Priča koja je ušla u širi izbor na konkursu Sa kaldrme i sokaka: neispričane priče iz starih srpskih gradova
Marko Mihajlović
Gradska mala
Sećanje na Srmu
Jutro se nečujno uvlači kroz pukotine noći, tiho da ne poremeti navike vekovima istrajale stare gradske male. Svetlost stidljivo otkriva sve što je noć prekrila mrakom i tišinom prethodne večeri. Posle kiše ulice zamirišu na zemlju koja deli dobro i zlo svake ugažene stope. U hladna jutra taj miris se meša sa dimom iz kamina potpaljenih da smlače zidove stoletnih kuća. Vekovima se dograđuju, popravljaju. Tek poneka se izgradi nova. Imanja se ne prodaju, a još ređe se neko doseli. Došljacima se nazivaju familije koje su tek stotinak godina na tom mestu. Novi dan najavljuju petlovi, a veče muk krava pred mužu. Zna se ko rani, a ko će do kasno u podne da beži u tamu soba sa oknima spuštenih roletni na prozorima. Miris jorgovana uvlači se prepodnevnom promajom kroz otvorene prozore sa razigranim zavesama spavaćih soba i vajata, mešajući se sa izvetrelim tajnama.
U mali se odvajkada znalo kome je gde mesto i svako se poštuje baš onoliko koliko je zaslužio. Novac i bogatstvo ništa ne znače. Otkada je sveta i veka, malčani nisu izdali niti izneverili poverenje. Pamti se sudbina familije koja je učestvovala u zaveri protiv kralja. Krili su malčani te grešnike od žandarma i propatili zbog toga. U jednoj od racija uhapsili su i do smrti mučili malčanskog mladića, ali je on tajnu odneo u grob. Ćutali su malčani, ali i prokleli one zbog kojih je nesrećnik stradao. Seme i loza im se zatrla. Ostalo je pusto imanje nekada brojne familije. Na ruševinama tog gazdinstva još uvek stoji đeram, poslednji u kraju. Pored tog imanja prolazi se u tišini, a o prokletstvu se ne priča i teško se oprašta, bar ne u prvih trista godina.
Oko podneva zamirišu zaprške iz letnjih kujni. Zazveckaju escajg i porcelanski tanjiri sa plavim cvetićima uz miris tamjana tek okađenog ručka koji se od jutra krčkao na šporetu. Umiri se pred ručak povetarac, pa ne šušti ni lišće u voćnjacima iza kuća. Tek predveče na zapisu se začuje topot dečjih patika dok trče ka golu obeleženom dvema ciglama koji je doneo iz svog atara još pokojni deda Toša. Sve dok se ne ožedni, jure se „šuge”, pa se na baba Darinom šmrku popije pokoja šaka vode da se utoli žeđ, ili se igraju žmurke dok se dan bori sa sutonom.
Ispred plotova niz glavni put kočoperno stoje klupe. Na njima domaćice uz kafu i salčiće, pred smiraj dana, pogledima uz domunđavanje otkrivaju abrove, koje često zaboravu predaju. Muškarci bi bliže zapisu uz rakijicu pratili fudbalsku utakmicu tek stasalih mladića. Preko puta malčanske devojke dobace poneki stidljivi pogled simpatiji dok juriša za loptom. Nije retko da se među fudbalere umeša i neko žensko čeljade koje ume da dribla bolje od muškaraca. Bude i dečaka koji više vole da vezu nego da trče za loptom, i to je tako u mali bilo otkada svet pamti.
Na zimske Poklade založi se tuluzina sa letine posred raskrsnice. Kad se razbukti, malčanski momci i devojke u trku preskaču plamen. Tako se valja jer vatra oprlji sve uroke. Jedino se tada sme kroz raskršće jer zna se da se popreko raskrsnicom nikada ne ide da se nečistivo ne bi nagazilo. U nekrštene dane i kad je mesec mlad, na njima se baje i bacaju kletve, pa ih je bolje zaobilaziti.
Tačno se zna u tom kraju ko je kome i iz koje je kuće kum. Zna se ko će koga venčati, koje će kršteno ime ko dobiti, jer takav je red. Među kumovskim familijama nikada nema udaja i ženidba niti velikih druženja. Sa kumom se ne valja svađati, a ako do toga, ne daj bože, dođe, greh ide na obe kuće.
Bude ponekad svađa zbog međa među komšijama ili drugih sitnica kao i u svakom kraju. Traju te razmirice godinama, generacijama, sve se ne zaborave, pa se počne ispočetka, kao da nesuglasica nikada nije ni bilo. Kada pođe neko carstvu nebeskom, čak i među zavađenima zavlada muk. Sve loše rečeno se zaboravi i oprosti. Nije se, niti će se roditi taj koji komšiju na poslednji put nije ispratio makar sa jednim cvetom ubranim u bašti.
Diče se malčani svojim krajem i poreklom, još kako. Prezimena im malo znače, pa ako ne znate ko je iz familije Mangula, Ogoreljaca, Fiškala, Cincara, onda ne možete da objasnite o kome govorite ili za koga pitate. Osete ponos kada se o tom kraju ispriča ili napiše priča. Bude im ozaren pogled u mimohodu, uhvati se stidljivi osmeh sa komšijske klupe ili klim glave kad se nazdravi rakijom. Nemuštim jezikom kažu – hvala što je zapisao neko po čemu će ih pamtiti. Ne čini komšiluk običaj, velika kuća, predivni travnjak, već pošteni i časni ljudi, komšije spremne da pomognu u muci. To je ono što krasi Bugarsku malu, u kojoj vreme kao da je stalo. Nalazi se skrivena na samo par ulica od centra grada.