Vuličevićev spis Moja mati (koji tematski prethodi eseju Sila u savjesti) je iskreno iznošenje sopstvenih emocija, odnosno ispovedni esej u kome on daje oduška svojoj žalosti zbog umrle majke, a ta tuga i potištenost na neki način su povod da ispiše svoja razmišljanja o onoj najdubljoj temi – o smislu života. Već na početku susrećemo se sa nihilističkim stavom Vuličevićevim:
„Što je život? Mijenjanje. Mijenja se sve što živi, i stalnosti nema nego u mijenjanju. Sve su zemne ljepote i raznosti izvod inokupnog mijenjanja; potiče mijenjanjem i onaj nebeski svod koji nas privlači i silno svoji. U ovomu okretanju i mijenjanju nema mjesta da se utečeš i da im se otmeš, jer se i sam ti mijenjaš; misao ti se i čuvstvo mijenja. Ono što ti juče bješe istina danas ti se čini laž, ili ništa; ono što juče ti ljubljaše danas mrziš. A što ćeš ti sutra ljubiti? U što ćeš sutra vjerovati?
Šta je život? Tajna. Od kolijevke do groba tajna stere svoje koprene; i u svjetlosti je nama tajna. Šta je život? Ne znam. Gdje je istina? Od svoje je mlade dobi počeh tražiti i još se trudim ne bih li je našao. Šta ću dobiti svojijem trudom? Ni umu istine, ni srcu utjehe. Veoma mi je žalostan život. Pamet mi se u sumnji zabunjuje i gubi. Ja svagda, neprestano želim, a ne znam što želim; ljubim, a ne znam koga ljubim. Srce mi gine u želji; čeznem u ljubavi. Življenju nema svrhe.”
Vuličević u spisu Moja mati zapaža ono što će nešto kasnije Frojd naučno definisati – da na dete najviše utiču događaji iz detinjstva i vrednosti koje ona u njega ugrađuje. A da svet i život sve ono ispravno od majke naučeno kvari:
„Sav svijet leži u zlu. Opće dobro ne može ljudima biti svrha, jer ih sebičnost dijeli; s nje se među sobom tlače i protive istini i pravdi. Mladić ulazi u svijet, noseći u grudima vjeru i ljubav svoje matere, ali ga svijet truje dahom svoje truhlosti i odalja ga od materinijeh staza.”
Autor eseja Moja Mati i Sila u savjesti vrlo precizno oslikava i svoje duhovne potrebe i uopšte neku razliku između učenog čoveka gladnog znanja o istini i prostih ljudi kojima je sopstveno, pre svega materijalno dobro prioritet. I, neobično, njegov se stav o smislu ličnog postojanja poklapa skoro potpuno sa onim što o sebi kaže danas Juval Noa Harari, autor Sapijensa i drugih modernih filozofskih popularnih knjiga: da je njemu najveća naslada i smisao da otkrije istinu o stvarnosti, ma kakva bila. Mi smo ovakvog mislioca imali još na kraju 19. veka:
„Ljudi me gledaju i, videći me žalosna, misle da gladujem hljebom, ili da hlepim za njihovijem svjetovnijem častima. Ovako oni misle, jer bolje ne vide i plemenitije ne osjećaju. Ljudi, uopće, osim tjelesnijeh potreba, ne znaju za druge potrebe. Preko mjere su tupi svi tjelesni ljudi; ne mogu da razumiju ono što nije tjelesno. Ne, neću ja hljeba, njihove lakome, tvrde i lukave darežljivosti; danas ti daju, da te sutra prekore. Drugijem dobrom ja gladnim; duša je meni gladna, a ne tijelo. Kod ljudi nema jela da mi nasiti nesitost duše; istinom i ljubavlju ja gladujem; u ovijeh ljudi nema ni jedne ni druge.”
Vuličević se u eseju Moja mati, a donekle i u drugom spisu, Sila u savjesti, bavi i teološkim i religioznim pitanjima, zaključujući ono što je negde i u samoj suštini vere, da sumnja uvek bude otklonjena verom jer je njena suprotnost:
„Je li te? Kadgod, samo za jedan trenutak, pomislih: je li te, nije li te; ali se opet brzo put žive vjere vratih tebi, o draga silo, slatka i jedina utjeho mojega srca. Je li te?…
Pitam ovako, ali ne s nevjere, nego da mi još jače u srcu ti rečeš da te jest, i da si vavijek moja ljubav. Svoja me mati nije učila da utražujem je li te, nije li te, nego da te dobrijem djelima slavim, i da ti se smjerno i krotko molim.”
Njegova filozofija iznesena u esejima Moja mati i Sila u savjesti bavi se i pitanjem koje je Semjuel Beket postavljao u drami Čekajući Godoa o tome da li čovek večno čeka nešto:
„Mi vazda nešto čekamo; život nam prolazi u čekanju; mogao bih reći da nam je život čekanje. Mislimo da će doći, da mora doći neko vrijeme, i da će nam ono vrijeme donijeti dobro koje čekamo.”
Esej Sila u savjesti umetnički je manje upečatljiv ali kao misaono delo ima izvesne vrednosti. On zapravo pokušava da objasni koji mehanizam omogućava da se ljudi ponašaju onako kako se ponašaju. Pronalazi da je odgovor u vaspitanju odnosno u savesti, baš kao što i naslov kaže: Sila u savjesti. Što opet ima veze sa porodicom odnosno vaspitanjem u najranijem detinjstvu i majkom. Na ovaj način mudri Vuličević objašnjava ono što će danas biti naučna istina u psihologiji i psihijatriji. Da je rođen u drugo vreme i pod drugačijim okolnostima, nema sumnje da bi autor eseja Moja mati i Sila u savjesti bio među najvažnijim misliocima sa prelaza iz 19. u 20. vek i da bi svetska misao bila bogatija za zaključke do kojih je ovaj veliki filozof i književnik došao u svom skromnom kraju posmatrajući sebe, ljude koji su ga okruživali i svoje bistro cavtatsko more.
Knjigu Moja mati i Sila u savjesti možete videti OVDE.
U okviru edicije Otrgnuto od zaborava Portalibris izdao je mnoga dela zaboravljenih pisaca među kojima su i: Božidar Savić, Jelena Dimitrijević, Dušan Radić i mnogi drugi.