Nagrađena priča na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Vladimir Lenski
Isceljenje
Kao da je nekakav zaverenik, a ne bliski rođak, Petar Spaskin raspori večernju maglu brzim pokretom ruke, nečujno otvori kapiju i uđe u dvorište svoga sinovca, Vladimira. Maltene na prstima došao je do same kuće.
Kroz procep na ulaznim vratima videlo se da je hodnik pust, da privlačna žuta svetlost bije s leve strane, a da je desno otvoren put ka spavaćoj sobi, gde se nalazio domaćin. Bez ijednog načinjenog šuma, Petar se obreo na pragu te izdvojene prostorije. Ključaonica je trebalo da mu pokaže sme li da uđe unutra ili ne, te on kleknu i zatvori levo oko.
Između modrih zidova, pokriven jorganom i mesečinom, ležao je izranjavljeni Vladimir – budan, jezivo bled, zamotanog čela i suznih očiju, čudnovato usredsređen na čiste prozore, kao da je upravo na oknima posmatrao obrise strahote koja ga je zadesila pre samo nekoliko noći.
Petar je škripom sprečio da se, po ko zna koji put, pokrenu te mučne slike.
– Ko je to? – trgnu se Vladimir. – Ti si, čika Pero?
– Ja sam, Vajo – odgovori poluglasno Petar. – Čekao sam da te ostave samog.
– Da se nije opet nešto zbilo?
– Nije, nije… – požuri Petar da mu otkloni brigu. – Miruj samo, obećao sam ja tvojoj Nati… Motriću vam na kuću celu noć. Nije hladno…
– Ama, kazao sam joj da…
– Shvatam, shvatam to i ja, neće oni sad ni da pomisle na vas, a kamoli da ponovo banu ovde… Nema sile. Znaju da bi glave pogubili.
Dok je umirivao sinovca, Petar je istovremeno oko pojasa nameštao skrivenu „ledenicu”. Godinama je nije držao uza se, još duže nije ispalio iz nje, pa mu se činilo kao da i nije njegova.
– Bio si tu jutros, kad je došao lekar? – upita Vladimir.
– Jesam – uzdahnu Petar i odvuče pogled u stranu.
– I onda kad je na kraju, tamo na izlazu iz kuće, promrmljao ono: „Živeće vam, no teško da će na noge”? – nastavi sinovac, gorko se osmehujući.
Petar se namrgodi.
– A ko tebi to reče?
– Ja da ustanem ne mogu, čika Pero, al’ čujem bolje nego onaj tvoj klempasti garov.
Petru nije bilo do šale. Odjednom je postao ljut na sve i svakoga. Čak, nesvesno, i na tog zlosrećnog mladog čoveka koji je nemoćno ležao pred njim. Ipak, obrušio se na neprisutnog doktora.
– Znaš šta, taj mi se uštirkani ne dopada nimalo! Nit on sam, nit ono što napriča! Ja čim vidim čoveka, znam koliko vredi! A on… Pa, gledao si ga i ti, kô iz bunara da su ga izvukli! Džaba mu i škole i svedočanstva! Stoga… Hoću… Hoću ovde Krstanu da dovedem.
Dok je kudio i odsečno mahao rukom, Petar nije gledao u sinovca. Podigao je glavu tek pri poslednjim rečima.
Vladimir pokuša da se pridigne. Ne zbog toga što nije čuo ono što je njegov stric najavio, već zato što ga je to neobično uzbudilo.
– Krstanu? Što? Šta će ona?
Petar je samo ćutao i piljio u sinovčeva nepomična stopala.
– I kako… – produži Vladimir, zbunjeno gledajući oko sebe, kao da ne poznaje sobu u kojoj se nalazi. – Gde ćeš nju da nađeš?
Utom, Petar hitro pođe napred, primače se i saže nad posteljom.
– Tu je ona – otkri najtišim šapatom. – Kod mene, u pojati.
Vladimira samo na tren uplaši stričeva nagla kretnja, ali usled onoga što je izrečeno – poče sav da drhti. Odmah mu pred oči izađe ta mračna isceliteljka, sumasišavša Krstana, sirotica koju selo zasipa srebrnjacima i beskućnica kojoj nijedan meštanin ne bi smeo da uskrati gostoprimstvo. Ničija žena, još uvek mlada, koja se sklanja od sveta i koja zastane da osmotri čoveka jedino onda kada prema njoj mahne crnom maramom.
– Zlo, Krsto. Bi li, duše ti, pomogla? – prosto bi joj prišao bližnji nekog nevoljnika, a ona bi mu se tada zagledala pravo u oči, s istinskom pažnjom, kao da nešto čita. Zatim bi grabila svoju seljačku torbu i neku raskupusanu knjigu, pa, u zavisnosti od onoga što je prepoznala u zenicama, mirno krenula za moliocem ili žurno nastavila svojim putem, kao da joj se niko nije ni obratio.
O Krstani se u selu govorilo trista čuda. Jedan je tvrdio da je ona u stanju da razume o čemu raspravljaju grobljanski gavranovi, drugi uveravao da je, telesno, neuporedivo jača od svih seoskih momčina, a treći se kleo da je jedne prolećne noći posmatrao kako je vetar nosi kao pero i spušta u polje, bez ijedne ogrebotine.
