Priča koja je ušla u širi izbor na konkursu Sa kaldrme i sokaka: neispričane priče iz starih srpskih gradova
Vesna Đukanović
Gospa Melanija
U usamljenim zimskim noćima, kada na praznim ulicama nema ni živih, one ožive, pa njima zakolaju tajne priče. Neke od njih su one o Melaniji Nikolić Gajčić, velikoj dobrotvorki i ktitoru Manastira Svete Trojice u Kikindi. Tajne su tajne, ulice ulice, a one imaju oči i uši i svašta znaju. Ponešto otkriju, a o nečemu zauvek ćute.
Ono što se zna je da je veliko bogatstvo od nekoliko kuća, salaša i trista jutara zemlje koje je stekla što nasleđem, što napornim radom, darovala crkvi u želji da se ispomažu i školuju siromašna deca i slavi ime Gospodnje.
Ulice su pričale svoju priču o tome šta su videle svojim svevidećim očima:
S prvim mrazevima do njega je došao neki nemir. Neka nelagodnost se, skoro preteći, uvukla u ljude, pa i njega i nije im davala mira. U vazduhu je mirisala hladnoća i oporost. Duž širokih gradskih ulica, koje su po nalogu carice Marije Terezije projektovali najbolji inženjeri, kretale su se sanke koje su vukli najbolji konji. Ruku duboko zabijenih u džepove krznene bunde, koja ga je uprkos kratkoći čuvala od hladnoće, koračao je čovek ne gledajući ni levo ni desno. Žurio je. Želeo je da je vidi još jednom. Nju, lepoticu koja je od njega zahtevala samo jedno, da bi ga potom odbacila i uputila na drugu stranu carevine, da se nikada ne pojavi na prostoru nekadašnjeg dištrikta, danas slobodnog kraljevskog grada Kikinde.
Više od svega je voleo miris kuće, upaljenog kamina i tihi razgovor uz čašu dobro čuvanog crnog vina, onoga što budi sva čula i raspaljuje strasti, ali i to mu je oduzela. Prodao je sve, poslednji dan je još posvetio njoj, koliko lepoj, toliko strogoj i neoprostivo surovoj. Mogli su imati sve – i dom, i porodicu, i sluge, i kočije, sve što se moglo zamisliti, ali i ljubavi da pretekne i da se deli naširoko i nadaleko.
Dok su mu pod nogama proletali metri, a stope ostavljale tragove značeći samo jedno: zima je uveliko tu, misli su raspredale svoje priče. Bujale su, snažile se, nikako mu nisu davale mira. Ma koliko im se opirao, one su bivale sve jače. Na kraju im se prepustio:
– Koliko sam sveta video, gradova obišao, putovao i učio od drugih naroda i vera, a ja prognan od žene. Uvek me iznova pogodi… kao pokošen sam strelom čuvara tajni. Njenom strelom i njenim tajnama. Da li je to samo san ili se to sa mnom poigravaju duhovi njenih predaka ispod korena stoletnih hrastova koji okružuju njen dom? Toliko stvarno… toliko stvarno… i živo i neživo, sve, jesam li živ ili neživ, ne znam… Osećam samo jezu, studen i zebnju. Ne ovakvu kakva me sada prožima od ovog zimskog ledenog karpatskog vetra, već onu vekovnu hladnoću izgubljenih duša, koje traže mir i utočište bežeći iz svoje postojbine, ko zna od čega i zbog čega. A moram ići. Kako je rekla: „Ako ti nešto značim, idi i ne vraćaj se.”
Takva je moja sudbina. Zvala me je gospa Melanija, lepotica udovica bez potomstva, sa bogatstvom koje je svojom pameću stalno uvećavala, pod svoje okrilje, hranila me, pojila, a sada, kada je postigla svoj cilj, oprema me polomljenog i istrošenog u neku daleku zemlju. Dobročinitelj i ovima i onima, svima koji su dolazili pod njen krov, ameni…”
Onako promrzao je jasno čuo zvuk fontane i taktove bečkih valcera koje je svirao orkestar pozvan iz Temišvara… Šuštala je svila i odjekivao je smeh kikindskih gospođica koje su imale čast da budu pozvane na bal, a nijedna nije imala njenu lepotu i stas. Bio je opijen i opčinjen… šuštala je i sveže uštirkana posteljina pod njihovim telima…
Za treptaj oka preko žute kaldrmisane kocke su proletele sanke. U njima je bila ona. Kočijaš je stao. Bez reči i pogleda mu je pružila ruku u kožnoj rukavici. Nije uspeo da je dodirne usnama, a sanke su poletele dalje odnoseći je. Kleknuo je, prekrstio, podigao se i otišao. Sledio je svoju sudbinu. Nikada se više nije vratio.
