu. Petog dana ujak je pokopao svoju sestru, a njega prigrlio kao rođenog. I živeli su srećno, on i ujka, momački. Mara im je bila stalni gost, a Marina majka, uvek brižna tetka Ruža, pomagala oko ženskih poslova.
– Oženi se, sine, treba vam žena u kući – govorila je ujaku.
Onda je došla ujna. Ona je sve uredila. Ujak je bio slomljen čovek i predao se – lakše je bilo da samo sluša naređenja. Radio je kao mrav za lepe stvari iz Beča i često ga nije bilo kod kuće.
Kad je Ilija završio četiri razreda škole, prebacila ga je da živi u šupi.
Onoj istoj sa koje je skočila majka.
Čuo je najpre topli dah, a onda se na njega obrušio veseli kotur. Uško, tetka Ružin pas, imao je glavu iste širine kao vrat. Bez pô muke skidao je lanac s vrata i dotrčavao noću kroz baštu. Ujutru se vraćao u svoje dvorište i strpljivo slušao kako ga tetka grdi. Savijao glavu kao da mu je, ne daj bože, neprijatno. A onda sledeće večeri opet bežanija. Ilija ga je voleo. Uško je spavao s njim zimi, u kotlarnici. A onda je dolazio i leti, da održi ritam. – Šta je bilo, pas? – pogledom ga je pitao. A Uško je skrušeno zacvileo. Niko ga više jutrom ne dočekuje i ne grdi. Tetka Ruža boluje od one srede pre Uskrsa. Mara je nevesela i bleda, tuga joj se i briga sakupila u modrinu ispod očiju.
– Kćeri, idi spavaj, dobro je meni – čuje se mekani glas.
– Majko, ne spava mi se. Hoćeš da ti nešto donesem?
– Ne treba ništa. Slušaj me, Maro – diže se tetka u krevetu i hvata je za ruku. – Kad ja umrem, nemoj tugovati.
– Majko… – zavapi Mara.
– Slušaj, kćeri. Udaj se za trgovca Peru.
Mogao je da čuje kako je Mari srce zastalo.
– Ja sam njemu to već napomenula i on je rad. Biće ti dobar čovek. Nećeš moći sama.
– Ali, majko…
Osetio je po glasu da je porumenela od stida.
– Daj da ti podignem jastuk.
– Ne diraj ništa, dete. I… Maro, nemoj nikad da zaboraviš Iliju, ne daj da bude gladan! Da ga vidi njegova nesretna majčica u kakvog je momka porastao, Bog nek joj se smiluje duši!
Tetka Ruža je jedina koja je, sem Mare i nekada ujaka, u njemu videla nešto lepo i dobro.
Ilija je plakao, odsutno milujući Uška. U travi pored jedno oko je žmirnulo saosećajno. Ujna Macina kokoška, odmetnica kao i pas Uško, nalazila je prolaz kroz otvor u ogradi i takođe dolazila kod njega, Ilije. Ujna je ipak u onom ekonomskom delu, iza kuće, zadržala kokoši. Ovde, na brdu, skoro svaka kuća je imala baštu sa cvećem ispred, a pozadi sa zelenišem i živinom. Dole, u centru, samo kuće i ruže.
– Gde si mi, kokice, gde si ljubavi! – Ilija se divio tome kako su stvorene ptice. One vide levo i desno, kao i što je svet stvarno podeljen na dobro i na zlo. Vide mnogo više od nas. Svakoga dana, zapravo svake noći nosila mu je jaje. Kada je jednom krenuo da ih vrati ujni i pokušao da joj objasni, ali umesto reči ispustio neki tihi, promukli šum, koji je nju samo još više razjario, ona je vrisnula i osula paljbu – iju, ta zar krade jaja kraj nje žive, pa zar je gladan, taman posla… i prekrstila se nekoliko puta, otela jaje iz ruke i otišla, ljuto nameštajući unihop. Posle toga on je čuvao kokina jaja, neka bi ispržio na maloj peći koju je improvizovao u svojoj šupi. A sada je kokoš bila buduća majka, sedela je na jajima.
