Priča koja je ušla u širi izbor na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Mirjana Ristić
Kapija
U sumrak požurismo stazicom ka južnoj kapiji utvrđenja. Sunce je tonulo u smiraj, kao i mnogih vekova dosada. Isto sunce, ista brda, drugi ljudi pod njima. Odvajkada se ovde živelo, kažu. Zlatasti zraci obojiše zelena žita i kamen kapije. Čarobno. Uvek su me opijala takva mesta. Začuh na trenutak lupkanje rudarskog alata i zveckanje opreme 1. kohorte. Iz parnog kupatila pokulja para. Dača i Jorki mi prekinuše sanjarenje. Poskakuju po kamenim gromadama. Fotkam hvatajući poslednje zrake svetlosti. Timacum minus. Čarobno! Jorki se baš nameračio na jednu pukotinu u prastarom zidu. Uporno laje.
– Hajdemo, žedan sam! – oglasi se nestrpljivo Dača.
– Krenite vi, eto i mene! – rekoh.
Odoše. Mesto prekri tišina. Škljoc-škljoc, uhvatih još neki kadar. Bledocrvenkasti zraci svetlosti poigravahu po starim zidinama. Sedoh i zažmurih. Topli kamen me prijatno dočeka. Šta je ono baba govorila?
– Ne ’odi se po iskopine noču. Tuj ima osenje. Osenje te odvedu, lunjaš celu noč, odiš, a ujutru ne znaš ni gde si bil, ni kvo si rabotil! Može i da se ne vrneš! – Baba Draginja je uvek imala na šta da nas decu upozori: – Gasi svetlo, Zmej če dojdee! Noču poodi mlade žene i devojke! Ulita kroz prozor i celiva celu noč. Tako sve dok se ne zasiti, a žena ne propadne, skroz! – Ili kaže: – Ne perete kosu d’ns (danas), jedna mlada se udavila na današnji dan! – Nasmejah se.
Deda je bio drugi tip. Sestra i ja bi se ušuškale pored njega i slušale divne priče. I kako njive Kuline i Sloga, podno sela Ravna, skrivaju veliko blago. Stariji meštani bi pri svakom oranju pronalazili ostatke grnčarije, novčiće, figurice od metala, nakit iz rimskog doba. Pradeda je tako izorao figuricu od belog kamena. Nije je zadržao, predao je muzeju: – Prošlost se mora poštovati i čuvati. – Krenuh, a onda me nešto začačka da još jednom prođem kroz vrata kapije. Taman kad stadoh pod kameni svod, poslednji zrak sunca se javi i poput nekog lasera, zaslepi me. Osenji?
Prenu me neka strka. Jato gusaka protutnja pored mene dižući nesnosnu larmu i oblake žućkaste prašine. Žena se baci glinenom posudom za mačorom koji je nešto nosio u ustima. Promaši i posuda udari krupnog čoveka golih prsa koji je derao kožu nekoj životinji. Zakrvavljenih očiju, besno se okrenu. Neko me cimnu. Suočih se sa nežnim licem, krupnim, bademastim očima. Devojka reče: – Ne mogu da verujem, istina je! – pređe mi rukom preko lica i kose. – Vestalka je rekla, doći će neko! – Skide nekakvu tkaninu sa ograde, obmota me i povede me ulicom od kamena i opeke. Skrenusmo naglo, u pravi čas, kako nas ne bi srušila četa legionara u punom naletu. Pred njima su trčala znojna, raščupana deca, utrkujući se sa psima različitih boja i veličina. Dok gledah zapanjeno, oni odjuriše dalje, u svoj svojoj veličanstvenosti. Iza njih ostade samo metalni zvuk zveckanja pune ratne opreme.
– O, Isuse! – ote mi se.
Devojka naglo stade i prosikta mi pored uha: – Ne pominji tvog Boga! I taj krstić sakrij! Razapeće te! – Krivudajući uličicama, uletesmo u zadnje dvorište lepe kamene kuće. Uvede me u jednu prostoriju i tek onda zasta zadihano.