Jedne zimske noći, kad se mesec visoko uzdigao iznad grada, probudio je duha Gradske kuće Velikokikindskog dištrikta, a on je mesecu ispričao celu priču, a on, ne mogavši da zadrži tajnu, ulicama:
Bila je devojka, lepotica, roditelja sa dvoje dece. Ona je bila starija. U cvetu mladosti se udala po preporuci roditelja. Muž joj je rano umro, ostavivši je bez naslednika. Radila je mnogo i stekla nezavisnost kakvu su imale retke građanske žene devetnaestog veka. Bogatstvo joj je oduzelo brata. Njena imovina se uvećala. U velikoj kući je počela da organizuje balove i posela kako bi odabrala čoveka koji će moći da joj podari dete. Niko nije smeo da zna njegovo ime. Reći ću samo tebi – tako i tako. Bogatstvo joj je davalo moć, te niko nije smeo ni da pita bilo šta. Kada je postigla svoj cilj, oterala ga je, a bio je plemićkog porekla. Rodila je vanbračno dete koje je podizala sa mnogo ljubavi – devojčicu, zbog greha „proterivanja” ili ko zna čega devojčica je preminula. Tada je gospa otišla na oporavak u Karlove Vari. Odande se vratila i rodila dečaka. Zla je sudbina otetog deteta, na neki volšeban način i on joj je mlad oduzet. Tada se potpuno promenila. Okrenula se veri i Gospodu, ne bi li okajala bar deo svojih grehova. Meni je jedne noći bez tvoje svetlosti poverila pismo, jer ja sam večan, duhovi ne mogu umreti. A ti ćeš pričati dugo, dugo, bez otkrivanja imena njegovog. To mora ostati tajna.
„Grehovi su moji samo moji, na meni je da ih okajem i da bar malo smanjim teret na svojim plećima. Ako je Bog dao ženi pamet, na njoj je i da je iskoristi. U malom gradu je teško bilo biti žena, upravljati imanjem i imati veliku moć. Ta sam bila. Stvorila sam mnogo više od brojnih muškaraca. Nošena bezmernom željom za potomstvom, navela sam čestite učene ljude na greh, ali sam dobila šta sam tražila. Radost mi je kratko trajala, bol se nizala i oduzimala mi sve one koje sam volela. Gospod mi je mnogo dao, ali i oduzeo. Ko sam ja da se na Gospoda ljutim, da mu zameram? Ko sam ja da zameram ljudima i gradu na osudi mojih želja i htenja? Ko sam ja da zabranim žutoj kaldrmisanoj ulici da priča?
Postoje dani kada iz unutrašnjosti sobe posmatram gradsku ulicu, kroz otvoren prozor osećam kako grad živi i kako se ljudi u njemu raduju, ali i pate. Ostala sam sama, bez igde ikoga svoga, pa odlučih: ceo grad, moja rodna Kikinda, će biti moje veliko dete. Sve što imam ću darivati njoj. Pod svoje okrilje ću skupiti svu decu, siročad koja hoće u školu, jer znanje je sve i putokaz i staza i proširivanje vidika. Imaće Kikinda manastir i groblje, okupiću sveštenike da osveštaju zemlju, dići će se zajedno sa Hristom svi sahranjeni na njemu, pa i oni koje sam volela iznad svega. Ako se neko seti, neka me pomene. Sve pomenite, samo moje grehove nemojte, oni su samo moji.”
Još je mesec rekao:
„Kada su vedre zimske noći i kada je Bogojavljenska noć, dogodi se da se gospa Mela probudi, da probudi svoje potomke i da povede zajedno sa Svetim Jovanom razgovore do pred samu zoru. Da je tako, mogu da posvedoče kikindske ulice, one znaju mnogo, a otkriju samo ponešto. Dokaz je taj da se nikada nije saznao otac dece gospa Meline.”