Priča koja je ušla u širi izbor na konkursu Sa kaldrme i sokaka: neispričane priče iz starih srpskih gradova
Dragana Jojić
Kaldrmaš
Novi Kneževac (Turska Kanjiža), 2025. godina.
U pušnici se upravo okačila slanina, traktor nije hteo da upali, i sve je bilo kako i treba. Dosadno do koske. A onda, u operaciji sređivanja šupe koju je sprovela bez ikakve najave, moja baba, sa trostrukom kataraktom, negde između prazne vreće od krompira i zarđale pegle na žar, uhvati se za niti zaključan, niti zaboravljen, pisan rukom koja ili nije žurila, ili nije znala šta radi, s koricama kao da su od sirove kože, veličanstvo – dnevnik.
- godina
Iako su se Turci već odavno povukli, u narodu je ime ostalo jer, ako se nešto kod nas duže zadržava od istorijske nepravde, onda je to navika. Dok su gospoda u Beču kreirala karte, a mađarski plemići podrezivali brkove, ovde, u ravnici, život je tekao sporo, ali glasine brzo. Tisa je bistra tekla, ali jezici nikad.
To je vreme kada apoteka drži i rakiju i arsen, kada se pismo šalje s kumom na pijacu, a vesti putuju brzinom komšijine žene.
Dok je društvo gradilo temelje na časti, jedan lala Đorđe je izgradio katakombe na čarima. Tako počinje ova priča… istinita koliko i svaka dobra laž. Da li je postojao?! Zavisi koga pitate. Ako pitate popa, reći će vam: „Triput sam ga krstio, nijednom nije došao.” A, ako pitate moju babu…
***
Dan prvi
april 1856.
Dragi dnevniče,
Ti si mi sad jedini saveznik, jer sam se upropastio… I to ne pijankom u gostionici kod Šandora, ne kartama, ne čak ni zbog sreskog načelnika Emila što mi je opet konfiskovô kravu bez objašnjenja, već zbog tri žene. Tri! I svaka, kao nesreća, drugačija.
Prvo, Ilona, Mađarica. Kad se smeje, cela se Tisa zatalasa. Kad izgovori „Djordje”, meni kolena popuste. Al’ ja imam samo nabijaču i kravu koju više nemam.
Drugo, Zlata, Romkinja, peva u cirkusu kad dođu. Oči joj kao jelo koje ne znaš šta je, ali bi se opet služio. Ona mi kaže: „Ti si moj suncokret, Đole.” A ja ne znam da l’ je to kompliment ili mi kaže da mi glava služi da je okrećem za svetlom, pa nek i izgorim.
I treće, moja komšinica Milica. Vredna, srpska duša. Nosi pitu, i često veli: „Nemaš ko da te hrani kad žensku ne moš naći.” A ja ih sve našô, i sve hoću.
Dan drugi
Bio sam kod grofa Emila Talijana da pitam za kravu, on mi kaže: „Gospodine Đorđe, vi više vremena trošite na ljubav nego na stočarstvo.” E, kad bi znao… Al’ šta ću, ne bira srce ni jezik ni kapiju.
Dan treći
Dragi dnevniče,
Danas sam pokušao da rešim ljubavne probleme naučno. Napisao sam spisak sa plusevima i minusima za svaku: Ilona: plus – miriše lepo. Minus – ne vole moju nabijaču. Zlata: plus – vole mene. Minus – u svakom razgovoru završim kao zec u šeširu.
Milica: plus – pita od višanja. Minus – ako se oženim njom, moraću da kopam baštu.
Dan četvrti
Išô sam da vidim Zlatu, al’ cirkus otputovao u Marija Terezijapolis. Samo je ostavila poruku: „Đole, ne možeš da pripadaš meni ako pripadaš svima.”
Bolelo je. Kô kad te ujede guska, a ne smeš da vikneš jer si u tuđem dvorištu. Posle sam se naljutio. Seo sam ispred Šandorove gostionice, Ilona prošla, okrenula glavu. Šandor mi rekao da sam uplašio psa pogledom, ali mi je dao rakiju. Bog ga blagoslovio.
Dan peti
Sedim s Milicom. Pravimo proju. Kaže: „Đole, ti više kukaš nego što voliš.”
I znaš šta? Možda je u pravu. Al’ onda opet vidim Ilone u plavoj suknji na pijaci… i eto mene u bela nesanja.
