Priča koja je ušla u širi izbor na konkursu Sa kaldrme i sokaka: neispričane priče iz starih srpskih gradova
Svetlana Krstanić
Oni kojih više nema
Beograd je tih godina bio nemiran i lep. Sa terasa kafana u Skadarliji čule su se pesme koje su se mešale sa francuskim i nemačkim, dok su limene reklame svetlucale nad glavama činovnika, kurira, zavodnica i doušnika. Tramvaji su tutnjali kao poštari budućnosti, a gradske novine – Vreme, Politika, Pravda – stizale su pre kafe, uvek pune naslova koji su mirisali na barut i granice koje se tope.
Nicale su palate, bioskopi su najavljivali američke filmove, dame u šeširima kupovale su fine rukavice u Knez Mihailovoj, dok su studenti čitali Hegela, a glumci se kartali u pozorišnom bifeu. Sve je bilo raskošno, skoro razmetljivo, kao da grad pokušava da nadoknadi svaku stanicu koju je izgubio u prethodnom ratu. Ali ispod slojeva svetla, luksuza i gradilišta Beograd je drhtao. Jer Evropa se menjala, a grad je znao da neće biti pošteđen.
Prvo se pojavila lopta. Okrugla, umrljana, tvrdoglava – zakotrljala se pod klupu na Kalemegdanu tačno u trenutku kad je Jovan pročitao svoje ime u novinama.
„Srez – Beogradski.”
Beograd mu je izgledao čarobno lep tog jutra. Svetleo je. I kroz jutarnje zrake sunca, i noću kroz blještave reklame, i danas u njegovim očima. Napredovao je u karijeri i uprkos nespokojstvu tog oktobra 1939, bio je zadovoljan.
A onda je podigao pogled.
Susreo se sa krupnim plavim očima i rumenim obrazima prestupnice.
– Izvinite, gospodine, da li biste mi mogli dodati loptu?
Devojčica je imala oko šest godina, nosila je vuneni crveni kaputić i vunenu kapu iste boje, ispod koje su joj izvirivali nestašni uvojci. Suknjica joj je virila ispod kaputića, a na nogama je nosila smeđe čizmice. Osmehnula se dok je uzimala loptu iz njegovih ruku, rekla: „Hvala” i čim je lopta bila na sigurnom, brzo se okrenula i otrčala dalje. Pratio ju je pogledom i video da je devojčica pritrčala vitkoj ženi u dugom kaputu i šeširom tamne boje sa kovrdžama sličnim devojčicinim, samo tamnijim. Blago nagnuta nad detetom, govorila joj i pokazivala gestovima, što je Jovan protumačio kao opomenu devojčici da se ne odvaja predaleko od nje i da bude pažljivija. Kada je završila sa instrukcijama, podigla je pogled ka čoveku na klupi, zadržavši ga samo par sekundi, i nastavila šetnju dalje, držeći devojčicu za ruku. Pratio ih je pogledom dok su se udaljavale, kada se devojčica još jednom okrenula.
Jovan bi možda ovaj ničim zanimljiv i poseban događaj i zaboravio da nije koliko već sutradan naišao na istu ženu i devojčicu od prethodnog jutra na svom redovnom putu sa posla do stana. Obe su hodale malo dalje ispred njega i primetio ih je tek kada je čuo piskutavi jasni glas devojčice: „Ali Aja, ne volim da idem kod njih, uvek me zadirkuju i vuku za kosu.”
Slučajni susreti su se nastavili u neregularnim vremenskim razmacima, ali uvek na sličnim putanjama. Ponekad je to bilo na putu ka Knez Mihailovoj, na Kalemegdanu, ili pak u Ulici cara Uroša. Primećivao ih je, ali im nije prilazio. Uostalom, kako bi izgledalo da im priđe tek tako bez nekog ko bi ih upoznao. Izgledao bi navalentno i napadno, a to se kosilo sa njegovim stavom o bontonu, a pomalo i karakterom. Međutim, sudbina je odlučila da to uradi umesto njega. U proleće 1940, dok je zatvarao vrata zgrade iz koje je upravo izlazio, nespretno je stao na pločnik, zaneo se i nogom nagazio pravo na stopalo žene koja je tuda prolazila držeći devojčicu za ruku.
