Peta nagrada na konkursu Sa kaldrme i sokaka
Nikola Radosavljević
Diplomat
Na vratima ministarskog kabineta mladić tankih, mekanih brkova stajao je, ne toliko nervozno koliko nesnađeno. Nije bio siguran da li da stupi korak napred, prema stolu za kojim je sedeo čovek koji jeste bio samo ministar inostranih dela, ali nije bilo dileme da je, uz novog i još uvek na Srbiju nenaviknutog kralja, u pitanju najmoćniji čovek u državi. Mladić je, iako po prirodi staložen, bio donekle opterećen neophodnom etikecijom sa kojom će pristupiti čoveku koji treba da ga primi u diplomatsku službu. Stoga je, nakon što je ušao i jedva čujno za sobom zatvorio vrata, ostao da stoji u dovratku, čekajući da ga ministar oslovi, pa da priđe. To se, međutim, nije dogodilo i mladić je, činilo mu se, već minutima bio na ničijoj zemlji između hodnika i kabineta. Najzad, čovek za stolom, obrastao u dugu sedu bradu, podiže pogled sa Politike, novina koje su krenule da izlaze pre neki mesec, a već su mu postale mrske, i naoko iznenađeno primeti mladićevo prisustvo. Oči iznad brade se blago nasmešiše, pa se ministar mirnim i povremeno pretihim glasom obrati mladiću.
– O, Rakiću, ti li si? Uđi, uđi, šta tu stojiš? – Milan Rakić stupi u prostoriju, najzad se malo odmakavši od vrata. – Koliko te nisam video, kad mi rekoše da te, ovaj, primamo, baš se obradovah. Tačno me neka seta spopade. Vidi ga… kao da Mitu u tebi vidim, isti pogled, ako si se na njega umetnuo, velike te stvari čekaju. Ne stoj tu, sedi – pokaza mu na stolicu koja je stajala sa druge strane radnog stola.
– Merci beaucoup, votre excellence. Je suis très honoré – reče Rakić na francuskom, više iz navike.
– Ne moraš me oslovljavati. Mi smo stari znanci, sećam te se kad si ovoliki bio. I molim te, srpski govori, biće dovoljno prilike za francuski, na uši će ti izaći. Pa ti si poodavno došao iz Pariza?
– Hvala, gospodine Pašiću… čika Bajo – Rakić se priseti kako je nekad oslovljavao poznanika svoga oca. – Evo, u Francuskoj sam dobio licencié en droit… ovaj, prava sam svršio pre dve godine, radio sam u Izvoznoj banci, sad sam pri Ministarstvu finansija, pa rekoh, ako ima prilike, uvek sam mislio da bih se u diplomatiji rado našao, ali na ispomoć državi ako sam potrebit i ako uzmognem, gde god me se stavi, radiću.
– Ne budi skroman, Rakiću, ukoliko se nađeš u diplomatiji, tu su besni kerovi, moraš biti divalj vuk da ih savladaš. Ali vuk sa manirima! Sve „molim lepo” i deliš rukoljube, ali radiš kako se tebi svidi. Ne kažem da gaziš preko mrtvih – Pašić zastade na trenutak i preseče Rakića pogledom, pa nastavi – nego da moraš sa tim alama kao ravan da stojiš. Razumeš me?
Rakić samo klimnu glavom, blago prestrašen Pašićevim rečima.
– Nego, ti si, čujem, i pesnik, je li? – pređe Pašić odjednom na drugu temu, a glas mu postade još tiši i blaži. – Izašla ti je knjiga pesama tu skoro?
Rakić krenu sa izvesnim žarom da objašnjava:
– Jeste, čika Bajo. Književnost me uvek vrlo zanimala, ali sam tek u Parizu krenuo malo ozbiljnije da pišem. Došao sam u Pariz da, pored ostalog, proučavam Verlena, Teofila Gotjea, parnasovce, ali sam, mislim, zapravo naučio da više cenim našu narodnu poeziju i… eto, tako je krenulo… – Rakiću je ova tema bila svakako draža, ali je u pola rečenice shvatio da možda dosađuje uposlenom državniku koga briga i za Gotjea i za parnasovce i za larpurlartizam, ako je uopšte čuo za njih. Pašić, međutim, nastavi, kao da i njega ova tema neobično zanima.
