Nagrađena priča na konkursu Sa kaldrme i sokaka
Ivana Lekić
Dva pisma
Nisi morao. Stojim kao tužna ptica, sama, na ivici praznog gnezda, držeći drugo pismo u rukama.
Možda, da si mi rekao ranije, pre nego što si prvo poslao… Možda do ovog drugog pisma ne bi došlo.
Možda da smo porazgovarali… Nekada smo razgovarali. Sećam se zidina Petrusa, naših reči koje su odzvanjale srednjovekovnim beskrajem, dok se u daljini baškarila moderna varoš. Bili smo mlađi, još si radio. Da, nekada smo razgovarali, sada, u starosti, zaćutali.
Verovala sam da ćemo zadnje godine dočekati zajedno, konačno u miru, osluškujući brzake reke Crnice. Fabrike rade punom parom, škole se pune đacima, varoš postaje grad koji se brzo razvija, obećava, zaključio si, zato smo i ostali. Ali taj tvoj inat… Taj tvoj inat nije mogao niko da obuzda. Zbog njega si otišao iz roditeljskog doma, iako si mogao biti uspešan trgovac, onako kako ti je otac zanat ostavio. Otišao si, da uspeš sam, da se izboriš sam. Izabrao si da tumaraš od grada do grada, jureći za pravdom, hapseći nepravednike po ulicama, sokacima… A šta onda kada pravde nema…
Nit pravde prekinuta je. Zacarila obest i sila. Veliki tlače male i u svojoj osionosti ne poznaju Boga; nemaju dušu.
Ima li pravde uopšte? Znam da te je to pitanje odavno bolelo. Gradske kapije su škripom zarđalog tela čuvale tajne za kojima si trčao. Hm, pravda! Tanani konac složene pređe. Podseća me na one koje se tkaju u ovdašnjoj fabrici. Osnova otkriva, potka skriva, a čunak ne dozvoljava da tas pretegne na neku od strana. Bruji, a od buke ne možeš da razdvojiš istinu od neistine. Ili kao kad duvač stakla iz vrele mase oblikuje predmet i u njega zaključava skriveni svet pravde i nepravde. Da li si umeo da zažmuriš, da ostaviš senke? Ne znam. Ti si bio moja tajna, iako sam mislila da te poznajem.
Ima li pravde uopšte? Veliki su uvek tlačili male. Uvek je vladala obest i sila. Da, dragi moj, bio si u pravu. Ovi sada su osioni da ih ni Bog ne prepoznaje, ali čak i Bog prašta ono što čovek ne može da razume. Nije na nama da sudimo. Nije bilo tvoje da sudiš… Ma nisi ti ni želeo da sudiš. Želeo si da utoliš svoj inat, da pokažeš da imaš stav. Da pokažeš… da si slobodan! Da li si bio slobodan? Da li je iko od nas slobodan? Gde je sad sloboda, crni Sveto?!
Oni nemaju dušu, ali ti si je imao. Zato su te sugrađani poštovali. Sada će te upamtiti kao ludu grada na Crnici, koja je nešto želela da dokaže. Isti si kao i ovaj ludi narod. Isti! Dopustio si da te otruju, da te naljute, da te nateraju da sam sebi namakneš omču. Kako nisi mogao da vidiš.
Jesi. Sve si bio u pravu, znam. Ali znam i da se sa mečkom ne igra. Zakucala je na vrata. Tvoje je bilo da ne otvoriš ili da otvoriš i poviješ glavu. Prkos ne vodi ničemu, osim ovom bestelesnom papiru koji držim u rukama.
Krvožedni Hitler hita da nijedna njiva na ovozemaljskoj kugli ne ostane zasejana jadom i čemerom. Ni naša napaćena otadžbina nije pošteđena. Pružamo ti svoju poštenu ruku, ali ti hoćeš i srce. U želji da osvajaš i tlačiš, ti nam gaziš ono što nam je kroz sva robovanja i kroz vekove bilo najsvetije – gaziš nam slobodu i čast, gaziš nam ponos.
Hodao si ulicama grada. Šaputale su o tome tiho, prenosile jedna drugoj tvoje pevanije kao da je tajna, dok si ti bio glasan i jasan. Da li te je koja kap rakije okuražila, preki pogledi kafanski, ne znam. Šta si ti? Ulični zabavljač? Da čujem od komšija šta si uradio?! Nisu hteli da ti pošalju telegram, pa si rešio da pošalješ pismo? Bio si ljut? Zašto? Ljudi se plaše. Strah pomaže da prežive.
Sa muzikom, korak po korak, sokak po sokak, kaldrmom, do pošte. Ti šalješ pismo njemu? Najvećoj nemani obraćaš se na ravnoj nozi, kao da ti je prvi komšija. Pljunuo si po crnom oblaku koji se nadvio nad Evropom, nad nama.