– Izvinite, molim vas, na mojoj nezgrapnosti – rekao je i ne pogledavši osobu kojoj je govorio.
– U redu je, dobro smo i niko nije povređen – odgovorila je žena gladeći svoj članak i čisteći cipelu.
Tek tada je bolje pogledao u lice osobe koja mu je odgovorila i shvatio o kome se radi. Skladnog lica, smeđih očiju i rumenih usana, bila je lepša nego što mu se ranije činilo. Mogao jasno da zapamti sliku njenog lica. Devojčica ju je u tom trenutku povukla za ruku i nestrpljivo rekla:
– Idemo, Aja, da ne zakasnimo.
Jovan ju je pogledao i pozdravio je sa jednostavnim:
– Dobar dan.
Devojčica se zagledala u njega, i već je pomislio da će ga možda i prepoznati, ali je samo skrenula pogled ka ženi i tugaljivim glasom rekla:
– Neće nas pustiti ako zakasnimo na početak.
– Da li smem da pitam na šta to ne smete da zakasnite? – upitao je Jovan devojčicu.
– Na Tarzana! – izgovorila je uzbuđeno u jednom dahu. – Aja me vodi u bioskop!
– Nadam se da ćete obe uživati, a ako se kojim slučajem nađete u šetnji Terazijama posle filma, mogu vas počastiti limunadom i tako vam se izviniti na neprijatnosti. Upravo sam se tamo uputio.
– Zahvaljujemo se, ali zaista nije potrebno – odgovorila je Aja, osmehnuvši se blago i nastaviše dalje ka Slaviji.
Tog dana ih nije video, ali kada ih je posle nekoliko dana sreo, sačekao je da ga primete. Javio im se blagim naklonom i podizanjem šešira, na šta su one uzvratile. Polako su se sprijateljili, kroz osmehe, kratke rečenice i povremene zajedničke šetnje Kalemegdanom, koje su počinjale slučajno, a završavale sve prisnije. Jovan je tada saznao da se devojčica zove Sara, a da je ženino ime Mirjam – nežno, krhko, ali u očima čelično.
– Zašto je zovete Aja, a ne Mirjam? – upitao je Jovan jednog dana dok su šetali.
Sara je odmah odgovorila, kao da je pitanje često:
– Zato što mi je više od dadilje. Aja je kao mama, ali ne prava. Tako se kod nas kaže. Moja baka je govorila da je Aja ona koja ti umiri srce kad te plaši noć. To je Mirjam meni.
Jovan je ćutao. Osetio je kako mu se steže grlo.
Mirjam je govorila o Sarinom odrastanju sa pažnjom koja se rađa iz dužnosti pretvorene u ljubav. Reče mu da su poreklom sefardi, potomci onih koji su prešli celu Evropu iz Španije još u 15. v. bežeći od inkvizicije, ali su u njemu našli svoju novu tišinu i svetlost. Redovno su odlazile u sinagogu u Ulici cara Uroša, „da se podsete da pripadnost nije u mestu, već u molitvi”, kako je Mirjam jednom rekla. Kada je Jovan pomenuo da živi u Ulici gospodar Jovanovoj, samo su se nasmejali, jer su tada shvatili – nije čudo što im se putevi tako često ukrštaju. Grad ih je stalno spajao, kao da im sprema nešto… ili ih upozorava na ono što dolazi.
Jovan, koji nije nikada pomišljao na ženidbu, polako je uviđao kako život može biti ispunjen na drugi način osim poslom. Mirjam ga je opčinila dubinom svojih misli, posvećenošću Sari i veličinom ljubavi koju joj je pokazivala. Bila je tiha ali snažna, nenametljiva a primetna. Bol koji je nosila je bio prisutan, ali je umela da uživa u trenutku. Međutim, nad njima, kao i nad celim Beogradom, se sve više osetila težina vazduha koji se poput olujnog oblaka, koji iznenada dolazi leti i ostavlja pustoš posle tuče, nadvijao.