– Tako je krenulo… – ponovi Pašić zamišljeno. – Tako je, jelda, krenulo. Nije čudo da je tako krenulo, uvek si se ti bavio, da kažem, literaturom. Je li tako? Nisi li bio u onoj družini pri Drugoj gimnaziji? Gimnazijalac se zvaše? I list ste čak izdavali?
Rakić blago pocrvene, ne znajući šta bi rekao. Mislio je da su na Gimnazijalac svi zaboravili, prošlo je deset godina otada. Ipak, bi mu drago što je čak i neko poput Pašića znao za tu njihovu literarnu družinu.
– Jeste, čika Bajo, ali nisam ja tu bio nešto naročito bitan, bio sam i među mlađima, samo sam jednu pesmu tu objavio, uglavnom sam pisao prozu i kritiku.
– Jeste, jeste… Glavni je bio, ako se sećam, kako se zove, sirotog Pante Drobnjaka sin, je l’ tako beše, kako se zvaše… – besprekorno pamćenje je izgleda u veoma retkim trenucima izdavalo Pašića.
– Janićije Drobnjak – reče Rakić, dok mu je crvenilo prelazilo u pepeljastu ubledelost. – On je umro – prevali Rakić preko usta, ne znajući šta bi dodao. – To je beskrajna šteta, bio mi je najbolji drug.
– Umro? – reče Pašić iznenađeno, ali odmah nastavi, prilagođavajući se toj novoj vesti. – A da, ono jeste, umro u Parizu, beše, pre koju godinu?
– Pre pet godina, u leto 1899. je umro, naprečac. Dve je godine bio stariji od mene, imao je 25 godina – a onda, kao da je morao da kaže nešto što ga niko nije pitao – i ja sam tad bio u Parizu.
Pašić se zamisli, kao da nešto presabira.
– Baš je talenat bio, i predstavu onu je napisao, kako se zove…
Rakić odjednom oseti kako ga nešto steže i želeo je da se vrati na temu diplomatske etikecije, ali nije imao izbora.
– Potonji despot, da. Izvanredna predstava. Napisao ju je negde pred kraj gimnazije. Zajedno smo išli kod Milovana Glišića da ga molimo da je stavi na repertoar Narodnog pozorišta.
– Jeste, gledao sam. U stihovima je bilo, ali nekako neusiljeno. Čak ni Grgurova nije preglumljivala, a ona uvek preglumljuje… A on, ništa posle nije objavio?
– Nije – reče kratko Rakić.
– Zanimljivo – Pašić pogladi bradu. – A tu je dramu napisao još kada, ima kako sam je gledao… Zašto ništa drugo nije napisao? – Pašić ljubopitljivo pogleda Rakića, ali odmah nastavi: – Pisao pesme u gimnaziji, napiše dramu u stihovima sa 18 godina, izvedu je u Narodnom pozorištu, a on do 25. godine ne napiše više ništa i onda umre tako, naprečac.
– Ne znam – reče Rakić. – Mislim da je nešto i pisao, ali nije više objavio ništa – reče tihim glasom – prošla je koja godina, otišao je u Pariz i umro. Nenaknadiva šteta – Rakić je na kraju maltene šaputao.
– Hm, da – reče Pašić – nešto je i pisao, misliš. Šteta što niko nije potražio te pesme – Pašić je govorio veoma polako, ali je netremice posmatrao Rakića – pa nek ih objavi pod kojim god imenom, samo je šteta da nestanu. – Pašićeve oči kao da su pokušavale da kroz pogled prodru u dno Rakićeve duše. – Nego, pusti to. Kad si ti počeo da pišeš, kako odjednom u Parizu, na studijama počne tako nešto da te hvata? Meni je poezija kao neka groznica, svi su pesnici malko kao pod vrućicom. Kako je tebe uhvatilo to?