Ono jedino što jeste bilo sigurno i stvarno – za rukom joj je polazilo da pomogne određenim mesnim bolesnicima. Oni su to priznavali i uzgred pominjali, ali nikada nijedan od njih nije opširno pričao o tome, ma koliko ih sagovornici ubeđivali i molili, kao da je sve zakatančeno nekakvim zavetom ćutanja.
– Kod mene je – ponovi Petar, primetivši da su njegovom sinovcu misli daleko odlutale. – Ja hoću da je dovedem. A ti… Hoćeš li da je primiš?
Vladimiru je bilo teško na prsima i strahovito ga je bolelo između očiju. Tuđ, unutarnji glas siktao je da bi trebalo da se pobuni, da zatraži da bude sasvim sam i da mu je odmor u tišini sada neophodniji od bilo čega drugog. Nešto ga je, nimalo nežno, nagovaralo da odbije.
– D-dobro – jedva je izustio. – D-dovedi.
Petar je čekao samo na te reči. I, premda se već bližio sedamdesetoj godini života, izjurio je vani s momačkom hitrinom.
Vladimirove misli, međutim, hitale su onamo kuda su namerile pre nego što je stric kročio u sobu. Na oknima su ponovo zaigrali crveni obrisi, pa je čvrsto zaklopio oči, da ih ne gleda. Nije slutio da greši i da će tako stvari samo postati izoštrene i uverljivije.
Nastavio je da žmuri i opet mu se prikazala ona noć kada su posvud pucala stakla, kada se čulo kako ljudi reže kao kurjaci i kada su ga opkolile kolosalne senke. Neko je lanuo da mu poslovi idu dobro, da se dukati slivaju u kesu, da kupuje i da želi da gradi, uprkos tome što se on sam nikada nije hvalisao i razmetao.
I stuštili su se nitkovi da otmu sve što je pošteno zaradio, no nije to ono što ga je tištalo. O razbojnicima mu je pričao deda, o razbojnicima govoriće i njegovi potomci. Krivo mu je bilo što su došli, a nije ih dočekao ni lavež nakostrešenih pasa, ni parajući pucanj kubure, ni halabuka pouzdanih saveznika. Postojala je jedino ta krvava borba, vraški naporna, neravnopravna i te dušmanske šake, kao iz pakla, koje su pokušale da ga smlave na njegovom sopstvenom pragu.
– A-aah! – kriknuo je Vladimir, jer je opet osetio nečiju ruku na sebi, dodir koji nije mogao biti stvarniji.
Kada je otvorio oči, kraj njega je bila ona. Sedela je na ivici postelje, zurila u isto ono okno koje je morilo njega samog i polako klimala glavom, kao da razume svaku pojedinost.
Najednom, verovatno videvši dovoljno, uperi pogled u Vladimira, podiže kraj njegovog jorgana i silovito ga zgrabi za gležnjeve. On htede da vikne, ali iz njegovih usta izađe jedino slabašni vapaj.
– A… ššto… ssi ubio… nedužžnu… pticcu…? – tužno ga upita Krstana, lepim i zvučnim ženskim glasom, teško valjajući reči preko jezika.
To najpre razjari Vladimira, on htede da zamahne pesnicom, opsuje, ali je Krstanino pitanje ostalo čvrsto na mestu, raslo, pa postalo toliko moćno da ga je izmestilo izvan kuće i izvan noći, vratilo ga u jedan vedar dan iz prošlosti, u šumu i u jutro. Bila je nedelja, a on je raspoloženo šetao među stablima s novom, dan ranije kupljenom puškom o ramenu.
– Ovo je pravi početak – šapnuo je samome sebi u određenom času, videvši jastreba na borovoj grani. – Mogu da kažem da sam ga skinuo u letu.
Uperio je cev pravo u njegove grudi, bez žurbe nanišanio i, po prvi put, ispalio iz novcate puške.
Jastreb, delovalo je, još nije ni pao na tlo, a Vladimiru se baš tada učinilo da ga neki poznat glas zove po imenu. Okrenuo se i nagonski odazvao, međutim, nastupila je pritiskajuća tišina.
– Ko li me je to sledio dovde? – pitao se zabrinuto, potpuno zaboravljajući ustreljenu pticu i krećući ka mestu odakle je došao glas.
Jedan načinjen korak bio je dovoljan da se vrati, u noć, u sopstvenu kuću i u ruke Krstanine.
– A… gde… tti je bila… pušška… kkad su… zzli… doššli… – mučila se ona, dok su joj suze vrcale iz očiju.
I zaplakao je tada Vladimir, onako kako nije još od dečaštva. Došao mu je gorak čitav život, došao je gadan samome sebi i iskreno je zaželeo da mu se oduzmu i ruke.
Krstana ga je još uvek čvrsto držala iznad stopala, upijala svaki titraj njegovih očiju, a onda se između njenih dlanova i njegove kože zaplavi svetlost, čista i lepa, kao srž plamena ili kao prethodnica munje.
Pre nego što je utonuo u dubok san, Vladimir je na oknima ugledao nove obrise, obrise sutrašnjeg dana, prepoznao je sebe i jasno video kako korača, stasito i uzdignutog čela, kako žuri da talasima reke preda svoje oružje i kako se domu vraća siguran da mu ni zlobni ljudi, ali ni sam đavo – više ne mogu učiniti ništa nažao.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.