Priča koja je ušla u širi izbor na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Branka Trifunović
Viline vode
Ne zna da li je to sećanje stvarno ili je u njoj šiveno od parčića onoga što su joj pričali godinama, a što je od njenog zla i nesreće naraslo u najistinitiju istinu. Čuvale su ovce ona i Mila, starija joj sestra, na obodu gaja, pa im je jedno šilježe odlutalo. Spuštajući se niza stranu u potrazi za jagnjetom, začula je pesmu i smeh i zaputila se ka tim glasovima. Odjednom, ti se glasovi sasvim preliše u huk vode koja je bučno izranjala iz stene i rušila se u strminu. Otkud izvor na mestu odakle ju je do maločas dozivala srebrnasta zvonjava ženskih glasova? Zemlja oko izvora bila je sasvim utabana u savršenom krugu. Bosonogim trkom devojčica se sjuri u dno tog prizora. Voda joj je rosila zaplamljeno čelo i obraze i grgoljila glasno neku čudno poznatu melodiju. Slivala se u bistar potočić na čijem su dnu među kamenjem svetlucali dukati, srebrni novčići i nakit. Svud okolo po izbočinama u steni, mladicama i grmlju bile su marame, košulje, peškiri i vezena platna, čudo šareno i sjajno kakvo Neda još nikada nije videla.
Ne zna koliko je tu bila dok je nije prenulo sestrino dozivanje. Tad pokupi skute iskrpljene suknjice i zagrabi sa dna potočića punu šaku rečnih oblutaka, jedan prsten i broš i nekoliko novčića, pa krenu da se penje uz strminu ka sestrinom dozivanju. Seća se živo radosnog trka i žurbe da što pre stigne kući i da obraduje čudesnim blagom koje joj je zvonilo u skutima svoju majku, sivu, povijenu ženu ugaslog osmeha. Ne pamti da je ikada videla majčinu radost. Seća se još jasnije i užasnutog majčinog pogleda pred kojim je rasula na zemljani pod blago iz skrivenog potoka.
Posle su godinama zloslutno šaputali o njenom užasnom grehu i danu kada je ukrala nečiju sreću sa Vilinih voda. Bilo je to mesto na kome su se okupljale vile da se kupaju pod vodenim slapom, a zatim, raspletenih kosa, plesale u onom utabanom krugu oivičenom tamnozelenom travom. Tu su dolazili potrebiti i bolesni, nesrećni i unakaženi, nerotkinje i padavičari da se onom vodom umiju i napiju se sa izvora. To je bila živa voda, lek-voda, nepresušni izvor zdravlja i nade, dar od samog Boga ili nečeg starijeg i strašnijeg od njega. Vile su u taj hučni mlaz uplitale bajalice i čini, a meštani su zauzvrat vilama ostavljali darove. Od pamtiveka se znalo: ni travka, ni kamen, ni biser, ni maramica – ništa se nije smelo odneti sa Vilinih voda. Šta se događalo onima koji su se usudili da to pravilo prekrše i da li ih je uopšte bilo, Nedi nikada nisu rekli. Ućutkivali su je, ionako ćutljivu, i skretali razgovor u neke druge rukavce.
Zureći u šupljikav mrak, Neda se prisećala strašnog predanja svog detinjstva i prebirala po svojim sećanjima najjezovitije od svega što su joj stariji govorili i prećutali. Ta su sećanja bila gotovo sasvim izbledela kad se zadevojčila i kad su joj seoski momci stali krasti poglede na igrankama i prelima. Isprosili su je u kuću Boričića za Janka, stasitog i tihog mladića, jedinca kod tri sestre. Nije joj bilo ni punih sedamnaest, ali njena je siva majka večito ocu govorila kako je treba udati što pre, kako se okreću za njom momci, pa će zlo neko u kuću doneti. Dopadao joj se Janko. Vrat mu je mirisao na hlad pod trešnjom u cvatu. Bio je vredan i snažan, sve je imanje bilo na njegovim plećima. Otac mu je bio naprasit pijanac, a majka je svu silu svoje duše dala u ljubav prema svom jedincu. Da je mogla, disala bi vazduh koji je on izdisao. Nedu je plašila i činila nespokojnom ta čudna vezanost njene svekrve za sina. I ona je imala braću, znala je šta je sin, šta je muško u kući, i njena je majka volela sinove kao jedne oči, ali ova je ljubav bila tolika da je stizala na mahove do sopstvenog naličja: gušila ga je, sapinjala i stešnjivala u svoju brigu, pažnju i ljubomoru koju je osećala prema svakome ko bi mu se približio, a naročito prema snahi.
