Nagrađena priča na konkursu Sa kaldrme i sokaka
Verica Žugić
Kartaroška čivija
– Ne oponiram ja vaše kartaroško umeće. Ali ako se u Šapcu niste oprobali… Tamošnji soj ljudi i uči i čeliči.
Markantan, stasit čovek, lepih crta lica, prostreli ga pogledom.
– Ti ćeš mi, Krstiću, o Šapcu divaniti? Pa, gde je meni babo rođen, nego u Šapcu! Čiji je deda obor-knez Šabačke nahije bio – moj ili tvoj?
Slikar pomisli još nešto da doda, ali shvati da nije momenat. Vrati pogled na platno i nastavi sa radom.
– Više ima smisla ja tebe da priupitam: možeš li se smatrati vrhunskim slikarom, a da nisi osetio miris uljanih boja pomešan sa mirisom Sene i vlažnih, kamenih pločnika Pariza?
– …i miris uzavrele krvi u kuplerajima Monmartra? Lepo zvuči. O vrednostima koje njihove slike dosežu, da i ne govorimo.
– Ako aludiraš na cenu, o kojoj čaršija raspreda, za delo impresionističkog slikara…
– Ne, ne, taman posla – bojeći se gneva, mladić brzo ustuknu, prenut iz zanosnih maštarenja.
– Tebi sam školovanje na Minhenskoj akademiji priuštio da bi slikao, a ne da mi moje odluke preispitivao i u buđelar mi zavirivô! A da ću posetiti Šabac, hoću. U to budi uveren. I to uskoro.
***
Kad se zatvoreni fijaker, s državnim grbom i livrejisanim kočijašem, zaustavio ispred kuće gazda Đoke Arambašića, na Velikom pijacu, a visok čovek u crnom odelu s polucilindrom kročio na kaldrmu, čaršija je zabrujala.
A zabrujalo je i u glavi gazda Đoke kad mu ovaj izloži kojim poslom je došao.
Varoš je disala punim plućima. Mali Pariz zapupio prošlog, procvetao je tog proleća više nego ikad – raskoš, bogatstvo, lepota, mirisi i ukusi Evrope, širili su se i ovde. Mondenski šeširi krili su lica mladih dama, koje su jedino u ovom delu Srbije slobodno smele da zakorače i u kafane sa svojim džentlmenima.
Prolećni vetar, miris jasmina i jorgovana, muzika iz Mahale znaju da unesu u otvorene duše mladih ljudi čežnju, želju i energiju spremnu na sve. I najsurovije i najlepše godišnje doba, kad se ljubi i čezne. Sloboda duha zakoračila je u grad i među mlade ljude.
Anka Lekina se verila taj vikend, ne za Stevu Ćurčiju, već za gazda Pauna iz Koceljeve. A to za Rosin lokal nikako nije bilo dobro. Steva se tri dana nije treznio. Bančio je po svim kafanama, a onda zaseo Kod devet direka i ceo inventar izlomio.
Anku otac nije hteo dati za kockara i bekriju, a šta je Steva više bio, teško je ustanoviti. Karta ga je išla, ali i posao. Znao je nos da udene gde treba i sve povoljne špekulacije da nanjuši. Dobar gazda, ali lake ruke – novac u ogromnim količinama mu klizio kroz šake. Nije grčio, štedeo, pre bi se reklo da se bahatio i rasipao. Ali ko istinski voli pare, on ih i ima, zna da ih zaradi i potroši, a one mu se vrate, još i uvećane. Još da je Leka verovao u to.
Kafana Kod devet direka, omiljeno stecište Šapčana, od jutra se zahuktavala. U njoj su uređivane novine i sklapani poslovi sa Mačvanske pijace i trga. Donji deo konaka određen je za kafanu, za goste i lumperaj. Na drugom delu prizemlja je piljarnica koja gleda ka Mačvanskoj pijaci, a na gornjem su hotelske sobe.
Cicvarići su svirali „Angelinu, belu Grkinju”, a Steva Ćurčija ih je oblepljivao novčanicama. Omamljujući glas Vase Andolije – tih, setan, meraklijski, bacao je Stevu u sevdah. U pozadini je cvilelo ćemane, raznoseći zvuk i van prostora kafane.
