Nagrađena priča na konkursu Sa kaldrme i sokaka
Aleksa Jadžić
Jedan beogradski nedosanjani san
„Već je jutro”, otužno pomisli mršavi mladić trljajući krupne oči umorne od celonoćne zanesenosti skicama nagih devojaka. Iz opčinjenosti detinjom čednošću i raskalašnošću trgla ga je kazaljka koja se pomerila na 9 časova i 7 minuta. Zaslepljena erotizovanost umetničkim studijama i ilustracijama se prekinu. Po ko zna koji put neumorno i revnosno ovaj momak upalih grudi prelistava svetski poznato štivo La vie et Lœvre de Pierre-Auguste Renoir, koje ga iznova napaja poput drevnog Samsona. Neko bi posumnjao da su stranice knjige već izlizane, omašćene i iscrpljene od svakodnevnog prelistavanja… Ali ovaj prefinjeni entuzijasta blistavog pogleda, bledoputo-aristokratskog tena i tamnih delikatnih crta lica, koji nezasito proučava svaku liniju, tačku i mrlju unutar samog bića svakog crteža, ulazeći u duh i atmosferu osobenog intimizma, pažljivo okreće listove inspirišući se objavljenim razgovorima dva genija, Renoara i Volara…
„Erih!”, vrcava putenost je u sekundi nestala ispod svezaka, hemijskih formula i matematičkih jednačina, baš kada su se otvorila vrata na kojim je stajao mlađi brat, Egon. „Ustao si? Stigao je Pavle”, kazao je punački momčić, na šta je Erih potvrdio glavom. Egon se ubrzo izgubio iz vidnog polja, a stariji brat brže-bolje poče da rasklanja Renoarove grafike, iz kojih na pod skliznu istrošena hartija. U brzini raspremanja, energično podiže gotovo izbledelo, mnogo puta presavijeno i čitano pismo poslato iz Pariza. Odgovor velikog Ambroaza Volara… Prešao je pogledom na već napamet znan sadržaj, u kom poznati galerista poziva ovog maturanta da dođe u posetu kad god ga put nanese u Pariz, u njegovoj galeriji u Ulici Lafit 37, važnom sastajalištu umetnika… „Zdravo”, kucnuo je Pavle na odškrinuta vrata, ulazeći nesigurno. Erih je još sređivao radni sto. Nerazgovetno, u hitrom pokretu, promrmlja slogove koje gost nije razumeo. Iako su se družili relativno dugo, i pored osobitog, sanjivog, intrigantnog šarma koji je krasio Eriha, ipak njegovo zamuckivanje, prilično promukli glas i nedovoljno jasan, polutihi govor i dalje su bile odlike koje su mu smetale, pogotovo u školi.
U jednom trenutku Erihove žurbe u Pavlovim rukama se našla nekakva poveća, u kožu uvezana knjiga. Pogledavši izbliza, Erihov školski drugar uoči da u naručju, u stvari, drži ukrašeni spomenar, na čijem su naličju kaligrafska slova oplemenjivala natpis Zbornik u čast Eriha Šlomovića. Smatrajući da ova beležnica ne predstavlja ništa neverovatno, jer je ovih godina bilo mnogo poduhvata ove vrste, Pavle nemarno zalista početne stranice. Videvši prve potpise poznatih profesora univerziteta i estetičara, Pavla Popovića i njegovog brata, autora Antologije srpske poezije, Bogdana, mladom gimnazijalcu zastade dah od iznenađenja. Tu su i zapisi slikara Pavla Vasića, književnika Siba Miličića, zatim Miloja Vasića, oca srpske arheologije i autora Preistorijske Vinče, potom posveta istoričara Vladimira Ćorovića, pa crtež sa propratnim tekstom karikaturiste Pjera Križanića, i autogram Jovana Žujovića, pionira srpske geologije… Ushićeni Pavle je prelazio nizom rukopisa čuvenih književnika, kulturnih radnika, filozofa, vajara, ponajviše slikara i ostalih domaćih doajena koji su svojim poklonima, ostavljajući tako beleg o svom prisustvu, uveličali njegovog drugara iz razreda, Jevrejina, kojem su tek prve vlasi iscrtavale tanke, markantne brčiće na negovanom i još dečačkom licu. Pavle se decentno osmehnu, kratko pogledavši Eriha, koji je još uvek ćutke vraćao udžbenike na svoje mesto.
