Nagrađena priča na konkursu Sa kaldrme i sokaka
Bojana Janjić
Jedro
Ni sada ne mogu da objasnim zašto sam se odlučio da te večeri krenem kući drugim putem. Da li zato što je bilo vlažno i hladno, a put nešto kraći ili zato što mi je to pružilo izgovor da deo puta provedem u daleko prijatnijem društvu nego što je moje sopstveno; tek, izvršio sam svoju dužnost kavaljera i postarao se da vidim kako je ušla na vrata. Kad sad pomislim na to, podiđe me jeza i osetim nešto od onog straha koji je te noći usledio. Preprečio sam, dakle, put kuda obično ne bih išao i sa užasom se sećam da mi je promena bar tih nekoliko minuta prijala; sećam se da sam razmišljao kako previše vremena provodim idući istim ulicama grada koji, koliko god da dobro poznajete, ne možete nikada upoznati sasvim.
Kroz vlažno jesenje veče do mene je doplovio neki, usudio bih se reći, morski povetarac; zabavljen ovim čudnim mirisom u vazduhu, u prvi mah sam potpuno smeo s uma da se ovaj grad ne nalazi ni blizu bilo kakve slane vode, a kamoli mora; zabavljen, dakle, šetkao sam se uobražavajući kako mi beli šal vijori sa vrata nošen nekim blagim vetrom što duva s pučine. Ne znam kako sam uopšte prošao gvozdenu kapiju, za koju mi sada zdrava pamet veli da je bila namerno ostavljena otvorena, a ne slučajem kakvog zaboravnog čuvara groblja. Iz sanjarija me je zapravo trgao dodir hladnog i vlažnog kamena, hrapavog i mestimično mekanog na dodir. Zastao sam, osvešćen i već pomalo uznemiren, i zastao nakratko da shvatim gde se nalazim, ali bio sam zašao u mrkli mrak, a mesečine i tako nije bilo te noći (što je bio još jedan od argumenata kojim sam se nametnuo mladoj gospođici).
Okrenuo sam se ka jedinom izvoru svetlosti koje mi je bilo iza leđa: bila je to gasna svetiljka koja je pružala oskudno, varljivo svetlo. Na trenutak, kako sam se okrenuo, kao da je bljesnula izrazitijom, jasnijom svetlošću i ja sam na svoje zaprepašćenje shvatio da stojim okružen nadgrobnim spomenicima na ponešto žitkom blatu. Prvo mi se okrenulo u glavi, a onda u želucu i na momenat vino koje sam pio te večeri, koje se ionako nije preterano dobro složilo sa ostatkom mog stomaka, htelo je napolje. Na sreću, uspeo sam da dođem do daha i da mi ne pozli, i stajao sam, ukočen, više u čuđenju nego u nekom pravom strahu. Pokušavajući da se setim otkuda sam se obreo tu, na zlom mestu, u najgore moguće doba, valjda sam ponovo namirisao more u vazduhu i tek tada mi je do svesti došlo da takav miris nema svog prirodnog izvora. Mora, dakle, biti neprirodan, ili još gore – u svesti mi je zadrhtala reč – natprirodan.
