Ivo Vojnović (1857–1929) bio je poznati dubrovački književnik i dramaturg, koji je u svojim delima i pisao, sa izuzetnom ljubavlju o svom rodnom primorskom kraju. Po struci je bio pravnik, a pripadao je skupini Srba katolika sa tog prostora. Njegova porodica vodi poreklo od srpskih srednjovekovnih velikaša Vojnovića, pa je i u Dubrovniku nosila grofovsku titulu, potvrđenu od strane Venecije. Mladost je proveo u Splitu i Dubrovniku, i bio toliko emotivno vezan za taj kraj, srastao sa kulturom i duhom ljudi da je čitavo njegovo delo svojevrsna oda dubrovačkom primorju
U književnost Ivo Vojnović ulazi 1800. sa pripovetkom Geranium, pisao je i pesme, a najpoznatiji je po drami Ekvinocij i Dubrovačka trilogija.
O Ivovom formiranju kao pesnika najpreciznije govori njegov brat, Lujo Vojnović, koji posebno ističe činjenicu da su se oni porodično preselili u Zagreb kada je Ivo imao šesnaest godina, ali da je to samo ojačalo vezu i potpirilo žudnju Iva Vojnovića prema rodnim morskim hridima, vresovim šumama, kao što Lujo i kaže:
„Osamnaestogodišnji Ivo bješe najteže pogođen, jer je iz gimnazije sa talijanskim nastavnim jezikom (gdje bješe dobio prvu nagradu za sonet povodom smrti velikog Dalmatinca Nikole Tomazea) trebao sada da osmi gimnazijski razred i ispit zrelosti učini na hrvatskom jeziku, koji mu je sa čisto književnoga gledišta bio tuđ. (Iako se u našoj porodici vazda govorilo ’naški’, u dubrovačkom dijalektu.)
Pri kraju, u njegovom životu znamenite, školske godine 1874/75. on se nije nadao da će opet vidjeti grad (par excellence ’grad’ kog moderni pisci vrijeđaju nazivom ’varoš’) i ovo je prvi njegov poetski uzdah, bačen na ’artiju 13. jula 1875. u hrvatsko-zagrebačkom žargonu onoga vremena:
’Dakle te neću vidjet više? Vajmeh! Srce mi kida ota misô biesna. Plakat mi suze neće, stenjem jadan pod teškom boli.
Zbogom, nade moje, zbogom! Ne dođite više mutit dušu, ka ljubi, oj, žarko vaše varne oči.
O hridi! more… Gospo moja… Pile, Stradun, grade mog rođenja, vidjet neću vas više!
Oj, prokleta sudbo, zašto si kivna što ja ljubim mjesto mladosti moje. Od boga nijesi huda, jer sve truješ nezasitnim crvom. Ipak… Ti blaža možeš biti… jošte vrati mi nadu, vaj! obistini sanke. Ljubi me… Nećeš!… Pomoz ti, o bože!’”
Iako je javnosti pre svega poznat kao dramski pisac, Ivo Vojnović počeo je da stvara u oblasti proze, o čemu Lujo Vojnović beleži sledeće:
„Ivu su trideset i četiri godine! On je već napisao Geranium (1880), čisto floberovsku stvar, sitne i malo rastegnute opservacije sa vanredno sugestivnim. (…) Napisao je i pripovijesti Perom i olovkom, koje je izdala Matica hrvatska, kao što je Geranium publikovao August Šenoa u Vijencu.”
Pisao je Ivo Vojnović priče inspirisane stvarnošću i mitovima iz primorja, kao i one o događajima u životu više klase. Ali u svima njima on govori o unutrašnjoj čovekovoj buri, o strastima i idealima kojima teži i kojih se teškom mukom odriče u suočenju sa stvarnošću.
Zanimljivo je da je Ivo Vojnović sve vreme radio administrativne poslove, a u slobodno vreme pisao. Baš povodom nastanka Dubrovačke trilogije njegov brat navodi:
„I vaskrsnu Trilogija, rađena noću, u krevetu, pri jednom krajičku svijeće (Ivo je sebe nacrtao ovako) ili za vrijeme kancelarijskih do samrti dosadnih časova, između dva c. kr. dekreta, u staroj zadarskoj palači generalnih providura mletačke republike u Dalmaciji i Albaniji.”
Treba reči da je Ivo Vojnović i u prozi i u dramu unosio elemente poezije, a konkretno njegove pesme su pesme strepnje, tananih emocija, strasti…
Usled političkih istorijskih prevrata Ivo Vojnović bio je uhapšen i četiri godine proveo je u zatvoru, tokom kojih je vredno pisao svoje memoare. Nakon toga boravio je sa bratom i majkom u Parizu i Nici, a nakon majčine smrti vratio se u Dubrovnik, gde je umesto slave i prihvaćenosti naišao na ignorisanje i neprijateljstvo. Pa ipak, kako se situacija menjala i Ivo je dobijao zaslužene počasti, te mu je Dubrovnik ipak priredio jednu proslavu na kojoj govori i o istorijskom kontekstu događaja i o svojoj sudbini:
„Braćo moja! Godišta rastu, a uspomene s njima. Šezdesetu godišnjicu svoju proslavio sam yoči sloma tuđe vlasti y divnome našemu Zagrebu, kada sve što je bilo mlado, zanosno i vedro u narodu našemu sabralo se da u nadi oslobođenja časti pjesnika, vjesnika njegovih davnih slobodarskih čeznuća.
Deset godina prošlo je od tada, a okrunjeni pobjednik, herojski Beograd, stresavši i sa sebe uspomene krvavih dneva i maglu jalovih povratnih borba, podigao je na svoja gorda pleća ostarjelog pjesnika prije nego sivi plašt sumornosti pokrije plamen što mu u duši još tinja.
A eto sada donapokon i dragog, rodnog Dubrovnika da tješi pjesnika Trilogije posljednjim vedrinama čarobne naše jeseni u har sutona njegove mladosti.”
Pa ipak, on je u svojoj suštini bio Srbin i pesnik dubrovačkog primorja. I kada je preminuo, po rečima Luja Vojnovića, od Hrvatske nije dobio pravi ispraćaj.
„Moj se brat prestavi, jaoh, u mom slučajnom odsustvu, 30. avgusta 1929. u Beogradu. Prestonica ukaza mu skoro kraljevske počasti. Zagreb, koji je, kako rekoh, u zanosu proslavio bio njegovu šezdesetu godišnjicu, i čiji je pozorišni glas on bio podigao na evropsku visinu, Zagreb, u svojoj političkoj hipnozi, ućuta.”
Bez obzira na sve, Ivo Vojnović uživa danas svoje važno mesto u književnosti kao jedan od retkih autora koji su čaroliju dubrovačkog primorja učinili mitskom.
Sva dela ovog pisca možete videti OVDE.
Portalibris je u okviru edicije Otrgnuto od zaborava izdao i mnoge druge zaboravljene autore, među kojima su Vojislav J. Ilić Mlađi, Zarija R. Popović, Milan Savić itd.