Priča koja je ušla u širi izbor na konkursu Sa kaldrme i sokaka: neispričane priče iz starih srpskih gradova
Marko Smiljković
Puška
Čovek sede kose i brade, u beloj košulji, sedeo je na obodu kamene česme. Oči su mu bile suzne, sedeo je, gledao unaokolo i povremeno sa dva prsta prelazio preko očiju, ne bi li pokupio kapi sete. Stalno je podizao otvorenu šaku, naslonjenu na desnu prekrštenu nogu preko leve, kao da je nekom objašnjavao nešto. Nije pomicao usne, a ipak je, čini se, ubeđivao nekog samo njemu znanom.
Andrej je ustao iz kreveta kada je vredan narod već stigao na posao. Krenuo je prema kupatilu da se umije i video nestvarnu scenu. Kroz vertikalni pravougaoni prozor koji mu je služio kao ram, video je još nenaslikanu sliku zelenila, česme sa uplakanim starcem iza koga je bila trošna kućica. Nekada su te oronule cigle i turska ćeramida bile poznate u Nišu kao baba Tanina kafanica.
Video je Andrej da nije reč o lopovu ili o nekom ko je tu zalutao. Deka je tačno znao gde sedi, šta oseća. Tako gospodstven starac prekrštenih nogu ne može biti neki problem, ali zašto li plače, pitao se dok je navlačio majicu da ne izađe nepristojan pred neznanca.
To letnje jutro 1995. godine u dvorištu kuće u Šumatovačkoj ulici u Nišu Andrej saznaje da se isti događaji iz više uglova drugačije vide.
Pre par meseci dvadesettrogodišnji mladić vratio se iz vojske, s aerodroma Slatina kod Prištine. Poštovao je svaki trenutak života. Zato se onako bunovan, suvonjavi mladić, krupnih očiju i lepuškastih crta lica čak radovao susretu sa starčevom pričom, ma kakva ona bila.
– Suzne su vam oči. Ne znam koliko vam je jutro dobro da vam ga poželim – rekao je Andrej dok je izlazio iz kuće u dvorište gde je bilo spoljno kupatilo, naspram česme.
Gospodin od oko osamdeset jeseni se skoro nasmejao. Video je da mu je neko poželeo dobrodošlicu iz kuće u kojoj je odrastao. Iznenadio se izgledom mladića. Otkrstio je noge i bilo mu je neprijatno što se vidi da je zasuzio.
– Dobro je jutro, dobro, ti si Andrej, očekivao sam te buckastog kao pre petnaestak godina kada sam svratio kod tetka Tane da je vidim. Znaš, ja sam živeo u toj sobi iza tebe, to je beše sada vaša dnevna. Ah, pa ja ti se nisam predstavio. Ja sam sada Andi Lovre. Možda su me spominjali nekada ovde u kafani, mada moguće kao Adnana Dervišlovrenčevića. Doktor sam u Cirihu i ovih dana sam počeo da se pozdravljam sa starim uspomenama, pa sam krenuo odavde. Iz kuće – rekao je čovek koji je za braonkastim kaišem na grao pantalonama imao neki aparat sa malim ekranom, kao mali digitron. Andrej je prvi put video pejdžer. To su švajcarski lekari nekada morali da nose zbog komunikacije s pacijentima.
– Da, da, baba vas je spominjala, ali mislim da vas je zvala Adi. Ili tako nešto – naveo je Andrej i ne sluteći da će čuti malo verovatnu priču o kafanici u kojoj je odrastao, u kojoj su zapravo obojica odrasli.
– Tako su me zvali dok sam bio momčić. Onda sam, verovao ti ili ne, morao da pobegnem iz Niša. Tvoj deda Todor, tetka Tanin muž, setio se i stavio me u jedno veliko bure za rakiju. Tako me prošvercovao iz Niša. Te ’53. godine imao sam šesnaest i znaš kako je tada bilo? Karađorđevićevci su hteli da me smaknu. Znaš da je ova tvoja kuća obrenovićevska i šta da ti kažem… Ostao sam kao izdanak tog porekla od pre Drugog velikog rata. Ova kuća i stanari u njoj su bili na meti jer su Karađorđevići mislili da će komunisti ubrzo pokleknuti pred raznoraznim silama. Tako su i mislili da sam za njih opasan – izrekao je gospodin Adi, a Andrej, ispijajući prvu kafu, nije mogao da shvati i poveže toliku količinu podataka.
Kuća u Šumatovačkoj ulici u kojoj živi je građena 1866. godine. Andrejev deda je kuću kupio pred Drugi svetski rat. To je bila muslimanska kuća Majrudina i Ajzire. Dugo nisu imali dece. Pre oslobađanja od Turaka u Nišu nije bilo mnogo Srba. Bili su u selima oko Niša, pa se kuće nekako dokopao jedan advokat iz Beograda, ali s muslimanima u njoj koji su se izjašnjavali kao Srbi!? Znali su svoje poreklo, ali nisu mogli da jedan rukav košulje odvoje od drugog. Todor i Stanica Tana Marković su je kupili jer frižideri nisu postajali, pa se meso nakon kupovine brzo kvarilo. A, kuća je bila blizu gradskih kasapnica. Kupili su je, zajedno sa stanarima. I otvorili prvu privatnu kafanicu u komunističko vreme. Na divlje, pošto se drugačije nije moglo.
