Nagrađena priča na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Treća nagrada
Mihailo Nikolić
Priča jednog kaputa
Ovo je u stvari priča o doživljajima jednog dugmeta. Ali dugme je bilo na kaputu, a kaput je veći i jači i onda kao takav prisvaja sve zasluge, pa i naslov. A sada, ako ćemo realno, dugme ne bi ništa posebno ni imalo da ispriča da ga nije kaput nosio svuda sa sobom, tako da je kaput s pravom u naslovu.
Prvo, ovo nije bio bilo koji kaput, jer u to vreme nije bilo mnogo vlasnika kaputa. Kaput je bio mekan i debeo i težak. Ovo naše dugme je bilo jedno od četiri na njemu. Nije bilo jedino, ali je bilo posebno. Neko je nekada umesto originalnog, koje je ispalo, zašio neko slično, ali veće, tako da je ono smatralo da je glavno i da vidi bolje, pošto je na većoj visini. Kaput je u miru zimi visio na jednom krivom ekseriću pored ognjišta. Kuća je imala samo to jedno odeljenjce za sve. U toj, dakle, garsonjeri sa podom od zemlje, živelo je devet duša. Dugme je volelo da ih posmatra dok jedu, pričaju, sede oko vatre i spavaju. Samo tri puta godišnje kaput je išao napolje i dugme sa njim. To je bilo za slavu, Đurđic, i za Božić i Uskrs. Tada je vlasnik skidao pažljivo kaput sa klina i baba ga je dooobro četkala, a dugme glancala krpom. Dugme je volelo da sine kao ono Marko Kraljević u narodnim pesmama, kao jarko iza gore sunce. A napolju bi ga dočekao sneg, pa je nosilo na sebi pahulju kao bradicu. Slušalo je u crkvi pojanje hora i neke pesme u sebi je čuvalo od jednog do drugog odlaska. S radošću se vraćalo na svoje staro mesto, na klin. Ali, čim počne proleće i topli dani, kaput su pakovali u sanduk i dugme se tamo dosađivalo. Ništa nije videlo, samo mrak. Tada je žalostivo mislilo na svoj ekserić i dozivalo zimske dane. Da su ga pitali, kao što nisu, nikada ne bi reklo da će ono što će uslediti biti toliko strašno da bi radije pristalo da zauvek drema u sanduku nego da to sve proživi.
Elem, da ne bi bilo zabuna, morate znati da sam ja samo dugme. Video sam samo ono što je ispred mene ili iznad mene. Ne pričam, ali zato mnogo slušam. Ne isključujem mogućnost da se nešto od ovog dogodilo drugačije, ali ja se baš ovako sećam.
Sve je počelo prošlog leta, dok sam još bio u sanduku, kada je jedan mladić ubio jednog cara. Car nije još bio car, a i nije taj mladić trebalo da ga ubije, ali se tako desilo. Sad je već zima, druga ratna zima i to leto je daleko, kao što smo i mi daleko od kuće.
Sve je loše. Dobro je samo što nema više sanduka u koje naš čovek odlaže kaput. U tople noći stavi kaput pod glavu dok spava. Oblači ga kada mu je hladno.
Mislio sam da ću se rasprsnuti prvi put kada sam čuo pucanj. Ukopao sam se u mekanu vunu kaputa i molio sve pesme koje sam čuo u crkvi. Molio sam se da postanem manji, još manji, da budem nevidljiv za metak koji dolazi.
Kada je moj čovek pucao, prasak je parao vazduh. Zvuk je bio surov, snažan i čist, prodoran i visok, ispunjavao prostor između brda i dolina, odjekujući poput jeke koja se vraća sa svih strana. Pratilo ga je metalno zveckanje dok se čahura izbacuje, padajući na zemlju ili kamenje, zvoneći oštro i kratko. Onda brzi pokret ruke koja povlači zatvarač, pripremajući se za sledeći pucanj. Znao sam šta sledi. Uvek ga je pratio jedan specifični šum, visoki zvižduk, nalik na fijukanje, zvuk metka koji putuje kroz vazduh. Zvuk smrti koja putuje nevidljivo kroz prostor. Taj zvižduk je bio posebno jeziv jer je nosio sa sobom neizvesnost i strah – nikada nisi znao gde će završiti, koga će pogoditi.