Mangal se žario i oslobađao neki prijatan miris. Smirna? Bakarna posuda sa kao krv crvenim laticama ruža, baldahin nad krevetom, ogledalo uokvireno perlama i rožnati češalj. Devojačka soba? Na prozoru bez stakala je lepršala prozirna zavesica i nežno, čas skrivajući, čas otkrivajući, dodirivala predmet od belog kamena. Sećanje sevnu u meni! Figurica iz muzeja! Ovo je ludo! Druga figura, ovog puta živa, uđe u sobu. Za njom, nečujno, ušeta robinja noseći neku posudu. Devojka je otpusti brzim pokretom ruke. Osoba zbaci tkaninu koja je skrivala i zagleda se u mene.
– Došla si. Čekali smo te – prozbori zveckajući alkama. Seda kosa beše joj spletena u komplikovanu frizuru, ukrašena srebrnim prstenovima i raznobojnim perlama. Bez glasa sam. No od mene niko nije ni očekivao da govorim! Vestalka nastavi, zapalivši nekakve štapiće: – Sve češći su upadi varvarskih plemena u Gornju Meziju. Namesnik Vecilije, Modest, želi da ojača utvrđenje. Blokovi peščara na južnoj kapiji se urušavaju. Ubrzano se radi, želi dvadeset kula za odbranu. Koristi i nadgrobne spomenike sa starije nekropole za ojačanje bedema. Duše umrlih su uznemirene, lutaju, bog Sabazal je ljut! Namesnik ne mari za to. Videla sam budućnost, ako nastavimo da ljutimo bogove, utvrđenje će biti sravnjeno! – Sablasno zagledana u žar štapića, ućuta. Devojka kraj mene reče: – Moraš im olakšati prelaz granice između dva sveta! – Pomislih: „Mora da sanjam!”
– Ne sanjaš! (Čita misli?!) Ovo je stvarnost! Ti si stara i čista duša, prizvali smo te preko kamena na kome si sedela. On te označio! Bog Sabazal će nam doneti preporod, ako u tvom vremenu, u nekropoli na Slogu ostaviš simbole koje ću ti dati. Reći ću ti gde i kako. Stigla si ranije, sveštenici su pripremili tri simbola. Još zlatna zmija sa očima od oniksa nije završena. Iskovaće je rob Ilarije u kovnici – to izgovori i zamočivši palac i domali prst u bronzanu činiju, prekri mi lice sivim simbolima.
– Ali kakve veze ima moje vreme, dvadeset i prvi vek, sa vašim vremenom? – usudih se da prošapćem.
– Livade nemirnih duša su beskrajne, ne poznaju vreme, ni prostor. Tražeći smirenje, lutaće beskonačno i tvoje doba neće ostati bezbedno. Sabazalov bes je moćan i strašan – ode.
Ostadoh kraj srnolike devojke koja pokuša da me umiri – Ja sam Aliana. Moj otac je namesnik provincije i zapovednik legije, Vecilije Modest. Ne brini, ovde si bezbedna. Moje ime znači zlatna, a tvoje, Mirjana?
Rekoh joj da je Mirjana ona koja je mirna i blaga. Ponudi mi nekakav napitak. Ukusan je, vino sa začinima? Nešto u meni se opusti i počesmo da čavrljamo kao i sve mlade devojke, kao da smo odrasle zajedno. Prišla je kavezu za ptice u kojem je nemirno skakutao slavuj. – Poklonio mi ga je mlađi brat, Gaj, što znači – sretan. Gaj je nežnog zdravlja, nije ratničke duše. Voli da čita sve što mu dođe do ruku, čak i očeve spise. Tako smo i saznali o daljim planovima za utvrđenje. Moj stariji brat je Katon – onaj koji sve zna, a tako se i ponaša. Očeva je desna ruka, samo što je suroviji i neobuzdaniji od oca. Posledice toga će dosezati u daleku budućnost. Sveštenica Vita je sve to videla! Moraš nam pomoći, molim te! Posle toga nećeš više nikada čuti za nas. – Da li zbog napitka ili ošamućenosti događajima, pristadoh.