Dan šesti – zakukuljeno stanje
Dragi dnevniče,
Sve je otišlo u škart. Osetio sam danas kako mi srce liči na lubenicu koju je neko bacio s kamiona. Na pijaci. U podne. Na pločnik. Ujutru mi na vrata banu Milica sa tepsijom gibanice. Kaže:
– Mislila sam da ti donesem nešto konkretno, pošto su ti misli sve nešto mekane.
A u istom času stiže Ilona, sva kao slika, nosi mi džem od kajsija i kaže:
– Đerđi, mislila, sigurno gladna čovek, kad ne zna šta htela.
A iza njih proviruje Zlata, vratila se, vata me za rukav i šapuće:
– Ako si još moj, nemoj da puštaš ova dva duha da ti mrse sudbinu!
Ja stao kô sveća u promaji. Gledam, pa mi sve mutno, kao da mi život drži neko zvono naopačke. Srce mi liči na rasuti pasulj, a sudbina mi se smeje kao komšinica kad vidi da sam opet zamenio kantu za đubre i korpu za veš. A sva sreća, trgô se u nabijači, sam. Znojav kao da sam obrao sav bostan. Ili kanda i jesam.
Dan šesnaesti
Dragi dnevniče,
Ćutanje se razlilo po kuhinji kao mast iz proje. Gleda me, onako… kao što se gleda meso na akciji, sa željom i odlučnošću.
– Znaš ti dobro, Đole, šta ti treba – prošaputa komšinica Mica. Tepsija je izgledala kao nevin ali uzaludan pokušaj da nas razdvoji. Ja stojô kao u zemlju ukopan. Lupa. Ili srce, ili poklopac od šerpe.
– Ovo je gibanica sa malo ljubavi, Đole. Probaj.
Bez stida mi komad stavi u usta. Prvo gibanicu…
I tu, dnevniče moj, kuhinja posta krčma strasti. Ugasi se svest, i sve što sam znao jeste da mi se komadići sira lepe po duši. Tepsija pade. Ljubila me je, a ja sam je grlio kao recept koji nisi zapisao, pa se bojiš da ćeš ga izgubiti.
Kad smo se razišli, reče mi:
– Znaš, Đole… možda ja nisam tvoja večnost, ali mogu da budem večera.
I ostavi me sa vrelim otkucajima i praznom tepsijom…
Dan sedamnaesti
Dragi dnevniče,
Nisam imao snage da pogledam Milicu u oči. Ne zbog srama, nego jer je imala onu njenu satensku kecelju. Pojurio sam do sokaka, pravo u radnju gde radi Ilonka, moja mađarska muza sa osmehom kao da me vuče u Austrougarsku.
– Srećem te kô srećan kupus! – rekoh joj, jer ne znam mađarski, al’ mi tako zvuči.
– Djordje, ti si kao gulaš bez meso – reče, mešajući reči kao slatko i ljuto. – Lako se skuvala i svi te hoće.
Nasmeših se, i ona se smeje, a znaš kad se Mađarica smeje, ili si joj drag, ili se sprema da te ubode viljuškom. Obe stvari mogu biti tačne.
– Hodi da mi nešto pomogneš! – reče i povuče me. Mislio sam, hoće da mi pokaže nove cene brašna. Ali ne. Samo miris začina i njena kosa u mom licu.
– Pokaži ti meni kako se testo mesi, Djooole?
Ako sam nešto u životu učio s ljubavlju… to je razvlačenje!
I, dnevniče, razvukosmo se. Ona skinu čarape, ja poslednju trunku zdravog razuma.
Viknu neko ispred:
– Ilona, ima kupac!
…a ona ne pušta, šapće u uvo: – Kad me gledaš tako u oko, Djordije, sve mi se zgusne kao zaprška…
Ja zamirisan na vruću papriku, ona se nasmeši i reče:
– Ako me sad ne zauozbiljiš, Djole, pašćeš ko kolbas u pasulja.
A ja? Ja se već kuvô.
Dan osamnaesti
Dragi dnevniče,
Izašô sam kao da me nosi konj, a ne noge. I pravo na pijacu jer kad ne znaš šta sa emocijama, ti kupuj praziluk. On uvek deluje pametno. Tamo Zlata. Stoji kod tezge u onom njenom džemperu što liči na kilim iz Nađ Bečkereka. Gleda me… kao da zna. A ko baš sve zna?!
– Dobro jutro, Đorđe , opet si došao da kupiš nešto što ti ne treba?