Redakcija Šabačkih novina nije morala da se muči. Sedište joj je bilo baš za jednom stolom u uglu. Sve što bi Šapčani želeli pročitati, odigravalo se u kafani. Trebalo je samo zapisati.
Uvijala se velika Rosa, grmalj od žene, dok su joj grudi podrhtavale od gromoglasnog smeha. Kafanu je držala sa mužem Janjom Gazerom, ali glavna za sve bila je ona.
Steva je pozivao ljude za svoj sto, željan da svoju muku podeli.
– Malo im mojih para, gazda Paunove im bolje!
Povremeno bi dobacio koju, pa nastavljao da pije i naručuje. Čekao je svoju kartarošku ekipu.
– Šta ima, bre, Paun, a ja da nemam, de mi reci? – hvatao je pogled ljudi, tražeći od njih potvrdu.
Poznajući njegovu plahovitu, nezgodnu narav, svi su ćutali, pa je morala Rosa da se ubaci:
– Imaš ti viškova, gazda, koje on ne trpi… Para da nemaš, možda bi ti je i dao.
Nije morala dalje – zgrnu rukom sve sa stola, ustade i zagleda se negde u avliju.
– I ovu narav, po kojoj si poznat…
U kafanu zakorači jedan od stalnih mušterija, a krupan čovek, za prvim stolom, baci mu vinsku čašu pod noge.
Ovako se u Šapcu dočekuje! Bio je to poziv da pridošlica odgovori sa – piće za celu kafanu!
Na zidu belo, grubo platno, po rubovima požutelo od duvanskog dima i patine, sa izvezenim natpisom: „Čast svakome, veresija nikome!”
***
– Druge mi nema! Kafana jeste za lumperaj, ali Stevu da smirim, moram!
– Da li je to baš na tebi, nisam siguran – nećkao se Janja.
– Toliko da sam vagala oko svake odluke, svi poslovi bi mi se dosad izjalovili! On će kartati večeras, a ja ću se potruditi da to bude noć za pamćenje.
– Da nećeš za istim stolom Pauna i Stevu da sastaviš?
– Naopako, daleko bilo. Luda nisam! Steva će privući svoju stolicu i nadam se, rešiti svoj problem, i osloboditi kafanu za sve goste. Biće kako biti mora! Nek se otrezni samo, a ja ću bezecovati mladu kaku ’oće.
– Al’ da nije Anka?
– Možda i Anku! – namignu Rosa, poljubi muža i grohotom se nasmeja.
Čudni su putevi božji. Svaku sreću karte mogu da pomute, ali i puteve otvore.
***
Te majske večeri, kiša krenu da pada, ne misleći da stane. Uzburka se vetar, pa osim Andolijinog ćemaneta, varošicom zasvira i on, uz kovitlac prašine, reči i emocija, naslaganih na kaldrmu.
Steva je stajao na kiši prkoseći vremenu. Zvuci koji su do njegovih ušiju dopirali poticali su od damara njegove uzavrele krvi. Gromovi zaprašiše nebom, munje obasjaše varoš kô usred bela dana.
– Znači, ovako se sklapaju dogovori sa Svevišnjim – progovori mlad čovek, pogleda uprtog u nebo.
Sa svakom kapi kiše njegova odlučnost je rasla. Upregnuće čeze, nagizdati konje, pripremiti čuturu… Sve će bit spremno… za sutra.
Podiže kažiprst ka nebu i protrese šakom. On je svoje rekao.
Zatim se pope u svoju sobu, u kojoj je obitavao još od marta meseca. Rosa nije predala njegove stvari da se srede i operu. I soba je bila u haosu. Zaboravio je da je prošle nedelje strogo zabranio bilo kome od osoblja tu da ulazi.
Ipak, pronađe jednu košulju s visokim okovratnikom, u kojoj je mogao pristojno da izgleda. Popravi prsluk i baci pogled na džepni sat. Vreme je.