Voleo je svoje male prijatelje koji su nalazili način da se oslobode.
I pitao se – ako je kokoš ujnina, a šupa njegova, čije je jaje?
Palanka je šuškala. Ceo maj – koliko je Mara dobra ćerka, kako pazi majku i ništa joj nije teško. Dobra je Mara devojka, šta joj samo treba da se druži sa onim mutavcem?! Tako se i ne može udati, a već će zaći u godine. Gde sada da misli na udaju, kod bolesne matere? Ama, i onaj mutavac ima dušu, sve im pomaže, prevrće tetku i ponese je napolje da sedne malo na sunce… ode nesretna Ruža… Mara sirotica, tako mlada, a ostala bez majke. E kuku, crna drugo, šta će sad? Jadno dete… pričali su za četrdeset dana… drži kuću sama i još Iliju pomaže… za šest meseci rekoše – e ko bi rekao, udade se Mara! Pa gde to ima, nije se majka ni ohladila u grobu! I to za Peru baš! Pa on je stariji petnaest godina od nje, neće tu ništa ni biti. Zarobila se… o godini rekoše – mora da je Mara jalova, bezdetna…
I sve je to Ilija čuo i molio se da ona ne čuje. I radovao se kada Mara dođe. Čuo je njen laki korak još po kaldrmi, sa glavne ulice. Zvonio je kao da neko posipa šaku radosti po putu koja utrčava u njihovo dvorište ne kroz ujnin deo, nego kroz Marinu baštu i nalazi njega, Iliju u poslu. Baca mu se u zagrljaj i kaže – jesi li me se uželeo? Daj da ti malo ovde pospremim.
——-
Popravio je stoličicu koju je Mara donela. I daće joj sutra. Pera je na putu, a Mara sutra izlazi majci na groblje po noći u svojoj devojačkoj kući, tu pored njihove.
Letnja noć. Mirišu kajsije. U travi sedi kokica i žmirka levo, pa desno. Uško se igra svojim repom. Najednom čuje neki nežan zvuk. Na nešto ga podseća. „Iko, juri me…” Ona trči? Trk bosih nogu kroz travu… „Dođi, dođi…”
Uvek se posle sećao te noći kao kroz san. Njenih obraza, kose, ruku. Suza kad se završilo. „Iko, hoće da me otera ako sam nerodna…” Te noći je posle dugo vremena spavao na jastuku, u krevetu. Ustao je s petlovima, rešen da sazida svoju kuću.
Kad je Mara zatrudnela, Ilija se brinuo – šta ako dete bude kao on? Šta ako je prokletstvo?
Mara se smejala sretnim očima, ruke na trbuhu:
„Neće biti mutavo. Ne bi ni ti bio da nije bilo tuge u tvojoj majci. A ja sam sretna – Pera je dobar čovek, i volim ga. I volim tebe, Iko. Greh, ako ga je i bilo, moj je.”
Ilija je stisnuo pesnice. Hteo je da kaže: „Nema greha u tebi. Ti si božja milost.”
Mara se porodila za Mladence. Gospodar Pera bio je van sebe od sreće. Mališa je bio grlat i beo, sav na majku.
Ilija je vredno radio i narod je počinjao da ceni njegove ruke. Ujna mu je dozvolila da šupu pretvori u radionicu i čak pristala da mu se dâ majčin miraz, komadić zemlje na kojem će jednom sazidati kuću.
– Znaš li, čika Ilija, kada porastem, ja ću ti napraviti spravicu da ti možeš lepo pričati! Mater kaže da sam pametan isto kao moj otac! Da on svašta ume – čavrlja dete.
Ilija je zastao sa čekićem u ruci.
Uško je zalajao. Kokoš je kokodakala, to je već unuka stare prve kokice pobegulje. A on je osetio kako mu se nešto toplo širi u grudima – nešto što nije mogao da izgovori, ali što je, eto, postojalo.
Ako je kokoš ujnina, a šupa njegova, nije važno čije je jaje sve dok nađe svoje mesto.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi Sa kaldme i sokaka.