– Možda sam došao da izgubim ono što nisam ni imô, rekoh kao pesnik u penziji.
– Ja ne umem da mesim – reče. – Ali znam da se topim na 60 stepeni.
Znao sam. O’ladila me kao piktije u zimu. Progutam i knedlu, i praziluk. Zlata je žena što nosi bol u džepu i smeješ se s njom dok te vuče na dno. Al’ drago ti što ideš.
U nabijači što miriše na bosiljak i tugu. Sela je, sipala čaj.
– Znaš, Đole… kad bi barem znao šta hoćeš… možda bih ti dala sve. A ovako, samo ću ti dati noć.
Ugasila petrolejku. Zanese me osećaj. Ćutim. Ona takođe. I tako, dnevniče, ne znam da li sam bio u zagrljaju ili na suđenju. Ali znam jedno – posle nje, svaka pesma miriše na bosiljak i prelest.
Dan sto osmi
Juli mesec, 1856.
Dragi dnevniče,
Nikad ne znaš kad će te život zveknuti po čvoruzi. Danas me zveknuo u 6.04, i to na sokaku, s preke strane – moj drug iz mladosti, sadašnji seoski lekar. Onaj što se hvali da je na rođenju treće krave bio babica.
Đole… sav zblanutim tonom mi izgovara: – Ovako: tri žene, tri trbuha, jedan tajanstveni muškarac. Sve tri rekle istu stvar – visok, miriše na dunje, smeje se kao da nije zemaljski… Je l’ bi ti kazô da je to čovek, a ne neki „kaldrmaš”, Đole?
Osećam, dnevniče, da mi se prošlost smeje s jednim okom i maše maramom sa druge strane sokaka.
Dan sto osamdeset i peti,
Oktobar mesec, 1856.
Dragi dnevniče,
Nisam znao da život ima toliko oblika, a još manje sam znao da jedan Lala može biti na sve strane istovremeno. Postao sam dula, i to ne svojom voljom.
Prvo kod Mice. Najbliža je peške. Neću ni da prepričavam. Pravio sam paprikaš dok mi je čitala šta sve ne sme da jede. Spisak je bio duži od popisa stanovnika Turske Kanjiže.
Ilonka me čekala u dvorištu s knjigom Čekajući bebu na način Šandora Petefija. Danas u tamburicu hoće.
– A šta će bebi od mene taj zvuk?
– Da učila da oseća!
Svirao sam Kad ja pođoh na Bembašu dok je ležala na krpari.
A Zlata… Ah, Zlata.
– Đole, šta misliš o imenu Dragana?
– Lepo ime.
– A o imenu Nebojša?
– Takođe.
– A šta ako su blizanci?
Dan dvestoti
Dragi dnevniče,
Ostô sam kô dim – prolazim kroz sve, a nigde ne ostajem. Jedino što znam je da moram da biram. Il’ ću biti čovek, ili anegdota.
Ili, bar da uzmem kartu u jednom pravcu.
Dan dvesta osamdeseti
Januar mesec, 1857.
Dragi dnevniče,
Ustao sam s osećajem da se danas nešto mora dogoditi. Čim sam skuvao kafu, pokuca glasnik.
– Đorđe, da li si ti taj što je za tri meseca napravio više dece nego što ima kočija u okrugu?
– Ja bih rekao da sam samo sledio srce…
Sačekali me Emil, seoski lekar, pop i babica. Svi u poluokrug. Gledam, broje se prsti. Jedna ima njene oči, druga moj nos, treća već kreće da se smeje na mađarskom.
Emil prilazi.
– Turska Kanjiža nije demografska bomba!
– Pogodio sam cilj…
– Tri puta!
Rad do daljnjeg. Pomoć oko beba sa babicama. Zabrana švalerisanja na javnim manifestacijama. U školi uveo, u svakoj dečjoj pesmici, bar jedan rimovan red na mađarskom, romskom i lalinskom.
A onda, kao na dogovor, sve tri došle. Uzele decu. Idu svaka svojim putem.
– Gde ćete? – pitam.
– Simbolično – rekoše u glas. – kaldrmom, kud i ti!
Zlata uzima ćerku kao da nosi ciglu časti.
Ildika zamotala za ćošak pevajući neku mađarsku uspavanku.
A Milica…
Okreće se samo jednom.
– Tataaaaa!
– Ko???
– Pa ja. Mama kaže da si mi možda i ti tata.
Dnevniče…