Nagrađena priča na konkursu Sa kaldme i sokaka
Batrić Ćalović
„Crni baron” u varoši četiri lava
U varoši koja je čista poezija, u malome parku, stoji bista ruskog generala, na kraju ulice u kojoj je tek nekoliko godina živeo. Ona skriva neispričanu priču o njegovom boravku u ovom starom srpskom mestu.
Sredinom meseca zimobora (marta) 1922, stigao je noću, u zavejane Sremske Karlovce, jašući na belom atu, u crnoj kozačkoj uniformi, jego blagorodije Petar Nikolajevič Vrangel, komandant Bele armije. Pre njega stigli su mnogi Rusi, belogardejci, u baroknu varoš, prepunu slavne istorije i velikih zdanja. Nakon Oktobarske revolucije, prinudno izgnani, došli su u Srbiju, koja ih je oberučke prihvatila. Ljudi koji su ostali protiv svoje volje bez rodne zemlje, primljeni su srdačno od starosedelaca, u gradu vijugavih, uskih sokaka.
Iako je baronova vojska bila poražena, on nije izgledao tako. Bio je visok, vitak, samouveren, otmeno jašući, držanja pravog kao strela. U ratu, njegova deviza bila je: „Kad god ne možeš da se braniš, napadaj.” U miru, znao je da ponavlja sebi: „Slomi se, ali se saginjati nemoj. Živi uspravno.”
Mekim kasom kretao se ka gradskoj česmi Svetog Andrije, zastavši zadivljen pred platanom kraj Donje karlovačke crkve. U krošnju velelepnog drveta, koje je vrhom dosezalo do najviše tačke hrama, upleo se mesec, prelivajući boju zlata na čvrste, zabelele ruke razgranatog gorostasa. Sve je svetlucalo u kolopletu zvezda, mesečine i pahulja, a kroz grane nazirao se odblesak krsta.
„Može li duša da boli?”, pitao se. Spustio se sa konja, uzeo komadić drveta platana, dobro znajući predanje svojih drevnih slovenskih predaka, te stao da ga glača svojim malim nožićem. Po prvi put posle dužeg vremena osetio je olakšanje, nestanak bola u grudima koji ga je već dugo pratio.
Sam pogled na platan i crkvu davao mu je novu snagu. Stajanje pored moćnog stabla, za barona je bilo oslobađajuće. U ovu ulicu odlučio je da dovede svoju porodicu. Za njim, stigli su, ubrzo, otac, majka, žena sa dadiljom i troje dece. Na samo stotinak metara od najvećeg drveta u varoši, u Sokaku Mitropolita Stratimirovića, na kućnom broju 19–21, na drugom spratu dvospratnice, našla je porodica Vrangel svoj dugo traženi mir.
Već pri prvom susretu, general-baron je zavoleo meštane, koji su gostoprimljivo umeli da se nađu u nevolji „belim Rusima”. Najviše vremena provodio je u svojoj radnoj, svetloj sobi, živeći sasvim povučeno. Otkada se preselio u ovu kuću, visoka, drvena vrata bila su uvek zatvorena. A on nedostupan.
– Lakše ti je doći do pape nego do Vrangela – govorili su sugrađani.
– Ako i prođeš zapovednika policije, majku njegovu nećeš proći – svedočile su dobro upoznate komšije.
Iako je svakodnevno obilazio svoju vojsku, brinuo o svojim ljudima, kad nije posećivao čuvenog mitropolita Antonija Hrapovickog, koji je svega par ulica dalje služio u svetom sabornom hramu, i živeo u Patrijaršijskom dvoru, a bio postavljen za prvojerarha Ruske zagranične crkve, kad nije u kući pisao svoje autobiografske zapise, odlazio je s radošću na Dunav i pecao. U njegovoj blizini uvek je bilo nekoliko najpouzdanijih agenata Ohrane, tajne policije Ruske imperije. Par ptičica-doušnica došapnuli su mu da je iz Moskve poslat mladić, sovjetski obaveštajac, koji ima zadatak da ga likvidira.