„Dokniću, danas nema vežbanja zadataka. Idemo da tražimo crtež ili ulje za moju galeriju”, dobaci Erih dok je, prethodno svezavši crnu kravatu, vitko ulazio u svoj poznati strogi, sivi platneni mantil u kom je, zaključio je Pavle, delovao mnogo starije, i nekako suvereno i autoritativno. Zbunjeni gost je stajao nemo gledajući školskog druga u kome nestaje često primetna nervoza, a oživljava nekakva enigmatična smelost. Taj pogled Pavla podseti na školski veliki odmor kad je, retko raspričani Erih, sa žarom objašnjavao društvu da „mladi kolekcionari počinju od skupljanja crteža, grafika, dakle, papira, a docnije prelaze na akvarele, gvaševe, manja ulja, pa sve do velikih platna”.
„Kolektanea”, prekide Erih nastalu tišinu nameštajući okovratnik. „Tako ću je nazvati. Kolektanea”, ponovi, uzimajući prazno slikarsko platno i svoju spomen-knjigu, zaputivši se prema vratima. „Ali, slabo stojiš sa matematikom, a iduće sedmice…”, Pavle zastade ustanovivši da ga u sobi slušaju jedino aktovi devojaka interpretirani ugljem, perom i kistom. Erih je već iz svog doma izašao na Ulicu Strahinića Bana kada ga je Pavle sustigao noseći svoj žaket. „A koja galerija je u pitanju?”, Pavle smeteno pokuša da dokuči neočekivani sled događaja i reči u prethodnih nekoliko minuta. „Buduća. Jedinstvena”, zamišljeno je Erih golicao maštu, pitajući se u kom ateljeu će danas potražiti kockice mozaika najintrigantnijih ljubitelja umetnosti za svoju antologiju. Naime, umetnički paviljon na Malom Kalemegdanu, u porodičnom domu stolara Nikole Ljubinkovića, predstavlja stecište elite umetničkog i boemskog Beograda, od Brane Nušića i Veljka Petrovića, preko Jovana Bijelića i Bete Vukanović, pa do Mike Petrova i Đorđa Andrejevića… A opet, na jednom ili drugom kraju Knez Mihailove ulice šetali su Dučić, Rakić, Pandurović, a mogli su se sresti i Sava Šumanović, Ivan Tabaković, Peđa Milosavljević…
„Vidiš, Dokniću, ponovo ćemo potvrditi svoju iskonsku pripadnost tokovima evropske i svetske civilizacije, kao kulturna sila koja korača u stopu sa svojim zapadnim saputnicima.” Erihove oči su sijale, dok su se njegove reči isprekidano gubile u žagoru studentarije i larmi meraklija koji kibicuju prolaznicama, altruistički su preletale starogradski melos koji neprekidno prožima prestoničke sokake, mehane i kafane. Pavle je uporno pokušavao da stigne ubrzani hod zanesenjaka kroz šarenolike ulice „jevrejskog Dorćola” presvučene morem svilenih tkanina i engleskih štofova. Dvojica golobradih gimnazijalaca špartali su kaldrmom tek raspupelog velegrada, po kojoj su ponosno paradirali smokinzi, frakovi, bercigeri, galantne toalete od krepsatena, krepžoržeta, somota, velura i muslina, ukrašeni domaćim detaljima sa jesenjim modnim linijama lansiranim pravo iz Pariza ove 1933. godine.