Ustajala je prva, a u postelju odlazila poslednja. Gledala je da se uklanja s puta Jankovoj majci, da uradi sve kućne poslove brzo i najbolje što može kako se ne bi izlagala njenim prekorima. Svekra je izbegavala. Bojala ga se. Nikako nije mogla da predvidi kako će postupiti, zaplićući onako pijan u govoru i hodu. Ženu je tukao često i teško, ali joj Neda nikada nije čula ni jauk. Samo joj se činilo da se njen tamni pogled sve više nalivao mržnjom prema njoj, Nedi, svaki put kad bi se stišala pijana stihija i strovalila u san.
Njene svagdašnje muke, nelagodu i strahove odagnao bi Janko kad bi se, s prvim mrakom, vratio kući sa njiva i od goveda. Vrebala je retke trenutke samoće da nasloni čelo na njegove grudi. On bi je, kao krišom, pomilovao brzo po plećima i struku. Od tog je dodira podilazila slatka jeza sve do korena kose. Povazdan je žudela za onim trenucima prisnog šaputanja u mraku njihovog skučenog sobička po kom je mlada žena rasporedila heklane komade i buketiće suvog ili sveže ubranog cveća. Često bi u toku dana, nešto radeći po kući, navraćala u tu njihovu sobicu, da na prozor stavi jorgane i pusti unutra slapove sunca, da zagnjuri glavu u Jankove košulje, udobnije razmesti jastuke, istrese tkane ponjavice i zgodnije ih rasporedi po uglačanom podu.
Nakon nekoliko meseci počeše žene iz komšiluka i familije da je zagledaju i sašaptavaju se kradom, ali uvek tako da ona vidi. Svekrva je bivala sve osornija i oštrija prema njoj. Obraćala joj se retko, u očima joj je čitala duboki prezir i neku srdžbu kojoj Neda nije znala ni uzroka ni rešenja. To što se zaglušujuće glasno pred njom prećutkivalo, rekao je Jankov otac u jednoj od svojih pijanih oluja: „Ko dovede ovu jalovicu, kuću da mi ugasi? Teraj, sine, ovo tamo gde si našao.” Mladi čovek je prećutao. Kasnije joj je postelji rekao da će biti dece, da ne brine, da je mlada i zdrava i ljubio joj je čelo i oči. Mirisao je na očevu rakiju. Sve češće, sve ljuće…
Neda čeka najmračniji veo mraka. Osluškuje onu tamu. I kad bi smela, ne bi mogla da zaspi. U dubini noći iskrašće se i otići na Viline vode. Da silom i čistinom sopstvene tuge moli sile svete i nečastive, sve sile sveta i svemira da dobije dete. Ponavlja to u svojoj namučenoj misli: „Da dobijem dete. Da dobijem dete. Samo da dobijem dete. Pa ništa da nemam i nikoga. Dete da dobijem. Moje da bude.” Kroz te reči koje kao bajalica odzvanjaju njenom krvlju već četvrtu godinu, spliću se niti one njene nejasne, a strašne detinje uspomene i Neda veruje u to da je ovo sve zaslužila jer je ukrala nečiju sreću sa Vilinih voda. Toliko je puta pomišljala da ode tamo i zatraži oprost i smiraj, ali od straha i pradavnog, nejasnog, ali strašnog osećanja greha nije mogla.