Nije prošlo ni pola meseca od dolaska „crnog barona”, kada je lični Lenjinov agent D. D. zakoračio na kaldrmu varoši sremskokarlovačke. Bio je uvežban i veoma pouzdan. Sa sobom je nosio par skrivenih otrova i revolver. Od prvog dana boravka ovaj crvenoarmejac je tragao za poslom. U postavi svog šinjela imao je ušivenu platnenu vrećicu sa svotom više nego dovoljnom za jednomesečni život. Ipak, želeo je da bude neupadljiv, da radi, isto kao svi izbegli ruski emigranti.
Došavši na glavni gradski trg Četiri lava, ugledao je istoimenu česmu, iz koje je na četiri strane sveta, sa četiri lule tekla voda. Već tada se govorilo da će onaj ko pije iz česme, sa lavljih usta, biti stalni povratnik u ovaj gradić. D. je bio potpuno ubeđen da je vino najzdravije piće. Iako je primetio dostojanstvene palate gradića, obližnje Karlovačke gimnazije, Karlovačke bogoslovije, Patrijaršijskog dvora, kao i Sabornu crkvu Svetog Nikole, te druge veličanstvene kuće u centru mesta, ostao je potpuno ravnodušan. Nije ga se ticao Muzej istorije i lepe arhitekture, koji u ovom mestu živi pod vedrim nebom. Ono što mu je najviše privuklo pažnju bila je gostiona Kod četiri lava. To je bio hram u kome je on „želeo da se moli” na svoj način. Ne može se reći da je bio ateista, jer je bio veliki poklonik starogrčkog boga Dionisa. Ono što mu se nije dopalo, bio je znatan broj prosjaka, bolesnih muškaraca, žena i dece, a najviše od svega, užasavao se belogradejaca, koje bi najradije voleo da vidi na obližnjem Magarčevom bregu, u rakama, na groblju. Mrzeo je „bele Ruse”, pogotovo Vrangela, a njegov čelični pogled i stav punjenog pauna, išli su mu na živce. Njega je krivio za smrt svoga oca i brata. Žudeo je za osvetom i u samoći se hranio njome.
Od prvog zarađenog nadničarskog novca zaputio se u najbližu krčmu. „Pa zar je moguće u ovom mestu biti, a vino ne piti”, rekao mu je krupni šaljivdžija krčmar, tresnuvši mu na drveni sto bokal karlovačkog rizlinga.
– Kuća časti! Dobro došao! – vikao je uvek nasmejani domaćin.
Ubrzo su se sprijateljili, a krčmar je umeo da recituje stihove najpoznatijeg karlovačkog đaka, pesnika, koji je u svom Đačkom rastanku detaljno opisao berbu vinograda. I nezaboravno pevao: „Oj Karlovci, mesto moje drago, kô detence došao sam amo…” Ono što je „crveni agent” od početka priznavao meštanima, bez imalo sumnje, jeste da su imali odlično vino. Davao je visoke ocene belim i crnim sortama, a ni domaći špricer nije prezirao. Takođe, nije ga uopšte bilo briga da li je, zaista, bermet služen na Titaniku, kako su kolale ovdašnje varoške legende, ali je zato svakodnevno uživao, koliko god je mogao, u bogatoj vinskoj ponudi. Nije ostao imun ni na bermetske čari, tradicionalnog, karlovačkog, slatkog, aromatizovanog dezertnog vina, sačinjenog od biljaka i začinskih trava. Zaboravio je jedino na staru mudrost: „U vinu je istina.” Čak i kad smo potpuno nemi, vino ume da progovori iz nas.
Svakoga jutra, nakon buđenja, imao je isti obred: pregledanje, čišćenje i podmazivanje revolvera Smith & Wesson, kalibra 44 (10,67 mm). Smatrao ga je najpouzdanijom igračkom na preklapanje ikada napravljenom.
