Priča koja je ušla u širi izbor na konkursu Sa kaldrme i sokaka: neispričane priče iz starih srpskih gradova
Stefan Radojković
Blato
Čačak – kažu, turska reč za blato, ne.
Ovaj mali grad nekad je zvan Gradac, a današnje ime nosi od početka XV stoleća, kada ga tako pomenuše slavni Dubrovčani oko nekog sudskog spora. Značenje naziva grada nema veze sa turskim jezikom, ali ima veze sa blatom. Nekada korito Zapadne Morave nije bilo ukopano, pa su zemljište i putevi često bili blatnjavi, te kad naiđe mraz, to se sledi, pa gotovo skameni i put postane čačkovit, e pa po tome i nazvaše grad.
U ovoj varoši putevi su odvajkada bili loši, velika reka, podbarno zemljište, često kaljuga… Većina ljudi ovog mesta živela je u okolnih pedesetak sela, koja su kao sastavni delovi nekakvog organizma povezani sa samim središtem – gradom. Ovi seljani su sa gradom neraskidivo vezani i u njega su bar jednom nedeljno „silazili”. Nakon odlaska Turaka narod je počeo sve više da silazi iz sela u Čačak i da se tu trajno naseljava, osniva kuće, zanatlijske, trgovačke radnje, pa kafane i mezulane. Brzo je Čačak postao živa varoš sa svim odlikama jednoga grada, ali uz stari problem puta. Put i dalje blatnjav, pa čačkovit. Neki ljudi počeše da rešavaju i ovaj problem, da Moravu smiruju ukopavajući joj korito, a kamen sa nje nosiše sa sobom u varoš. Tamo ga marljivo usađuju jedan uz drugi i tako kaldrmišu staze i sokake. Ovaj proces je bio težak, kako za čoveka koji diže, nosi, slaže; tako i za konje, volove, mazge, koji ovim teretom natovareni prevoze kamen od reke do varoši.
U Čačku je jedna od glavnih trasa vodila ka crkvi, staroj svetinji iz doba Stefana Nemanje, koja je, kao i ostale ulice, podjednako bila čačkovita. Uz ovu ulicu bile su tri kafane, od kojih je jednu držao Antonije Milisavljević, primer uspešnog građanina. Sa svojih oko četrdeset godina, bio je sasvim uspešan čovek – kuća, žena, kafana, ugled među narodom. U to vreme narod je posećivao kafane, pa je bilo posla i nije bilo neke nepravedne konkurencije među kafedžijama. Tako je i Antonije jako blisko sarađivao i drugovao sa vlasnikom susedne kafane, nekim Cincarinom poreklom iz Janjine, tako prozvanim Janjom, ali i sa ostalim kolegama.
Ovaj kafedžija, Antonije, je naročito zagrizao za kaldrmisanje crkvene ulice, pa je pozajmio konja od svog venčanog kuma iz susednog sela Jezdine, te unajmio par mladića i uhvatio se posla. Počeo je skoro svako jutro dovoziti kamen sa Morave, a potom isto mukom po celo podne klečao i usađivao kamen, pa ga tukao macolom, te trošio šake, ruke, leđa… Sve sa svojim ciljem da se reši onog blata i dobije utabane kamene staze, lako prohodne i po najvećim kišama.
Za ovo vreme njegova žena, Zlata, radi sama u kafani i uz slične muke celu kuću na leđima drži. Kuva, sprema, trči, čisti… Bila je neku godinu mlađa od muža, crna, u maramu zavijena, uvek vedra lica ali ćutna. O Zlati se ne zna mnogo, ona je, kako je to često i bilo u ta vremena, u senci svoga uspešnog muža. Čak je ni varoške žene nisu nešto pominjale jer nije bila mnogo druželjubiva, a kako bi i stigla u to vreme muževljevih neimarskih poduhvata kada iz kafane i kuće nije ni izlazila? Retki pomeni ove vredne i smerne domaćice uglavnom su bili puni žaljenja zbog njenog bremena, teškog pobačaja pre neku godinu, kada joj svoj krvavoj jedva život sačuvaše babičko umeće žene Janja Cincarina i nebrojane molitve njenog muža. Zlata prežive, a dete ne, i ona više nikad ne zače. Antonije i Zlata su ovo dobro podneli, ako je to moguće, ili je bar tako delovalo; koliko je njima teško bilo u narednim godinama i shvatanju da potomstva neće biti, sami bog zna. Antonije je muku potiskivao radom, a sada se založio ovom kaldrmisanju, koje je dobro krenulo i nailazilo na pozdrave od svih komšija i prolaznika. On je ovaj posao primio k srcu i to mu posta jedina tema o kojoj je mislio i zborio. O tome je maštao sa ženom, gostima, Janjom i kumom iz Jezdine, koga je u ovo vreme vanredno često viđao jer je stalno morao konja iznova da zajmi jer je i kum imao potrebu za ovom ragom zbog raznih seoskih poslova. Na svakih par dana morao je kumu da vrati ili uzme konja, a ujedno i snabde svoju kafanu robom, najviše vinom i rakijom, kojima je kum, a i ovo selo obilovalo.