Sad, znam da ima vas koji ćete se smejati na sve ovo što ja imam da ispričam – natprirodno, pa to su detinjarije – ali tada, tada sam video kako je moja senka ispred mene zadrhtala, nekako zatreperila i sa rastućim užasom sam gledao kako izrasta veća i veća; pokušavao sam da se otrgnem rastućoj prilici koja je izranjala zajedno sa mojom senkom, ili iz nje, ili postajući od senke nešto materijalnije; miris mora u mojim nozdrvama mora da je prizvao po asocijativnosti još halucinacija – jasno sam čuo šum talasa, isprva blag i prijatan, a onda sa rastućom amplitudom i sve strašnijim lomom o neko nepostojeće stenje; čuo sam ga kako se sa rušilačkom moći obrušava na stenje i obara ga u vodu svojim masivnim vodenim silama. U glavi mi se vrtelo, a drhtava senka ispred mene bila je sve bliža, pokušavao sam da nateram noge na poslušnost, pokušavao sam da pustim neki glas iz grla, ali je ono ostajalo nemo i zagrcnuto; u trenutku kada je sve već postalo sasvim neizdrživo i kada mi se učinilo da mi je srce naglo propalo unutra i da odjednom ostajem bez daha, vreme se nekako usporilo i ja sam najzad bio slobodan: okrenuo sam se opet ka svetiljci i potrčao ka njoj kao mahnit; tih sedam-osam metara koliko me je delilo od nje činilo se kao neverovatna, neprelazna razdaljina, kao da je i nemoguće preći je. Ali kao što to uvek biva u situacijama povišenih nervnih stanja, sve je brže gotovo nego što misli mogu da isprate. Dočepao sam se sigurnosti kruga svetlosti koji je ta lampica pružala. Oslonio sam čelo na vlažno gvožđe i taj me dodir ohladio i obesmislio sav strah koji je kroz mene prošao. Pokušavao sam da drhtavim rukama izvadim časovnik da vidim koliko je vremena ovaj užas trajao, napola shvativši da je to sasvim besmisleno: nisam imao ni najblažu predstavu koliko je sati bilo kada smo napustili bleštavilo salona g. M-a. Zamalo da se nasmejem sam sebi kada sam sa novim naletom ledene panike shvatio da časovnik stoji. Vi koji me poznajete lako ćete posvedočiti: moji časovnici su jedna od mojih malobrojnih pasija i svaki od mojih ljubimaca je u sjajnom stanju, i nijedan me nikada nije izneverio na ovaj način. Bio sam već sasvim trezan, i ne mogu sledeće događaje pripisati omamljenosti ili umoru kakav prati tu omamljenost. Sekundara je mirovala, časovnik pokazivao jedanaest časova i pedeset dva minuta. Mora da mi je nešto privuklo pažnju jer sam podigao pogled ka mutnoj i ponešto nesigurnoj svetlosti fenjera iznad svoje glave. Kao da je nešto proletelo iznad mene, ali to nije bilo ono što je vratilo sav strah u mene: plamen je zalelujao, trepnuo, uspostavio se, trepnuo ponovo i – ugasio se. Ja takvu tamu nikada ranije nisam iskusio, valjda jer je bila pustila pipke duboko u moje srce i um; ne sećam se više svojih postupaka – kada sam došao svesti, shvatio sam da su moje noge znale bolje od mene – trčao sam, dakle, svom snagom svog tela, za koju do tada nisam ni znao da imam. Kao da sam deo puta pretrčao žmureći, jer kada mi se vid vratio, mogao sam da razaznam ulična svetla, svetlija i daleko jasnija od onog na groblju. Ispred mene se ukazala sporedna kapijica iskovana od pocrnelog gvožđa, kao i ostatak ograde i kakva radost tada, kakva snaga i polet u mojim iscrpljenim udovima, izašao sam, lak, lakši nego što sam ikada bio. A onda sam se okrenuo ka kapijici i sen je opet bila tu – ali ja kao da sam naslutio da ona neće napraviti dalji pokret – iz nemoći ili zbog neke zabrane, tek osetio sam kako kandže straha polako popuštaju svoj stisak i ponovo sam mogao da dišem i srce je zakucalo snažnije. Osećao sam kako kuca u svakom kutku mog tela, u svim udovima, a posebno u levoj ruci, u šaci – a onda sam shvatio i nasmejao se sam sebi – časovnik koji sam stiskao u šaci sve vreme ponovo je zakucao – bilo je tačno dvanaest časova, i prvi minut je veselo tekao u kuckavom ritmu.
Sutradan sam bezuspešno pokušavao da se setim na koju sam kapiju izašao, a kamoli na koju sam ušao, i mada i dan-danas idem na to groblje, nisam uspeo da razaznam iznad kog groba sam zastao, mada sam primetio da postoji jedan grob čiji je spomenik odavno obalilo vreme, i po njemu se uhvatila već i mahovina; uzalud sam pokušavao da razaberem ime ili godinu; jedino što je spomenik tako nekako polegao da je, kada ga posmatrate iz određenog ugla podsećao na razvijeno jedro.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi Sa kaldrme i sokaka.