Priča koja je ušla u širi izbor na konkursu Sa kaldrme i sokaka: neispričane priče iz starih srpskih gradova
Ognjen Krnjaja
Prvi voz
Tokom svog postojanja Sremska Mitrovica je upamtila mnoštvo važnih događaja. Više nego što ijedan smrtni čovek može nabrojati. Jer, istorija grada na Savi beše ovenčana oreolom slave i sezala je dublje od svakog sećanja.
Upamtila je Mitrovica i bat sandala rimskih legionara i njihovih bradatih careva u vreme kada je bila jedna od četiri prestonice najmoćnijeg carstva na svetu, i plamen što su ga iz azijske stepe donele divlje horde hunskih konjanika, i zveckanje oklopa i mačeva srpskih despota koji su se sklonili u ove krajeve pred nadiranjem osmanskih orti, donoseći sa sobom poslednje ostatke srpske srednjovekovne države, i raznobojne zastave vojnika skupljenih iz svih krajeva Evrope koji su pod komandom Eugena Savojskog i Ludviga Badenskog terali Turke iz Panonske ravnice jednom zasvagda, i mundire i opanke smrknutih graničara koji su dežurali na čardacima duž Save na granici dva moćna carstva, i talas nacionalnog blaženstva koji su razgalili srpski prvaci nakon Majske skupštine.
Grad na obali reke, na večitoj granici moćnih carstava i raskršću puteva. I zemaljskih, i nebeskih. Grad stradalnika i mučenika, zlatnog doba i vojničke slave. Ipak, jedan događaj beše ne samo važan za razvoj Mitrovice već isto tako i nesvakidašnji, pa bi valjalo spomenuti ga u ovoj priči.
Beše to tačno deset godina otkako je donet carski ukaz o ukidanju Vojne granice. Graničarski čardaci i njihove posade, koje su danonoćno motrile na granicu osmatrajući turske karaule na drugoj obali, presretale razbojničke bande i kontrolisale protok robe, postaše prošlost. Turaka na drugoj obali već odavno nije bilo, i Orijent više nije bio nadohvat ruke. Sa nestankom opasnosti, graničarske regimente su raspuštene, i zameniše ih jedinice regularne vojske u kojima su vojni rok služili mladići iz svih delova carstva. Prostor ispred zgrade komande nekadašnje Petrovaradinske regimente, na kome su čitav vek egzercirali graničari pred polazak u ratove, pretvoren je u veliki gradski park. U vojne zgrade useliše se državni činovnici, koji od graničarskih oficira preuzeše carinarnicu i sve nadležnosti. Vlada Austrougarske želela je da ovaj prostor što pre uključi u državni sistem eksploatacije i industrijalizacije, i na tom putu nije smela postojati niti jedna prepreka. Nestankom vojne opasnosti, sremska ravnica je sada morala široko otvoriti svoja bujna nedra kako bi se požnjeli njeni plodovi.
Prva naznaka da će nešto novo doći u Mitrovicu zbila se dve godine pre ove priče. Tada je, na oko dva kilometra od tadašnjeg centra grada, počela izgradnja železničke stanice, nalik na mnoge koje su dotada postojale u drugim delovima carstva. Bila je to jednospratnica sa naglašenim rizalitetom nadvišenim trouglastim timpanima. Prostor iz koga se pristajalo u pružni kolosek bio je nakrivljen jednostavnom nadstrešnicom oslonjenom na stubove. Uporedno sa stanicom, kroz ravnicu se gradila pruga. Kod Inđije ona je priključena glavnoj pruzi koja je išla od Zemuna, nekadašnjeg pograničnog centra, do Petrovaradina i dalje preko Dunava na sever.
Bio je hladan, decembarski dan. Sunce je stidljivo žmirkalo iza oblaka. Ravnica, prekrivena srebrnim tepihom od mraza i slatine, odavala je utisak mirnog, zimskog sna. Ispred železničke stanice stajali su postrojeni vojnici i žandarmi sa svojim oficirima, činovnici i predstavnici gradske vlasti, predvođeni prvim gradonačelnikom Mitrovice, Ćirom Milekićem, čovekom koji je bio najzaslužniji što je ona dobila status slobodnog kraljevskog grada dve godine ranije, udarajući tako temelje razvitku i novom dobu. Malo podalje, pored pruge, stajali su okupljeni građani i seljaci, nekadašnji graničari. Svi su došli da vide dolazak prvog voza u Mitrovicu, tog čudesnog stroja koji je trebalo doneti novi, industrijski zamajac. Zato su tu bili političari, koji su želeli da odbace tadašnje okove zaostalosti grada, predstavnici oružane sile, koja je poput nevidljive ruke držala moćno carstvo na okupu, ali i običan svet, na koga su se te promene najviše ticale i nad kojim je moćna ruka uvek bdila. Upravo se među njima vodio živi razgovor, dok je hiljadu pitanja visilo u hladnom decembarskom vazduhu.
U jednom trenutku začuo se pisak u daljini. Radoznali žagor okupljenog naroda je prestao. Svi su gledali u pravcu odakle je zvuk došao. U daljini, u ravnici iz pravca Rume, mogao se videti oblak gustog dima. Začuo se još jedan pisak, a zatim još jedan. Dim se približavao. Među okupljenima je zavladala grobna tišina i napeto iščekivanje. Tu i tamo se začuo poneki glas, a onda je tlo pod nogama počelo da se trese. Šine su podrhtavale. Jedno dete je povikalo, začuli su se uzdasi iznenađenja, a onda je sve nadjačao oštar zvuk novog piska. Najjačeg dotada. Sada se jasno mogla videti čelična grdosija koja je na šinama sekla ravnicu belu od mraza. Redovi ljudi koji su stajali pored šina ustuknuše pred pojavom moćnog, parnog stroja. Moćnijeg od cele regimente konjanika. Naprednijeg od svega što je ikada iz ravnice ušlo u grad. Veliki, metalni točkovi okretali su se ravnomerno uz karakterističan zvuk, proganjani snagom parnog kotla. Crna lokomotiva sa velikim dimnjakom vukla je za sobom nekoliko vagona.