Videla sam šta čitaš. Videla sam šta te ljuti. Svastika, simbol sreće i blagostanja, simbol sunca, pretvorio se u simbol vatre kojom prže gradove, u simbol munje kojom razaraju mora. Ne sumnjam da će jednog dana Hitler „obrati bostan”, ali zar si morao da budeš baš ti taj koji gradom hoda i prosipa inat, baš ti taj koji će mu to reći?
Lomila su se koplja nad Balkanom. Da li smo, da smo ćutali, mogli da sačuvamo gradove, zemlju, ne znam. Ne usuđujem se da razmišljam. Svi imaju svoju viziju kako „nešto” kod nas treba da izgleda, kako treba da se ponašamo, kome da se priklonimo. Svako gleda svoj interes, znam da te je to jedilo, grizlo iznutra, ali morao si da obuzdaš bes. Uvek smo bili prepušteni sebi, sopstvenim lošim izborima, lošim proračunima.
Taj čin… čin tvoje lične slobode… Znam da je bio slika i prilika nečeg šireg, nečeg većeg, nečeg što se u većini kuva i lomi… ali većina nije poslala pismo Fireru. Poslao si ti! Iznerviran i ponižen. I ja sam se isto osećala, ali Sveto, pa prošli smo Veliki rat. Mogli smo i ovaj.
Kada si se tog kobnog dana vratio iz pošte, pokušao da prećutiš ono što si uradio, ono što sam već načula, srce je počelo nepravilno da damara. Bio si moj muž i zahvalna sam što nas ni nemanje poroda nije rastavilo. Mogao si da me oteraš, a nisi. Poštovao si me, poštovala sam te.
Da li ti je rakija u krvi pomogla ili si jednostavno morao tako? Želim da okrivim rakiju, a ne tvoju ludu glavu. Sutradan sam pitala ulice kojima si se kretao da li je moguće da si to učinio, da li je moguće… a odgovor je stigao prekosutra, direktno iz pobunjene prestonice i kao da je bio tvoj.
Govorilo se po gradu da tvoje pismo niko neće ni pročitati. Ko si ti? Mali sreski načelnik u penziji, bez dece, bez kučeta i mačeta, sa ženom koja te čeka na vratima doma.
Nismo se dovoljno ni našetali obalom Crnice, a obećao si mi kad si se penzionisao. Obećao si da ćemo imati dovoljno vremena da uživamo u obalama reke koja krasi ovaj grad.
Ludo moja. Pa tvoje pismo je odmah pročitano i prevedeno.
Bio si besan kada je bombardovan Beograd. Ko nije?
Rekla sam ti tada da bežiš. Prkosno si odbijao. Kao da ti se grad uvukao pod kožu.
Komšije su te upozorile da ima izdajnika, da će te odmah odati, uhapsiti… Izdajnici ti nisu bili potrebni. Ti si sam sebe izdao: potpisao si pismo punim imenom i prezimenom, zvanjem i mestom stanovanja.
Da je bilo sreće, da su odbili i pismo da ti pošalju, sada bi imao mnogo toga da kažeš, možda da pomogneš iskustvom ako ne snagom.
Samo što su lipe zamirisale, a sunce produžilo dane, Nemci su pokucali na naša vrata. Uglađeni, praznog oka, kao mašine koje ništa ne može dotaći. Ne mogu nijedno veče počinuti a da ne vidim kako te odvode.
Čekala sam, očiju punih suza, ali ih do danas nisam puštala. Nadala sam se da nema razloga da ih pustim, iako sam dobijala samo površne informacije: da te ispituju u Beogradu, da su te poslali u Grac na saslušanje, da su te poslali… negde… dalje…
Šta su mislili? Da za nekog radiš? Pa ti si radio za sebe, bolje rečeno, radio si protiv sebe.
Toliko puta sam požalila što nemamo dece, a sada vidim da je bolje što ih nismo imali. Kako bih te sada opravdala?
Možda, da smo ih imali, ne bi bio toliko ljut i prkosan? Možda?
Ovako…
Tebi, Hitlere; Kainov sine, mi deca velikih otaca i dedova uzvikujemo dosta. Ne slušaš li, naići ćeš na bodre mišice naše. Prolićemo ti krv i nogom, ti, aždajo, stati na vrat da se ne digneš. Upamti da nas je možda Gospod Bog odredio da kod nas dobiješ odmazdu za sva nedela. Upamti.
Ko će tebe da upamti? Ulice grada? Ona mučna kaldrma što trpi svačije korake? E dragi moj. Niko nikog ne pamti više.
Nisi morao. Stojim kao tužna ptica, sama na pragu, držeći drugo pismo u rukama. Nemački pečat. Svastika me odmerava. Preminuo si od posledica zapaljenja trbušne maramice… Kao da ja ne znam šta je Mauthauzen.
Ostavio si me samu, u ovom gradu koji si za nas izabrao. Suze više ne mogu zadržati.
Napomena: U tekstu je korišćeno pismo u originalu, koje je 25. marta 1941. iz Paraćina, lično Hitleru, poslao Svetolik Dragačevac, sreski načelnik u penziji.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi Sa kaldrme i sokaka.