Zidine Kalemegdana su ćutale drugačije tih dana, kao da znaju nešto što ljudi još ne žele da priznaju. Dok su šetali, Jovan se, posmatrajući tamni Dunav, odluči da iznese svoj strah:
– Kažu, ako vetar duva sa zapada, donosi kišu. A meni miriše na barut.
Mirjam tiho prozbori ne gledajući ga:
– Moj otac je govorio da ništa ne stiže samo sa vetrom. Dolazi i ono što se u tišini pripremalo godinama.
– Zvučite kao neko ko je to već jednom osetio.
Mirjam se gorko osmehnu:
– Osetila? Ne. Moj narod to preživljava od najdavnijih dana i još uvek preživljava. Mislila sam da će Sara biti ta koja neće morati da nosi isto breme. Ne želim da Sara… bude sledeća koja će pamtiti nešto što dete ne bi smelo.
Jovan se trznuo na njene reči jer je osetio dubok bol u njenom glasu. Pokušava da je pogleda u oči, ali ona gleda u zemlju ispred sebe:
– Ako bude trebalo… pomoći ću. Gde god da morate da odete.
– A šta ako ne bude bilo gde da se ode? – reče pogledavši ga u oči.
Od tog dana, 27. marta 1941, dani su postali teži i kraći. Na beogradskim ulicama narod je oduševljeno klicao i pozdravljao vojsku koja je defilovala prestonicom. Slavilo se i na ulicama drugih gradova. Mirjam i Sara nisu više izlazile. Kad bi ih video, bile su brže, tiše, obazrivije. Jedini put kada jesu izlazile odlazile su u sinagogu.
U mislima je bezbroj puta prelazio njihov poslednji razgovor. Te večeri, pod svetlom fenjera, dok je grad mirisao na vlagu i dim, Jovan je zastao. Gledao ju je, dugo. Mirjam je osetila pogled.
– Ponekad se pitam… da li biste me vi pogledali i da nisam bila sa Sarom?
– Jesam li prestao da vas gledam otada? – odgovorio joj je.
Mirjam se nasmejala, blago, ali pogled joj je bio dalek:
– Ne… ali vi gledate kao da ne smete da priđete. A ja… ne znam da li bih smela da vas pustim.
Jovan joj je prišao pola koraka bliže.
– Ne tražim dozvolu. Samo vreme. Ako ga imamo.
Mirjam je zatresla glavom.
– Vreme nas uči da ne verujemo u vreme.
Samo par dana kasnije novine su objavile zabranu putovanja državnih službenika bez dozvola pretpostavljenih vlasti, što je za Jovana značilo da, šta god da se dogodi, dočekaće to u Beogradu. I kao kada se nalazite na širokom polju u ravnici, pa možete da namirišete nevreme pre nego ga očima ugledate, tako je i Jovan mogao da namiriše opasnost u vazduhu, ali nije mogao da uradi ništa osim da čeka.
Posle kobnog 6. aprila 1941. Beograd je uskoro postao grad oglasa, molbi, zabrana i nestajanja. U Opštinskim novinama 28. aprila 1941. stajao je oglas: „Dragomir Krstanić traži svog brata Jovana. Javiti Petar Jajić, Gospodar Jovanova 34.” Beograd više nije bio isti, niti će biti. Sinagoga u Cara Uroša više ne postoji. Ljudi su nestajali bez traga, kao para sa stakla.
U Kalemegdanskom parku se može u jutarnjem šuštanju lišća i danas čuti glasa koji doziva: „Aja!”
A onaj što je ostao da piše ove reči, kaže samo ovo:
Niko više ne zna šta se sa njima dogodilo. Ni gde su otišli. Ni da li su stigli. Bili su jedan Jovan, Mirjam i Sara. A Beograd, tvrdoglav i tih, još uvek im čuva mesto pod svojim nebom.