Nisu samo obični ljudi bili zbunjeni. Oficir koji je stajao na pružnom koloseku najzad se trgnuo i podigao ruku. Članovi vojnog orkestra, koji su poput njihovog komandanta opčinjeno gledali dolazak čelične grdosije, počeše sa zakašnjenjem da sviraju himnu Bože, čuvaj cara Franca. Moglo se čuti tek nekoliko uvodnih tonova, jer zvuk vojnog orkestra beše nadjačan snažnim metalnim škripanjem. Lokomotiva se zaustavljala. Mnogi od okupljenih seljaka i građana pokriše uši rukama, više iz straha negoli od stvarne jačine zvuka, kao što to čine svi neuki ljudi kada se susretnu sa nepoznatim. Iako je bilo reči da će na čelu lokomotive biti postavljen portret cara Franca, tamo ga nije bilo. Bez obzira na to, strogo se držeći protokola, kao da na čelu lokomotive sedi car lično, pešadijski oficiri lupili su nogama o pete i odsečno salutirali. Sa druge strane pruge, ne želeći da u slepoj poslušnosti zaostaju za svojim saborcima iz vojske, isto uradiše i žandarmerijski oficiri. Podoficiri izdaše naredbu četi postrojenih vojnika, ali je i njihove reči, poput himne orkestra, nadjačalo škripanje metalnih točkova. Vojnici i žandarmi visoko podigoše brade i puške u rukama kao na vojnoj smotri.
Zbunjenost činovnika i predstavnika gradske vlasti prvi je razbio gradonačelnik Milekić koji je skinuo šešir i podigao ga u znak pozdrava. Odmah zatim, njegov postupak ponoviše i ostala gospoda, pozdravljajući tako novi stroj i sve što je sa sobom donosio u grad. Neki od civila počeše da mašu u pravcu lokomotive, ne skidajući zapanjeni izraz s lica.
Kada se voz najzad zaustavio, začuo se pisak, slabiji od prethodnih, i sa obe strane čeličnog stroja poče da kulja para. Neko je povikao da para izlazi iz trbuha voza. Tada na izlazu iz lokomotive pojavio se jedan čovek. Možda je već neko vreme stajao tu, ali se zbog pare nije ranije video. Na glavi je imao plavu kapu, na rukama duboke, bele rukavice, a oči mu behu zaklonjene nekim čudnim naočarima. Neki od okupljenih pomisliše da je to možda visoki oficir koji upravlja strojem, ministar iz Beča, ili neko od prinčeva. Orkestar je i dalje svirao, oficiri su salutirali, vojnici stajali mirno, činovnici držali podignute šešire, a seljaci i građani mahali. Niko nije znao šta će taj misteriozni čovek uraditi. Da li će se obratiti okupljenima, šta će im reći?
Avaj, čovek koji se pojavio nije bio plemenitog roda, niti je nameravao da okupljenima održi prigodan govor. Bio je to mašinovođa koji je upravljao lokomotivom. Podigao je naočari na čelo i protrljao oči. Isprva je žmirkao zbog pare i dima, a onda je iskolačio oči u čudu videvši kakav je doček pripremljen. Prelazio je pogledom čas preko orkestra koji je svirao himnu, čas preko postrojenih vojnika i žandarma, čas preko okupljenog sveta. Zbunjenost sa rumenog lica nestade, i ispod plavih brkova razvuče se osmeh.
– Rěkné, pěkné! Vítejte! – uzviknuo je radosno češki mašinovođa mašući okupljenima. Talas blaženstva zapljusnu njegovo lice, i Čeh podiže obe ruke.
– Ať žijí drazí lidé, ať žijí!
Tako je dočekan prvi voz u Mitrovici, tog hladnog, decembarskog jutra. I kada je muzika prestala, kada oficiri dadoše vojnicima i žandarmima voljno, a gradonačelnik sa svojom svitom prišao bliže kako bi izbliza razgledao parni stroj, okupljeni ljudi su i dalje mahali dok ih je sa lokomotive pozdravljao radosni mašinovođa, misleći da je doček upriličen njemu u čast. Više nije ni bilo važno što to nije car, ili neka važna ličnost. Ljudi nisu samo mahali njemu, već su pozdravljali dolazak čuda tehnike u njihov grad.
Lokomotiva nije sa sobom dovukla samo nekoliko vagona, već nešto mnogo krupnije i značajnije. Na šinama koje su sekle ravnicu donela je industrijski zamajac i početak jednog novog doba. Neprosvećeni i sujeverni, ljudi koji se toga jutra okupiše ispred nove železničke stanice, nisu ni slutili kakve su ih promene čekale. Tog decembarskog jutra stari svet koji se nekada graničio sa Orijentom, sa feudalnim nametima i strogim vojničkim ustrojem, neminovno je ustuknuo pred dolaskom parnog stroja. Prvi voz je u Mitrovicu doneo novi poredak, a stari je iščezao u pari i dimu, ispraćen snažnim piskom, muzikom orkestra i pozdravima.