Zapamtio je do tančina kretanje svoje mete. Upoznao je baronove navike i njegovu prostorno-vremensku liniju, od tačke A do tačke B. Razmatrao je najsigurniju opciju za presudan susret, idealno mesto sa koga bi se moglo najbrže pobeći. Izabrao je egzotičnu Dvorsku baštu, prirodnu učionicu bogoslova, gusto naseljenu raznolikim drvećem, mesto popodnevne baronove šetnje. Dva telohranitelja i general tada bi obično sedeli na drvenoj klupi, izdvojenoj i slabo vidljivoj drugim ljudima. Tu je bila najbolja prilika za akciju. Napravio je i prigušivač vlastite izrade, na šta je bio posebno ponosan.
Uoči presudnog dana u mislima je po hiljaditi put prešao sve generalove dnevne navike. Nije hteo da ode u krčmu. Pošao je lagano u svoj iznajmljeni „ćumez”, kako je od milošte zvao svoju sobu.
Tek što se popeo blizu potoka Belilo, začuo je lagane korake iza sebe. Uspeo je okrećući se da vidi lepuškastu, mladu ženu, koja je vrtela zatvoren kišobran, uz očaravajući blistav osmeh. A onda je, iznenada, osetio bol u glavi. Kao da ga je udarilo topovsko đule, koje je bilo u damskom ambrelu.
Uhapšen je iste večeri i sproveden u improvizovani zatvor. Baš onaj nasmejani krčmar prijavio ga je Ohrani. Pratili su ga već neko vreme neprimetno, a dok je bio napolju, pretresli su mu sobu. Našli su revolver i vratili ga na isto mesto gde je bio „savršeno” sakriven. Ubrzo je u šupu, u kojoj su ga vezali za stolicu, došao i sam Vrangel. Gledao ga je onim istim ledenim pogledom. Ispitivao ga je kratko. A onda kada je D. pljunuo ka generalu, ovaj se lagano okrenuo i jedva vidljivo dao znak čuvarima. Neuspeli atentator već sutradan je osvanuo kao nesretni davljenik, upleten u rogozinu obližnjeg dunavskog ostrva. Iako ga je voda dobro natopila, njegova radna košulja bila je prekrivena mrljama od jakog vina, koje se nisu dale ukloniti.
General Vrangel, umiren blagim sremskim brežuljcima, širokim, tihim Dunavom, lekovitim zvonima obližnjih crkava, cvrkutom vrabaca u krošnjama kraj njegove sobe, žuborom česama, što su mu odnosile brižne misli, bio je nekoliko godina srećni stanovnik Srpskog Siona. Sve vreme boravka glačao je svoje parčence platana. No, gonjen svojom sudbinom, morao je i ovo zemaljsko, rajsko stanište, da ostavi. Poslednjom voljom zaveštao je svoje telo Srbiji. Po svojoj želji, sahranjen je u ruskoj Crkvi Svete Trojice, u Beogradu, gde se i danas nalazi. A njegova duša? Boli li ga još? Da li ponekad luta živopisnim sokacima Sremskih Karlovaca? Da li se vraća velikom platanu? Posećuje li šumovito Stražilovo i obližnje proplanke? Ili je, zauvek, našla mir u Carstvu nebeskom? Sozercava li u dubokom plavetnilu s nebesnim Rusima, koji se više ne dele na „bele” i „crvene”, već samo na one pravedne, što neumrlo žive u mnogim stanovima višnjim.
Karlovci u Sremu, kao i sve stare varoši, čuvaju mnoge tajne koje tek treba da budu ispričane. Misterije otkrivaju oni koji su otvorene duše, a najviše ljudi koji pronalaze poodavno zaboravljenu i skrivenu lepotu malih stvari, kao i oni koji znaju da glačaju komadić najstarijeg drveta u varoši, ako treba i čitav život, sve dok od hrapavog ne postane dijamantski gladak.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi Sa kaldme i sokaka.