Gospoda za stolom već su čekala u zamračenom kafanskom prostoru u kom za igrače više vreme ne teče. Pa, ipak, ovaj put još jedna stolica bila je prazna. Da li je moguće da će im se još neko pridružiti? Na prvi pogled, svi su već bili tu.
Rosa se uvijala, naginjući se od jednog do drugog gosta.
– Samo panduri da ne banu. Video sam Stola kad sam dolazio.
– Večeras o tome ne brinemo – i spretno, preko naslona, dopuni čašu vinom.
Kad Rosa ne brine, znači da je sređeno. Opusti se atmosfera, a utom stiže i poslednji igrač.
Mlad čovek, snažan, uspravnog držanja, lepih crta lica, tamnih, negovanih brkova i upečatljivog pogleda, odmeri učesnike, klimajući glavom umesto pozdrava, pa zauze za njega predviđeno mesto.
Gazda Luka razmeni značajan pogled sa Pantom apotekarom, koji dade znak da je shvatio. Dade mig i gazda Staniću, koji je oprezno hvatao njihove poglede. Steva, otrežnjen, ali još uvek u bunilu, ne odreagova na migove.
Drhtao je bledunjavi sjaj petrolejske lampe. Panta apotekar prvi krenu da ustaje sa stola, ali Stevina ruka odsečno udari u sto. Nekoliko puta u toku noći su momci sa imanja donosili poruke svojim gazdama, ne smejući nijednu suvišnu da izuste.
Ulozi u početku mali, počeše vrtoglavo da rastu. Jedan po jedan učesnik je odustajao. Steva po prvi put potraži pogled pridošlice. Crne oči, zakrvavljene od dima, isijavale su više inatom nego žarom za pobedom. Sama zlatna tabakera koju je nonšalantno izbacio na sto, ispred čaše u koju mu je Rosa dosipala vino, govorila je da ne mora razmišljati da li će imati da isplati izgubljeno.
Ovde ulozi nisu obično dostizali večerašnju cifru. Bar ne sa ovom ekipom.
Mnogo vremena je ovaj proveo za igračkim stolom, vidim mu to iz svakog pokreta – zgloba šake kad izbacuje kartu, mirnoće lica, hladnog, bez mimike i grča. Bar jedan trzaj bi ga izdao. Ovome novac ne znači ili je siguran u pobedu.
Misli mu prekinu sluga. Da se osigura, pozva ga i šapnu par reči.
A onda baci na sto i poslednju kartu i konačno pogledom pređe preko svih učesnika.
Tajac.
– Nemam toliko kod sebe – reče mu nepoznati, a da ni brk ne zaigra na njegovom licu. Gurnu tabakeru prema ulogu.
Tišina u kojoj se meri strpljenje i svaka reakcija.
– Neće moći! – samo odsečno, ali ne i preterano glasno reče Steva, gledajući mu u oči.
Apotekar ga uhvati za ruku, očekujući još neku reakciju.
– Ne treba mi novac. Kum mi treba. Takav dogovor sklopih sam sa sobom i sa… tu zastade i odmahnu rukom ka nebu.
– Nemoj, Stevo. Za kartaroškim stolom kum se ne bira – javi se gazda Stanić.
Čovek preko puta ga gleda, još ništa ne govori.
Utom Stevin sluga ponovo promoli glavu u prostoriju i na gazdin mig priđe stolu.
– Dalje i da hoćeš… teško će ići…
I na onaj isti talon, baci čiviju upravo skinutu sa fijakera.
– Znaš li ti koga imaš pred sobom? – hvatajući mu pogled, po prvi put se javi i gazda Đoka.
– Znam – reče Steva.
Svi ga pogledaše. Ali kartarošu nikad ne znaš da li blefira ili ne…
Pridošlici brk zaigra, oči sevnuše, a onda pruži ruku, kao znak pristanka:
– Kad možemo vino da pijemo, karte da igramo… Da kažemo da u ovoj noći sve možemo. Dok drugi petli ne zapevaju, već ćemo i mladu isprositi!
– Preži čeze! – viknu Steva oduševljeno.
Novine su to jutro svi žurili da kupe, nadajući se priči koja je od kafanske čarlame već prerastala u čivijašku legendu.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi Sa kaldrme i sokaka.