Kuća je jednostavna, prizemna i sa mnogo soba od kojih svaka ima svoja vrata. Liči malo na kuće vojvođanskog tipa jer se iz sobe ulazi u sobu. Ima prelepi doksat za uživanje sa srpsko-muslimanskim lukovima. U istom dvorištu preko puta nje, nalazila se kućica, buduća kafanica, a desno posebno izgrađeno kupatilo, široko taman kao dnevna soba.
– Znaš kako je to bilo. Tvoj deda Todor je bio pre rata distributer češkog piva, odatle ti onaj sav kristal u belom regalu. Video sam ga prošli put. Prag mu je ostao u srcu. Kada je otvorio kafanicu ovde, komunističke vlasti su ga zatvarale. Dva puta. Čak je i u zatvor išao na dvadesetak dana. Prihvatio je četničke zarobljenike koji su baš tih dana izlazili iz zatvora u Sremskoj Mitrovici. Pili su tu rakiju i tražili razloge za svoju nesreću. Todorovu i Taninu kafanu su već počeli da zovu „Četnička kafana”. A, to su bili golobradi mladići za vreme rata. Kada su izašli iz zatvora, pedesetih, bili su odbačeni od svih. Iako su još bili mladi, izgledali su loše. Onda je jednog dana došao važan čovek! Lično Slobodan Penezić Krcun. Poznavao se sa Todorom jer je deda nekada bio komunista, pa su bili saradnici. Deda je već digao ruke od kafane, ali… – ispričao je Adi, a Andrej se skamenio slušajući te društvene lomove.
– Zašto bi prvi čovek Ozne (Odeljenja za zaštitu naroda) došao ovde u dvorište? – izustio je Andrej.
– Rekao je tada Todoru: „Znam da si kao komunista pomagao četnike. Znam i da si kokardašima nosio lekove na Ozren planinu. I znam da si me nazivao kukavicom jer ne smem preko partije da pomažem otpor Švabama. Dakle, otvorićeš opet kafanu, primaćeš te četnike i niko neće da te dira. Bolje da se okupljaju na jednom mestu nego da ih jurim po gradu. I pamtim te… Neće te niko terati da bilo koga cinkariš stvari iz kafane” – ispričao je Andreju gospodin Lovre šta je tada prvi čovek obaveštajne vojske Josipa Broza Tita rekao njegovom dedi.
Kafanica je radila do 1993. godine, kada je Andrejeva baba Tana umrla.
Andrej je ćutke slušao. I iza svake rečenice je imao neko pitanje, ali ga nije postavljao jer je ćutanjem saznavao sve više.
– Znam, da, znam, kada sam bio mali, da su četnici sedeli pod vinjagom, a partizani s druge strane, ispod velike ruže. Osamdesetih su se svađali ko je kome ubio kurira, ko je na koga kukavički zapucao… To su bili ljudi koji su ratovali jedni protiv drugih, a onda se posle mnogo godina sastali kod moje baba Tane. Slušao sam neverovatne priče ljudi koji su pucali jedni na druge. Onda su se nekako umirili. Jedno vreme su svi počeli da pričaju samo o Radničkom i fudbalu. Mislio sam da se Drugi svetski rat, bar u mom dvorištu, napokon završio. Nego, ne rekoste mi što ste vi ovde? Kako da vam pomognem? – upitao je Andrej.
Gospodin Adi ga je pogledao i kao iz topa rekao:
– Da, pa došao sam da poljubim pušku. Unuke imam u Americi, ćerka mi je doktorka. Još to da uradim, pa mogu kod Sveti Petra – rekao je gospodin Adi.
Andrej je pitao naglas:
– Kakvu pušku? Nije znao ni za kakvu pušku?
– Imaš, imaš, dole u podrumu. Iza najmanjeg kamena u zidu. Kad ga izvučeš, videćeš rasklopljenu tandžaru. Bila je jedna grupa rodoljuba, među kojima sam i ja. Odbrana Niša nam je svetinja. Sada polako nestajemo. To je puška Kola Rašića, simbol srpske odbrane Niša protiv mnogih zala. Kole je dobio iz ustanka u Nevesinju, u Hercegovini. Onda je tvoj deda Todor dobio, da tako kažem, pravo da kupi kuću, ali i da čuva pušku. Dosada sam to bio ja, a sad ćeš biti ti. Porastao si, vreme je. Ja ću uskoro na onaj svet, a ti vidi šta ćeš – rekao je gospodin Adi.
Izanđalu i neupotrebljivu pušku držao je u obe ruke i celivao kao najveće blago. On i Andrej rastali su se tog jutra kao da je u pitanju poslednji oproštaj.