Priča koja je ušla u širi izbor na konkursu Sa kaldrme i sokaka: neispričane priče iz starih srpskih gradova
Dragan J. Ristić
Crtice iz starog Niša
Miš beli sreću deli
U davna vremena mog detinjstva glavnom niškom ulicom, lepo kaldrmisanom i opranom Pobedinom ulicom, hodao je nekakav čovek, otrcanog odela i neobičnog šešira, sa nekakvom kartonskom kutijom u rukama. U kutiji na desetine malih, uredno zbijenih koverata bilo je spremno za jednog belog miša kojeg bi ovaj veselnik odnekud izvukao da ti se, ako platiš, predskaže sudbina. Beli mišić gricne neki od kovertića, čovek ga otvori i pročita sudbinu.
Bogami je jednom moj otac dobrano platio da mu se pročita sudbina njegovog sina prvenca. I da znate, dobro sam prošao iako je otac bio razočaran:
Bićeš srećan, baš kad si nesrećan i bićeš nesrećan u danima najveće sreće.
Veliki žućkasti pas lutalica
Policijski čas zbog pandemije. Već od šest uveče starije osobe kreću u kratku šetnju. Ali ja odlučujem da to učinim pred spavanje, tačno u ponoć. I vredelo je. Sve je izgledalo sablasno pusto. Na uvek prometnoj raskrsnici „Crveni pevac” blješte izlozi i reklame, uredno se menjaju boje na semaforu, ali nema vozila, nema ljudi, nema čak ni pasa lutalica. Kao u nekom naučnofantastičnom filmu.
Odatle krećem lagano ka gradskoj bolnici trasom davno ukinute tramvajske pruge. Pridružuje mi se najednom jedan veliki žućkasti pas lutalica. Osvrćem se plašljivo, ali on me miroljubivo prati. Sve do jednog mesta gde je stao i legao.
Zastajem zaprepašćen. Oživljava sećanje: tog davnog letnjeg dana klinci iz okolnih periferijskih uličica stvoriše se tada baš ovde. Čuli smo da je tramvajski zastoj zbog neke saobraćajne nezgode. Nekoliko tramvaja čeka. Ispod onog prvog pregaženo telo jednog velikog žućkastog psa lutalice.
Atrakcija
Svaki put kad je od svoje čuvene pekarske radnje prolazio pored stolarskog preduzeća Stevan Sremac, u blizini niške Male pijace i gradske bolnice, preko puta Remize, pekar Toza, vlasnik čuvene pekare, već u poodmaklim godinama, ogromne glave a malog zdepastog tela, zamišljao je tog Sremca kao hrabrog narodnog heroja, odličnog majstora stolara i, približavajući se berberskoj radnji, osvrtao se da u blizini nema dece ili da oni, ne daj bože, budu u berbernici jer bi tada brijanje njegove glavurde predstavljalo deci smehotresnu cirkusku atrakciju sa vrhuncem kada brica na kraju posipa njegovu glavu puderom, što neodoljivo podseća na završno posipanje brašnom velikih, okruglih i glatkih somuna u testu spremnih da se odmah potom ubace u furunu.
Jedno nenapisano pismo
Samo te gledam, draga Eli. Vidim kako kasno, skoro u podne, klaj-klaj odšetaš do faksa. A Ekonomski fakultet srećom blizu moje kuće sa dubokim dvorištem u Obilićem vencu. U komšiluku si i vidim: nekog dana uopšte i ne odeš na fakultet, a pokatkad pođeš, ali tamo ne dođeš.
Da, draga moja komšinice Eli. Ja te i pratim i razočaravajuće gledam kako sa nekim frajerom i pre fakulteta otfuraš nekud. Niš je mali grad, a ovo jedan od samo nekoliko fakulteta. Ali ja dalje neću da te pratim. Neću da se još više razočaram. Jer zaljubljen sam u tebe, samo ti to nisam rekao. Naravno i neću. Nekako si uvek u muškom društvu. A ja sam za te tvoje tipose marka. Staromodan sam, ali rođen sam u Nišu. Ovo je moj grad, a tvoji su se doselili odnekud. Pa jednom ti je i tvoja majka rekla o meni, čuo sam: „Fino vaspitan momak, kad nosim previše stvari, on mi pomogne, odličan student, ako nađe valjan posao, brzo će napredovati…”
Da, draga Eli, samo te gledam i ne razumem kako bar jednom da ti pogledaš mene. Samo toliko, a ja ću već znati šta u tom momentu da kažem, već sam hiljadu puta u sebi to izgovorio. Sve će biti u redu, draga Eli, sve će jednog dana biti u redu. Ili nikada neće, ako tako Ti kažeš…