Pre nekoliko dana Janko ju je krvnički istukao. Namotao je oko svoje krupne šake njenu gustu, sjajnu kosu trgajući besomučno dok nije iščupao debeo pramen. Preko krvave ogoljene kože na kraju temena vezala je maramu. Posle je zaspao pijan sa njenom kosom u šaci, a ona je jecala u mraku. Odjednom je iz tog mraka izronila suva svekrvina ruka i sručila se u šamar koji je Nedu više zaprepastio nego zaboleo. „Ćuti, kučko! Ne kukaj! Ne kobi mi sina! Da je sreće da te se samo ratosilja”, šištala je iz onog mraka svu svoju nesreću i jed, pustu žensku, upravljenu na ovo nedužno stvorenje, nesrećno i samo. Te se noći u Nedi prelomilo: ide na onaj izvor, ništa ne može biti gore od ovoga što ju je snašlo. Dobro je pamtila put iako se nikada, nikada više tuda nije uputila.
Treće noći od rođenja Nedinog i Jankovog sina Jovana, još uvek u blaženoj polusvesti od sreće i ushićenja, mlada žena pade u mučan, tegoban san, iz kog se budila teško, sva u znoju. Sanjala je kolevku nasred sobe, a beba se ne vidi jer kolevku zaklanjaju tri suđenice u belim haljinama, koje se poput vode slivaju svud po podu, pa soba došla bela i svetla. A ona, Neda, leži na krevetu u znoju i ne može ni da se pridigne niti da progovori. One nešto govore i žena od svega razabira samo da većaju koliko će njen sin živeti. „Nek živi. Neka ga majci. Utopiće se u bunaru na dan svoje ženidbe.”
A onda su se godine nanizale lepše i sjajnije nego ičije na svetu. Neda nije znala da li se sve nekako smirilo, da li su se od te iscrpljujuće borbe umorili Janko i njegovi roditelji ili njoj to više nije bilo važno jer se svila oko svoga dečaka. Sada je, sa nekom novom mudrošću, kojoj nije znala ni porekla ni zamaha, razumevala i svekrvinu čudovišnu ljubav za Janka i ono što su Janko i njegov otac tražili u rakiji. Sve je sad odjednom znala i razumevala i sve je praštala sa dubokim uverenjem da vile-suđenice iz njenog sna nisu bile stvarne, već da behu deo magnovenja i radosti zbog Jovanovog dolaska na svet.
Ipak, bila je oprezna. Nije smeo sa drugom decom da se kupa u reci, pratila ga je u stopu i nadzirala sve njegove kretnje. Nije o tome ni razmišljala. Jednostavno se začelo u njoj neko ludilo kom se nije mogla oteti: da dečak bude stalno zaštićen i siguran. Strepela je nad svakom njegovom vatrom i bdela noćima menjajući mu obloge na čelu i polovine krompira u čarapama. Umirala je kad je pošao u školu i bila jedina koja nikad, nikad nije propustila da ga do škole isprati i pred školom dočeka ostavljajući kod kuće sve obaveze. Odvajala je za njega najjedrije, najsjajnije voćke, najlepši sir i komade mesa. Skrivala se u sokacima njegovih snova osluškujući mu želje, treptaje, brige.
Za Jovana su isprosili miraždžiku iz istog sela. On se ocu poverio da je voli i da neće nijednu drugu osim nje. Svadba je bila velika i bogata. Dve su muzike svirale. U Nedi je kuljao nemir, mešao se sa radošću i ponosom, ali beše ipak jasan, sveprožimajuć. Bunar iza kuće bio je napunjen kamenjem pre dvadeset i četiri godine i zatvoren daskama. Narod se čudio, pa zaboravio čim je naišlo nešto od toga čudnije. Jovan je bio veseo. Lep i visok u beloj košulji. Svoju je nevestu držao za ruku pred svima, zorno, ponosito. Majka ga je na tren ispustila iz vida. Taj se tren otkotrljao u večnost.
Jedan se vrisak prolomio u noći. To je Neda našla mrtvog sina na onim daskama koje su zatvarale bunar iza kuće. Legao licem prema utabanoj zemlji i umro. Kraj bunara je ležalo nečije zalutalo jagnje.