Aliana poskoči od radosti, pljesnu rukama i u sobu uđoše robinje noseći razne đakonije. – Okrepi se! – ispruži se po ležaljci, uzimajući sa postavljenog, niskog stola grožđe. Videh smokve, jabuke, urme. – Dođi – poskoči – pogledaj moje preslice. Treba da izaberem jednu koju ću nositi na ceremoniji venčanja! A ti, jesi li obećana? Kakvi su običaji, kakvi su mladići, pričaj mi sve! – Nekako utonuh u čavrljanje. Dve devojke, iz dva sveta…
U sobu, poput duha, ukorači Vita. Ovog puta ne odbaci ogrtač: – Gotovo je, požurite! Prinela sam žrtve, idemo. Aliana, pošalji robinje da raščiste prostor. Reci da je to zbog obreda pre udaje. Niko nas ne sme ometati! Hajde! – Opet me zamaskiraše. Krenusmo pod svetlima baklji. Sve više mi se vrtelo u glavi, počeh da teturam. – Izdrži još malo!
Stražar nas propusti kroz vrata javnog kupatila. Vazduhom je plovila nekakva potmula, jeziva arija, čiji izvor nije bio vidljiv. Skinuše me i potopiše u vodu koja se pušila. Vita je sve glasnije, u ritmu, mumlala. Vrtoglavica mi se pojača. Izvukoše me i povedoše u drugi deo kupatila. Ne stigoh ni da se usprotivim, uvedoše me u ledenu vodu. Vestalka je zapadala u trans. Vadila je jednu po jednu figuricu, izgovarala svoje molitve. Stavljala bi ih u torbicu od jelenske kože i uzimala drugu. Morala sam ponavljati za njom. Šta? Ne sećam se. Otpijala sam tečnost čudnog ukusa, iz još čudnije činije. Četiri figurice su bile spremne. Pred ulazom se začu neka graja.
– Aliana, povedi je, zadržaću stražu! Mirjana, upamti, sunce novog dana ne sme ogrejati svete figure! Učini to pre izlaska sunca! – Vita krenu.
– Čekaj, kako ću znati da sam uspela? – upitah dršćući.
– Znaćeš, u tom slučaju ćeš znati, jer ćeš postojati!
Iz daljine se začu zveket mačeva i vestalka odjuri u tom pravcu. Aliana me zgrabi i izgura kroz neka malena vrata. Pre nego što ih zatvori, reče: – Sedi na kamen ispred silosa, kod otvora za ventilaciju. To je tvoj kamen za put. Neka te prate i tvoj i moji bogovi! – trepnu svojim uplašenim očima i zatvori vrata.
Krenuh tumarajući po mraku. Nešto me je vodilo pravom stazom. Stigoh do čvrste građevine i ugledah kamen. Sedoh, skupih kolena obamrla od uzbuđenja. Čuh tužno zavijanje u daljini… Nečiji koraci. Snažne ruke su grabile da me uhvate… Čvrsto stisnuh oči. Kao u groznici, počeh da šapućem molitvu.
Trgoh se. Jato kosova krešteći prolete nebom koje je rudilo. Skočih sa hladnog kamena. Oko vrata mi nešto zazvecka i osetih težinu. Kožna torbica! Ne mogu da verujem! Otvorih je, iz nje zasvetleše figurice. To nije bio san! Jao meni! Sunce je na obzorju!
Kao omađijana, prokrših kroz oštro šiblje. Izađoh na stazu, krenuh kroz žitno polje. Preda mnom razgrće se i ponovo sklapa visoko klasje. Vidim kuda me vodi. Još malo i tu je Slog. Nekropola. To su grobovi iz davnina. Jeza mi se penje uz kičmu, a potmuli tutanj koji čujem u ušima se pojačava. Saginjem se i zavlačim pod zaštitnu kupolu. U antičkom groblju sam. Padam na kolena. Ruke se pretvaraju u moćne alatke. Kopam u dnu grobnice. Kupola poče da svetli. Zora! Poslednjom snagom vadim i ređam predmete. Brzo sve zakopavam, dok se sa istoka probijaju prvi sunčevi zraci i boje dolinu. Klonuh.
Osetih gurkanje. Jorki me njuškao. Izvukoh se i dokopah kuće. Bakino ogledalo mi otkri lice sa sivim simbolima. I perlu u kosi.
Umesto pesme ptica, začu se potmulo kuckanje. Bunari čudno zaječaše.
Uspelo je!