Uvek sam mislio da će metak nekog drugog čoveka pogoditi mene. Moj strah je bio veći od puške i od kaputa. Nakon pucanja posebno me uznemiravalo lupanje srca našeg čoveka, jaoj-jaoj-jaoj. On još dugo nije mogao da se smiri i noću se budio u znoju.
Dečače, zašto si ubio tog cara? Care, zašto si dolazio? Zar nam nije svima bilo bolje dok sam visio na ekseru?, mislio sam i gnezdio se u tkaninu.
Posle nekog vremena postao sam hrabriji. Ipak sam ja mesingano dugme na jednom hrabrom kaputu na jednom mladom čoveku koji ovo nije želeo. Ako je tako, daću sve od sebe da ga zaštitim. Molio sam se Bogu da postanem veći, velik kao tanjir i da mogu da budem štit za našeg čoveka.
Nisam postajao ni manji ni veći, ali sam shvatio da sam dobio šta sam tražio – minus i plus je ništa. Sada sam se molio samo da ponovo vidim svoj ekser.
Ova druga zima je bolja. Dobro je što moj čovek skoro uopšte ne skida pušku s ramena.
Sada samo hodamo i vidim mnogo toga. U ime časti i dužnosti marširamo. Povlačimo se da spasimo živote i da se jednog dana vratimo i vratimo slobodu našoj zemlji. Idemo do mora. Nisam ga nikad video, ali se nadam da tako ima još kaputa. Moj kaput je već dosta istanjen i malo pocepan, ali je i dalje mekan. Ipak i kroz njegovu mekoću osećam koliko je omršavio njegov vlasnik. Osušio se kao list. Same kosti osećam i ritam srca koje lupa kao ludo, bam-bam-bam-bam. Opet mi je to milije nego jaukanje posle pucanja. Nema više snage naš čovek da korača. Iscrpljen je od pešačenja i slabe hrane.
Na našem kaputu vuna je postala izlizana i malo proređena, a krzno prljavo i pohabano. Tamo gde su se previše trljali torba i puška, tkanina se pomalo pocepala. Kiša, sneg i blato napravili su moj kaput teškim i ukočenim.
Svake noći gledam u zvezde i pitam se hoću li ikada ponovo videti svoj ekser. Čak je i moj sanduk počeo da mi nedostaje.
Jutra su hladna, sivi oblaci stalno se maju nad horizontom. Iz daljine se ponekad čuje kako drvo puca. Zemlja je pod nogama hladna i klizava. Oko nas poneki jauk, šapat molitava i teški koraci. Na putu srećemo ljude, obične seljake koji beže iz svojih domova, žene sa decom u naručju, starce koji su jedva hodali. Svi dele istu sudbinu – beže od neprijatelja, od smrti. Svuda su bile suze, ali i neki tihi, skriveni plamen nade, nada da će jednog dana sve ovo biti samo sećanje i da će se vratiti.
Idemo svakog dana sve dalje. Sve je teže. Na rukavima od mog kaputa su sada rupe od trnja i granja kroz koje je prolazio. Jedno dugme je već nedostajalo, a ostala dva su bila labava, visila su na koncima koji su se već napola otkinuli.
Jednoga dana moj kaput je pao. Pre toga je pao čovek u njemu. Pao sam onda i ja. Nastala je tišina. Onda sam primetio da više ne čujem bam-bam-bam-bam.
To je, dakle, kraj. Ostaćemo ovde. Malo mi je žao što neću videti more. Ali mi je još žalije zbog eksera i sanduka. Zbogom!
Ležali smo tu na putu čovek, kaput i ja. Ležali smo toliko dugo da sam video samo nebo, nebo, nebo i sneg. Molio sam se da ustanemo, da se ovo nije desilo.