Rakić je bio užasnut i osećao je da je i on sad pod vrućicom, ali je samo želeo da završi razgovor i ode odatle, neka se tera i posao i diplomatija, šta fali Ministarstvu finansija. – Pa u Parizu sam prvi put ozbiljnije pesme pisao. Bejasmo od duga vremena napravili jedan concours poétique i ja sam neke pesme tu napisao, ismejasmo se svi i ja i zaboravih posle na njih. I tek je posle godinu-dve Koča Kumanudi pomenuo te pesme Bogdanu Popoviću i on ih objavi u Glasniku. To je sve bio jedan slučaj – završi Rakić jedva čujno, kao da je za nešto kriv.
– Jeste, kad je to onda moglo biti, neke 1899, 1900? – zadrža Pašić naivnu ljubopitljivost.
– Tako nekako, ne sećam se – promrmlja Rakić. – Sve je to bilo spontano – reče, kao da se pravda.
– Svaka čast – reče Pašić – prve pesme napišeš, ovaj, spontano 1900, dve godine kasnije ih objaviš, ovaj, slučajno, i onda godinu kasnije objaviš celu zbirku pesama i čak te i ono zlopero Skerlić nahvali. To je nešto.
Milan Rakić samo bespomoćno slegnu ramenima.
Pašić ga pogleda još jednom, a onda skrenu pogled kao da nešto traži u novinama koje su ležale pred njim. Onda, nakon koju desetinu sekundi, ponovo progovori.
– Ima jedan ruski pisac, Dostojevski, ne znam jesi li čuo za njega – Rakić jedva primetno klimnu glavom, iako je ovo pitanje za njega bilo maltene uvredljivo – čitao sam, ovaj, njegov roman Prestup i kazna, ima tu zanimljiv deo, kad inspektor ispituje ubicu i tako on, ovaj, na kraju njega navede da prizna zločin – ponovo pogleda Rakića, izrazom lica nerazaznatljivim, skrivenim iza guste brade. – I sad se o njemu mnogo priča, imao je mnogo uticaja na nove pisce. Ta, kako je zovu, psihološka književnost, čuo si za nju sigurno. A to je svakodnevica u politici i u diplomatiji, samo je ne zovemo psihologija, nego ti lepo pričaš, kao evo mi sada, a samo izvlačiš iz ovog drugog ono što ti treba. A on, ako izdrži to i ne oda ništa, za razliku od tog sirotana kod Dostojevskog, onda znači da je dobar diplomat. Mora svašta da se istrpi u diplomatiji. Ta vaša književnost možda krije razne mudrosti, ali bitnije je da naučiš da ćutiš umesto što pričaš. Sviđa mi se što umeš i da pričaš, i da pišeš, ali i da ćutiš – reče Pašić, a Rakić jedva da je nešto razumeo od onoga što mu je rekao.
– Hvala, gospodine ministre – reče Rakić, ne mogavši da ga oslovi onim prisnim nadimkom pod kojim ga je znao od detinjstva. – Kako god vi kažete.
– Kažem, kažem – reče Pašić – biće od tebe dobar diplomat. Za pesnika ne znam, možda ti i presahne inspiracija, ovo ipak nije Pariz, šta ćeš, ali dar ćutanja se teže gubi od dara pričanja. – Pašić ustade, a za njim i Rakić, koji kao da je jedva čekao završetak ovog isleđenja – dobro došao u diplomatsku službu. A ako te ko pita šta smo pričali, reci samo da sam ti rekao da sam čuo da ti pevaš pesme, ali u spoljnoj politici nema pevanja, nego ima sve da čuvaš u državnu tajnu, kao što devojka ima da čuva… ovaj… pre nego što se uda. Tako nešto reci. I niko te više ništa neće pitati.
Pašić čvrsto stegnu Rakićevu ruku i zadrža je koji sekund, a oči kao da mu se osmehnuše. Rakić, pak, brže-bolje promrmlja nekoliko kurtoaznih reči, pa izađe iz ministarskog kabineta, maltene trčeći niz stepenice umaknu iz zgrade kao da ga neko juri, a onda, kad je najzad zamakao za drugi ugao, dovoljno daleko od Ministarstva, osloni se o neku ogradu, razlabavi mašnu koja kao da ga je gušila, pokri lice rukom i krenu da neutešno plače.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi Sa kaldrme i sokaka.