Nagrađena priča na konkursu Sa kaldrme i sokaka
Miloš Belić
Kažu bilo je carstvo
Kažu da je, posle Italije, najviše rimskih careva rođeno na Balkanu. Naša zemlja je plodna, ovde carstva najbolje uspevaju.
Grad je nastao kao rimska kasarna. Reka, kvadrat zašiljenih debla i stražari na kapiji. S vremenom kamen je zamenio drvo, vreva tišinu i robovi nadničare. Stražari su se naslanjali o novi zid u istom položaju.
Marko i njegov otac Severije su bili u gradskom kupatilu. Dečak je brojao kamenčiće u mozaiku pod stopalima: krug talasa i sirena koja uzvraća pogled.
– Lopuže – reče Severije. – Veliki zemljoposednici pokupuju sve robove. Preplave pijacu jeftinim đubretom. Pošten čovek ne može da proda zrno žita. – Polivao je mrežu ožiljaka na maljavim grudima. – Najbolje među nama smo ostavili u Galiji. Plakao sam kad sam im kopao rake. Bogovi su im se smilovali. Trebalo je da plačem za žive. Za nas koje je dočekao ološ. Oni su uvećavali imanje dok smo ginuli. Vidiš, sine? Šta je meni varvarin ikad skrivio? A šta nije Rimljanin? Ipak sam ubio prvog da zaštitim drugog. Džaba sve što smo sadili, rezali i brali. Bolje da smo ostavili jabuke da trunu na grani.
Marko se trudio da razume oca, mnoge reči su mu bile velike i strane. Pažnja mu je padala na očeve ožiljke. Divio im se. Dok je Severije pričao, dečak je zamišljao lica u oblacima pare. Namrštene varvare sa pletenim riđim bradama kako ga obilaze. Pravio se da ima štit i gladijus, da se brani od kamenih sekira, i da im jednim potezom odrubljuje glave. Pljesnuo je svom snagom po vodi.
Na pijaci ih je čekalo skoro isto jabuka koliko su doneli. Radnici su natovarili kola i pošli su kući. Ostavili su nešto jabuka u usputnom hramu. Marko je pitao oca šta je to sekta i zašto se jedna širi iz Levanta. Severije nije znao šta da mu kaže.
***
– Kažu da je car ubio oca – reče Mila sa peharom u levoj i krpom u desnoj – zato crkva ne dâ da bude svetac.
– Ko ti je to rekao?! – Gvozda, njena majka, je skoro vrisnula. Istrgla joj je krpu i lupila o potiljak. Gurnula je pribor sa stola u drveni lavor. Mutna voda je poskočila. Odahnula je i stavila prosedi pramen za uvo mokrim prstima. Mila je dobila krpu i nastavila da suši. – Treba neko da te čuje. Ti i tvoje hulje sa pijace. Nije ti dosta mek krevet i puna trpeza. Hoćeš da se vratimo na ulicu? Da vuriš džakove dok ne ostaneš povijena kao ja. E onda tračari lepo do mile volje! Mani se praznih priča, dete. Pogotovo u gospodskoj kući. Glavu dole i radi šta ti se kaže. Ubrzaj malo, sudnji dan će te prestići.
Mila je žustro brisala zlatne tanjire, ravnodušna prema svetložutom odrazu.
– Onda… car će biti svetac?
– Dabome, srećo, pa on je Nemanjić. Zar bi Bog podario sve ovo oceubilačkom narodu? – Gvozda je pokazala smežuranom rukom po prostranoj kuhinji na ognjište i lonce koji žubore, odrane svinje i jagnjiće koji spavaju u soli, brašnjave korpe u kojim narasta hleb, vrčeve vina, kutiju začina pod katancem i jabuku na stolu do ćerke. – Bog zna da je ovo pošten narod i Dušan pošten vladar. Zato mu je dao da caruje od Rudnika do Hilandara. Isto je video da smo nas dve dobre i poštene, pa nam je dao da ovde služimo Gospodu u lepoj kući i sa plemićima delimo krov. Zar nije lepše čistiti tuđi zlatni pribor nego svoje blatnjave suknje?
Devojčica je spustila glavu i radila šta joj se reklo. Prešla je na noževe, i usput merkala jabuku za pauzu.
***
Selim je otvorio vrata. Služavka mu je uzela kaput. Dao joj je vreću i ušao u sobu. Ispod dve kubure sa drškama od slonovače bio je kamin, fotelje i prozor kod kog je Ajše pila čaj. Gledala je kako minaret bledi u dimu između odžaka. Vatra je pucketala.
– Gde su devojčice? – pitao je svoju ženu. – Uzeo sam im jabuke.
– Šiju. Stigla je svila od mog Ahmeta.
– Jel’? – reče Selim i pade u fotelju. Nasuo je šoljicu iz srebrnog čajnika sa cvetnom gravurom. Ređao je kocke šećera dok nisu stajale u čaju. – Ako, nek vežbaju samo na najboljoj svili. Kako ti je brat?
– Pa dobro je… – Ajše ga je ispitala pogledom. – Kaže, ne zna kud će od posla u Smirni. Toliko brodova dođe i prođe, ne mogu da postignu.
– …
Vatra im je plesala na licu. Bičevi svetla i senke u ritmu izdisaja ognja. Gledali su u prazno, u paralelnim linijama.
– Reči ne mogu da postignu – ponovila je. – I knjige su im užas. Baš bi im valjao neko kome ide računica.
– Tako, dakle – Selim je umočio kocku u čaj i zagrizao. – Vreme je da i mi povijemo rep i bežimo. Grci, Srbi, Bugari… Još Istanbul sve sa Antalijom da nam uzmu, kako su krenuli.
– Ne bežimo mi nigde. Idemo gde ima posla. Bićemo svoji na svome. Okruženi našima.
– Ovde je moje! Ovo je moj dom koliko i kaurima! Otkad su skinuli zastavu u Beogradu i proglasili onu glupost od ustava, sve se promenilo. Kauri su drčni. Ljudi koje znam odmalena me gledaju kao uljeza. Mene! A njihovi očevi su radili za mog. Zar nismo uvek bili dobri prema njima? Kad sa mnom nije moglo da se dogovori? Tad su sve hteli na fino da rešimo. A sad im smetam.
Ajše je uzela muža za ruku. – Par budala je spustilo zastavu, ali odmah su je vratili. Eno sad na Kalemegdanu stoji osmanska zastava. Neće ona nigde. Sultan im je dao da sami čiste za sobom, da mu ne bi više glavobolje zadavali. Balkanski narodi su kao deca. Ali zato znaju šta se desi kad naljute oca.
Selim je istrgao ruku i iskapio čaj.
– Dole – reče on – u starom hanu, sve naši sa severa. Gotovo je, kažu. Pitanje vremena kad će Srbi da proteraju Osmanlije, da nam sruše kuće i džamije, bili mi u njima ili ne. Da nema tebe i dece, šta bi’ im radio… Uzeo bih one dve kubure i seo ovde. Čekao bi’ ih, samo nek se usude da mi pokucaju na vrata.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi Sa kaldrme i sokaka.