Posle nekog vremena, a ne znam koliko jer je stalno bila belina, osetio sam da se moj kaput pomera. Oh, dobri Bože! Možda je naš čovek oživeo! Beskrajno sam se obradovao! Bilo je malo tubmanja i bacakanja okolo, stao sam na mesto. Bum-bum, kucalo je srce! Hej, pa to nije bio naš čovek!
Setio sam se saveta dede iz kuće sa zemljanim podom, kada je naš čovek polazio u rat:
– Sine, nikada ne uzimaj nešto sa mrtvaca! Nikada. I nikada ne okreći leđa onima što se prezivaju na -ov.
Deda nije verovao Bugarima. U svakome ratu birali su da nam budu neprijatelji. Ovo je sigurno taj na -ov.
Nisam znao šta će sada biti.
OV-čovek je kleknuo na sneg i tada sam prvi put video lice mog prvog vlasnika. Bio je mlad, skoro dečak.
Da sam mogao, plakao bih.
OV-čovek koračao je malo življe i bio malo viši, pa sam video više. Govorio je istim jezikom kao ljudi u koloni. Ispred nas je bilo veliko nebo, malo mutno kao pred kišu. Nisam znao da nebo može da se spusti na zemlju. Tek kada smo seli u jedan od brodova koji su nas čekali, shvatio sam da je to more. Bilo mi je malo žao našeg prvog vlasnika, jer nije stigao do ovog trenutka. Ovde je bilo hrane i vode i lekova. Nekima je smetalo ljuškanje i mislim da sam i ja zamalo dobio morsku bolest. OV-čovek je stalno povraćao.
Bio sam pomalo zabrinut za stanje našeg kaputa. Kaput je mirisao na dim logorske vatre, znoj i zemlju. Na njegovim rukavima i okovratniku bili su tragovi suza i krvi, sećanja na trenutke tuge i borbe. Iako je kaput postao skoro neprepoznatljiv, za mene je bio najlepši zbog izdržljivosti i hrabrosti, zbog svih onih kilometara koje je prešao, svih noći provedenih pod otvorenim nebom i svih bitaka koje je preživeo.
Oko nas su umirali. Umirali su konji i ljudi. Njih su nosili na brod i malo dalje od obale bacali u more. Ako umre OV-čovek, možda će i nas baciti. Kaput i ja ćemo otići pravo na dno. Nikada više neću videti sunce ni nebo. To je baš tužno.
Počeo sam da se molim za zdravlje OV-čoveka. Možda me vrati kući, na ekser. Možda baba iščetka kaput i neko ga ponese. Možda nađem način da ispričam koliko je hrabar bio naš mladić i koliko je teško bilo nositi tugu i čežnju za kućom kroz sav taj sneg i meni, a kamoli njemu, koji je nosio nas obojicu, i kaput i mene, i još groznu pušku od koje je njegovo srce plakalo jaoj-jao-jao.
OV-čoveku je loše već nekoliko dana. Eto šta se dogodi kada ne slušaš šta priča naš deda. Deda kojeg više neću videti.
OV-a će baciti u more.
Video sam kako to izgleda. Zamotaće ga u nešto, ćebe ili platno. Onda će mu staviti kamenje na noge, da potone. Onda će se pomoliti i oprostiti i spustiće u vodu.
Naš kaput će u slanoj vodi sasvim da se iscepa. Možda se uskoro više neće ni znati da je to bio kaput. Neko će misliti da su to neke krpe. A i ja ću dobiti mrlje i postaću zelen.
Pomislio sam na mog dečaka. Biću hrabar. Prvo, ne mogu da se udavim. Drugo, možda tu dole ima nekog sveta koji može da me razume. Pričaću im svima o putu koji smo prešli. Oni će možda preneti nekom drugome.
Tako će moja priča čuvati sećanje na naš kaput i dečaka. I na put koji smo prešli. Sada sam se samo molio da nikad ne zaboravim!
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.