Nagrađena priča na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Jasmina Stevančević
Neoprošteno
Ove godine kukuruz je bio dobar. Zelenkaste stabljike već su dobijale zlatnu boju kao da kradu zrake kasnoletnjeg sunca, a klipovi nabujali obećavajući zimu bez gladi. Pored njive, kao ogromne pečurke, nicali su stogovi sena sa livade, spremne za jesenji otkos, a voćnjak, bujan u stablima jabuka, šljiva i pokojom leskom, spustio je svoje grane prepune plodova poput ruku koje mole za toplu jesen. Bara – tako se zvao ovaj potez zemlje koju je još čukundeda kupio u vreme kada su pare bile jeftine, a ljudi skupi. Bara se zvalo zbog potoka koji je presecao gotovo svaki komad imanja nalik na šav koji krivuda, ali sve drži čvrsto kao konopac, iako bi neko pomislio da je takvo ime pogrdan naziv za jutra blagorodne zemlje, no čukundeda ga je ostavio u inat onima koji su bili ljubomorni na njegovo bogatstvo, govoreći: „Ete, kod mene je i bara rodna!”
Od tog dana su prošle decenije i decenije i ono što je zemlja rađala, kao da je uzimalo svoj danak u krvi, a nekadašnja mnogobrojna porodica osipala se lagano i neprimetno nalik prašini koja nestaje pod vetrom. Dok nije ostala samo ona, Stana, postojana kao ime dato joj na krštenju.
Iznad Bare, na istoku, uzdizalo se brdo, neveliko, zakržljalo, jedva otrgnuto od oranica kraj potoka, no rodno kao i sve na imanju. Između bokora georgina i lepih kata, žbunova hibiskusa i jasmina leja sa kamilicom, nanom i ruzmarinom iznikla je i omalena kuća sa zidovima od opeke od blata i krovom od ćeramide, koja je viđala i bolje dane jer je sve što se imalo ulagalo u zemlju – Stanina kuća. Kuća je bila od onih koje su se gradile sa manjkom materijala i viškom čeljadi, koja su večito trčala oko majčinih skuta, a njeno srce kuće bila je Soba – prostorija sa ognjištem, gde se kuvalo, peklo, pralo, spremalo, pričalo, plakalo i svađalo se oko vatre odžaklije, koja je gorela po paklu leta podjednako žustro kao po ciči zimi… Nekada… Sada je Stana ostala sama i vatra kao da je iskra života, lagano je gasnula sa smrtima koje su se vile oko Kuće poput razvejanog dima iz odžaka…
Nekada davno, kada je umiranje bilo lako, a život težak, muškarci iz sela su imali dve sudbine – ili rudnik ili rat. Najsnažniji muškarci su odlazili na vojnu, nekada daleko preko planina vrhova večito belih i oštrih, nekada još dalje preko mora, toplog i slanog, da ostavljaju kosti u tuđoj zemlji među ljudima koje ne razumeju jer se iz ratova, kojih kao da je bilo svake parne godine, malo ko vraćao živ, zdrav i čitav. Oni koji su mogli, svoju sreću, ili sudbinu, tražili su u rudniku, kopajući grumenje crnog zlata za komad još crnjeg hleba. Tako je i Stanin otac svoj težački život usadio u svoje troje dece. Braća su joj otišla odavno, da lutaju svetom nadajući se da je tuđa pečalba lakša, a hleb slađi; a Stana se udala u familiju bogatu zemljom, a siromašnu rukama koje bi radile.
Živadin, Stanin čovek, bio je nežna duša u slabom telu, deveto dete svoga oca i majke i jedino koje je preživelo. Otac, koji je izgubio svaku veru u sina, polagao je sve nade u snaju da će održati imanje i Stana je to i uradila.
Godine su prolazile, a Kuća je napredovala, rađala u svemu osim u deci, tako da, kada se rodila Nada, Otac je ispekao vola i počastio celo selo. Nada je bila živahna beba, ješna i mirna, sa očima krupnim kao da su već videle svet i polako je rasla u radoznalog devojčurka. Kako je Nada rasla, Živadin je kopnio, kao da plaća danak zemlji za život svoje ćerke. Onog dana kada je Nada napunila šest godina, Živadin je umro, a Stana je ostala bez svog oslonca, koji ma koliko bio slab, ipak je bio oslonac.
Senka vremena ne čeka nego pada teško kao kamen, i Stana je svoje dane uposlila toliko da nije ni primetila da su prošle godine. Nada je otišla na škole u Palanku, a Stana je ostala da neguje bolesnog svekra i rodnu zemlju. Ponekad, u suton, dok sunce zalazi iza kamenih spomenika zaraslih u travu, a limeni krov crkve kupa se u zlatu, mogla je da vidi Životu kako se vije oko svog groba. Prozračan, kakav je bio i za života, lagano povlači rukav svog sakoa i briše sliku na svom spomeniku, onu jednu jedinu koju su imali zajedničku sa svadbe, a onda seda na ivicu groba, jedinog koji je oplevljen, i gleda čežljivo ka kući očima koje ne vide. Stanu je njegovo prisustvo smirivalo, bio je kao utešna misao negde u pozadini glave, i svaki put kad bi bacila pogled ka brdu preko puta i seoskom groblju, to je bilo sa utehom, a ne sa tugom.
Život je tekao lagano, dani se preklapali neosetno kao šare na ćilimu, dok se jedne večeri Nada nije neočekivano pojavila na dvorišnoj kapiji stežući u rukama kufer. Stanu je u trenutku preseklo u grudima, a čak se i Živadinova sen na groblju preko puta uzjogunila, molila je Boga da dugovi zemlje nisu došli na naplatu kada je videla Nadine umorne oči.