„A da bih ovaplotio dva odvojena prostora povezana nevidljivom celinom”, ubrzavao je Erih ne obazirući se, „na temelju našeg bogatog nasleđa ću izgraditi most uz pomoć najznačajnijih evropskih majstora. Graditelja moderne misli. Do naših ljudi. Kao poklon mom autentičnom Beogradu. U toj galeriji izložiću veliku jugoslovensku zbirku. Pokazaću svetu da smo i mi časni deo umetnosti, rame uz rame sa francuskim velikanima”, zadihani Pavle je primetio kod mladog Dorćolca nekakav ubilački instinkt, mada je sa skepsom prihvatao njegove reči.
„Uz remek-dela savremene umetnosti, biće i crteža, zabeleški, studija, fotografija koje doprinose saznanju o umetniku, o kulturi, i uopšte o umetnosti kao najvažnijem aspektu ljudskog izraza”, isticao je Erih propuštajući snažne žandarmske atove u kasu koji su kloparali po izlokanom trotoaru. „Ljudima prvi nagoveštaj na Napoleonovu Francusku nisu njegove bitke, već Trijumfalna kapija. Gradimo železnice, livnice, fabrike, razvijamo trgovinu, bogatimo se, politički se angažujemo, i to je sve presudno. Ali sve to bez umetnosti biće i ostaće samo prazna ljuska…”, reči najednom utihnuše. Osetivši da ga Pavlova ruka povlači unazad, Erih se spotaknu.
Dozvavši se u stvarnost – jedva se zadržavši na nogama – ispred sebe između egzotičnog čuda bržeg od fijakera sa otvorenim krovom, Erih ugleda ispod kožnog kostima sa ogrtačem od samurovine pravilne, klasične, a veoma retke i zanimljive istočnjačke crte lica, izrazite, pomalo ukoso usađene oči, glatku kosu i profinjene, ispupčene jagodice… Sklad proporcija, otmenost linija i elegancija u nesvakidašnjoj, mladoj figuri koja je plemenito zračila ekskluzivnošću. Fascinantna i moderna, samosvesna lepa boginja neobičnog duha, dramske hrabrosti, naglašenog modnog ukusa i zapaženog talenta za slikanje, mnogima u Beogradu je nedosanjani san, a njena odanost i privrženost pripali su samo Pjeru Križaniću. Ne mareći za glasne uzdahe prolaznika koji su se za njom okrenuli i krstili od čuda, kao ni za česta čaršijska ocrnjavanja, zavist i ogovaranja, Liza Marić-Križanić prozujala je iz pravca Kalemegdana tik pored mlađanog maturanta kojeg je Pavle sa ceste povukao iz svoje poletnosti – u kojoj je mogao zamalo da ostane. Svi su se divili američkom dodžu zastupnika Sekule Zečevića. Ili nemačkom mercedesu. Odnosno austrijskom puhu… A možda i italijanskoj lambdi… Erih nije razaznavao. Svi su gledali emancipovanu damu i brektavo sokoćalo, a Erih je video senzualni osećaj duše u hiljadu sitnih, iznijansiranih impresija. Osetio je koren beogradske otmenosti.
„Danas je petak…” A to znači, zna se, kod komšinice Lize na pasulj! Salon najpoznatijeg beogradskog para okuplja građanski i intelektualni kružok različitih generacija i poetika, praveći zanimljive sedeljke u Gospodar Jevremovoj ulici 49, koje su se neretko završavale u Dva jelena ili u Ruskoj liri, uz ruske i ciganske pesme. „Danas je stan otvoren za umetnike!”, ozari se Erih poskočivši, te prenu Pavla. Spreman da zamrsi sudbinske niti ovog nakalemljenog, nakrivo nasađenog sveta, Erih koraknu da poput meteora preuzme nebo umetnosti i ime Beograda pronese kao uzornu adresu.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi Sa kaldrme i sokaka.