Kumstvo je bilo staro i puno poštovanja, kako u Srba i biva. Kum je bio iz ugledne seoske porodice koja je živela u zadružnoj zajednici, punoj kući najbližih srodnika i snaja, a sa njima je bilo i jedno siroče. Kum je u kući imao jednu sirotu sluškinju koju njegovi roditelji pronađoše u jaslama kao tek rođeno bepče. Niko nije znao čije je, pa je ovi plemeniti seljaci odgajiše kao sluškinju i nazvaše Rada. Devojčica je do ovog vremena već izrasla u zdravu petnaestogodišnjakinju, jako lepog pegavog lica i riđe kose. Ova kosa je izgleda i bila povod za seoske priče i otrovna govorkanja. Pričalo se da je ćerka na silu uzete devojke od nekog Turčina Riđan-age koji je gospodario susednim selom. Nikakve povezanosti ova priča nije imala, taj aga se još davno prestavio, tamošnji seljani ga čak po dobru pamte, pa i selo po njemu nazvaše Riđage. Nego tako biva, seoskim abronošama je, izgleda, zapala za oko devojčina lepota i njena neobična riđost, pa ih tako usmeri na Turčinovo ime – Riđan.
Antonije, koji je u ovo vreme češće dolazio u Jezdinu, po prvi put ozbiljno uoči riđu Radu i bi iznenađen devojčinom lepotom, smernošću, lakoćom pokreta, umešnošću u kućnom radu. To mu se svidi, pa predloži kumu da je povede sa sobom u kafanu da pomogne Zlati u poslu i nauči se kafedžijskim i gradskim životom. Znao je Antonije da bi ta pomoć njemu, a tek Zlati, mnogo značila, pa natera kuma na razmatranje. Kumu nije baš želja bila da ovu devojku, iako siroče, dâ u kafanu, a opet znao je da bi bila u dobroj kući i možda bi naišao neki dobar mladoženja, što je uvek bilo u glavi domaćinima koji u kući imaju žensku čeljad. Kum se par dana razmisli i ipak reši da ovo pitanje odloži bar još godinu dana i dâ sebi prilike da pronađe i kakvu drugu šansu Radi. Ode kod Antonija neki dan u varoš da mu to saopšti. Nađoše se u kafani, zapričaše, pa i malo zapiše. Bi tad žao Antoniju zbog kumove odluke, ali je prihvati. Ove priče ču Zlata, ali kroz rad, pa ih i ne razume dobro, čak loše i skroz pogrešno. Ona se zabrinu i taj čest ženski crv sumnje proradi i nju navede da priču popuni pogrešno, pa razume skroz drugačije, kao njenu zamenu za mladu devojku. Pobeže kući i tamo se silno rasplaka udarajući se u stomak uz ridanje klevši sebe, muža, sudbinu…
Uveče, kako kum ode, Antonije krenu kući. Tamo u Zlatu kao da je sami đavo ušao, te skoči na pripitog muža i poče ga kleti i klevetati gde on provodi dane i šta radi. Antonije, u neverici, uvređen ženinom sumnjom, izbezumljen, izađe pred kuću i uze jedan kamen od onog kaldrmisanja i reče joj: „Evo gde sam i šta radim”, pa u naletu besa istim kamenom udari ženu u glavu, svom snagom. Pade Zlata, na mestu razbijene glave, mrtva. Antonije ispusti kamen, sede, ne zna gde se nalazi. Ubica posta voljene žene. Gleda, krv kulja. On brzo ode, kao da može nešto da ispravi, te uze budak i poče kopati u dvorištu. Iskopa rupu i zatrpa svoju Zlatu do zore. Ujutru sedi, pred kućom sav blatnjav i gleda u mučene ruke, bez glasa, prazan.
Kako je sunce počelo probijati, onaj kumov konj pred avlijom poče rzati kao nikad dotad, a Antonije sedi nepomičan. Prvi naiđe Janjo i vide ovaj prizor, konj vezan uz kapiju rže i propinje se na zadnje noge, domaćin sav u blatu umazan pred vratima sedi, a u dvorištu kopina nalik na grob. Uplašen, dozva Antonija ne smevši da uđe u dvorište, a ovaj, nem i nepomičan, gleda čas u zemlju, čas u ruke, blatnjave. Cincarin, poluukočen, okrenu korak nazad i ode pandurima.
Posle su sve žandari istražili, pa uhapsili i obesili Antonija, osuđenog za ženoubistvo. On je pred kaznu svu imovinu prepisao opštini jer nije imao potomaka. Kafana je još malo radila pod zakupom, pa osta upamćena kao Opštinska kafana. Posle se zatvori, al’ evo danas je otprilike na istom mestu najpopularniji kafić u Čačku, ta ulica odavno više nije blatnjava.
Prošle godine su gradske vlasti nanovo rekonstruisale i kaldrmisale ovu ulicu i tu pronašli još neka zakopana tela, doduše iz srednjeg veka. Ja prolazih tuda, pa se mislih ceo dan, Bože, nije ona Zlata bila jedina.
Priča inspirisana istinitim događajima.