Od tog dana ćerka joj je pala u postelju i, sem vode i par korica hleba, ništa nije stavljala u usta, niti progovarala. Stana je posle par dana pomišljala da dovede lekara koji je iz Varoši dolazio u selo svake druge nedelje, ali onda je jednog jutra, dok je Nada izašla do klozeta, pronašla komadić ’artije zapao između mandraca i drvenog uzglavlja kreveta. Papir je u stvari bio deo fotografije, od koje su preostala samo dva tamna oka, duboka i senzualna. Stana je znala šta joj je činiti. Nadi nije bio potreban doktor, bila joj je potrebna Baba.
Svako selo je imalo Babu, ženu koja je mogla da bude tek devojčurak od šesnaestak leta pa do starica od devedeset zima, ali koja je posedovala Veštinu. Tako da, čim se Nada vratila postelji, Stana je ostavila sav posao i pojurila ka centru sela. Babina kuća je uvek bila srce seoskog života, prozračna, svetla, sa gotovo opipljivom energijom i baštom punom lekovitog bilja, za sve boljke je bilo tu leka – od umorne duše do slomljenog tela.
– Babo, pomagaj, ako boga znaš! – gotovo je zakukala Stana na vratima kućerka.
– Uđi, ćerko, i kaži svoju muku – vrata je otvorila devojka od dvadesetak leta, sitna poput leptira, bakarne kose, koja joj je u krupnim kovrdžama padala do ispod struka. Vrata su se otvorila pravo ka stolu, na kome su već čekala dva lončeta čaja, kao da gosti i nisu bili neočekivani, dok se miris kamilice i nepoznatog bilja vio iznad ognjišta.
Stana je sela i, tek neznatno pomerivši lonče sa čajem, na sto spustila komadić fotografije.
– Razumem – sunce se igralo sa pegicama na Babinom licu dok je gledala u tamne oči – ali ljubav je jaka magija, a ti, ćerko, moraš pustiti srce da samo preboli… vreme je ono što ti treba, a ne bajalica ili čaj.
– Babo, ja vremena nemam – Stana odmahnu glavom. – Nada kopni, bojim se da ne završi kao moj Živadin, da je zemlja ne povuče.
– Ako je taka stvar… – Baba odmahnu glavom pomalo tužno – dovedi je noćas posle zadnjeg huka sove, a pre prvih petlova kod Kamena, pa će vidimo… ne sviđa mi se to, al’ će vidimo…
Na raskrsnici puteva, na samom kraju atara sela, rasla je usamljena tisa. Čvornovato stablo brojalo je decenije, ako ne i vekove, i oni najstariji stanovnici sela pamtili su je iz detinjstva, kada su im majke ušivale u haljine grančice protiv uroka. Svi znaju da se u krošnjama tise igraju vile i da je njeno drvo svetlo i dugovečno, a da su tise koje rastu na kamenu povezane sa podzemnim svetom, koji se otvara tek pred nekolicinom. Ovo je bila jedna takva tisa, i Baba je u gluvi sat ovde čekala Stanu i Nadu.
Pod bledim svetlom meseca Nada je izgledala poput aveti, na nogama ju je držala jedino majčina volja.
– Svuci je samo u košulju i bosu, dok ja otvorim Vrata – Babina bakarna kosa gorela je poput vatre dok je devojka spuštala svoje dlanove na stablo drevnog drveta. Vetar dunu odnekud, kovitlajući prašinu sa puta u oblicima čudovišnim, krošnja zašušta jezikom starim, a korenje ožive otkrivajući kamen koji je sa neba pao tu još pre prvih ljudi. Korenje i kamen su tvorili svojevrstan tunel, širok taman toliko da se odrasla osoba provuče, dužine tek par stopa, iako je crnilo koje je izbijalo iz njega izgledalo beskonačno.
– Nado, gledaj me sad! – Baba povika, ali njene reči vetar utiša do šapata. Bleda devojka sa mukom podiže pogled. – Tri puta moraš da se provučeš ispod Kamena i onda će sve biti gotovo! – Kao da potvrđuje njene reči, vetar zaurla još jače, a Nada pade na kolena, lelujava poput seni.
– ’Ajde, ćerko mila – Stana je pružala ruke sa druge strane Kamena. – ’Ajde…
Nada posluša majčin glas i pade u tamu.
*
Stana je sedela na kamenim basamcima, dok se narandžasto mače igralo oko njenih nogu pokušavajući da polomi grančicu crvene muškatle, ali ga Stana nije primećivala. Čekala je onaj moment sutona kada se svetlost prepliće sa mrakom pogleda uprtog u brdo preko puta. Živadinova sen prikaza se iza nevelikog drvenog krsta i Stanino srce poskoči, sumrak je klizio niz nadgrobno kamenje, još uvek toplo od letnjeg sunca, kada još jedna sen poče da se vija među skoro posađenim ružinim žbunom – prozračna devojka u haljini od magle sa zamotuljkom u rukama. Nada se materijalizova na klupici pored svog oca i Stana je pre zamislila nego videla malene ruke koje se pružaju iz zamotuljka i dečji smeh, koji je možda bio tek melodija tuge u njenim grudima. I tada je Stana znala da, dok je sveta i veka, neće oprostiti zemlji, koja joj je sve dala samo da bi joj sve uzela. Sumrak prođe i veče pade, bleda mesečina razveja prikaze i sećanja. Stana nevoljno ustade i pođe ka kući. Na vratima upali fenjer i pozva mače, koje veselo dotrča očekujući čanče mleka. Na nebu su zvezde sijale daleke.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.