Dramu Srpske Cvijeti sam Matija Ban nazvao je bilogijom zato što je sastavljena iz dva dela, dve drame: Takovski ustanak i Uskrs srpske države. Zajedno one predstavljaju glavne trenutke Drugog srpskog ustanka i borbe za konačno oslobođenje od turske vlasti – stišavanje Prodanove bune, sastanak u Takovu i podizanje ustanka, boj na Ljubiću i kasnije pregovore sa Kuršid-pašom i Marašli Ali-pašom. Kako Srpske Cvijeti hronološki prate istorijske događaje, možemo reći da se prvi deo fokusira na predstavljanje borbi, a drugi na političku obnovu.
Srpske Cvijeti imaju prigodni karakter, odnosno pisane su za obeležavanje pedesetogodišnjice podizanja Drugog srpskog ustanka, i to na zahtev kneza Mihaila Obrenovića, kako bi se na dostojan način obeležile zasluge njegovog oca kneza Miloša. Potpuno u duhu epohe romantizma i slavljenja slobode i nacionalnog jedinstva, ova drama nosi snažan patriotski naboj.
U nastavku teksta možete pročitati Pogovor za dramu Srpske Cvijeti, u kojoj sam pisac, Matija Ban, govori o okolnostima njenog nastanka i svojim težnjama prilikom njenog pisanja.
POGOVOR
Tekla je 1865. godina, a pedeseta od Takovskog ustanka. Knez Mihailo bješe odlučio da proslavi pedesetogodišnjicu toga po Srbiju i po Obrenovićevu dinastiju sudbonosnog događaja. Svečanost imala se držati u Topčideru o Duhovima i na nju su bili pozvani svi još živi drugovi njegovog oca u patriotskoj borbi.
Lijepa topčiderska dolina vrvjela je još u aprilu mjesecu ljudima raznih zanata, vojnicima, inženjerima i umjetnicima. Dizali su se prostrani hladnjaci i pod njima stolovi za ručanje, trijumfalni visoki svodovi, tribuna, s koje je knez imao razdavati starim borcima Takovski krst, onda ustanovljeni, piramide od oružja, itd., a sve se ukrašavalo zelenim granjem, lavrovim vijencima, trobojnim trakama, bezbrojnim velikim i malim zastavama, srpskim grbovima, i slikama, u kojima je živopisac Stevan Todorović predstavio glavne trenutke borbe za oslobođenje i dotične junake. Topčider je izgledao kao lijepa, vanredno nakićena nevjesta.
Na jedno dvadeset i pet dana prije svetkovine potraži me u preskoj pisarnici moj nekadašnji profesorski drug u Liceju, a onda ministar, Kosta Cukić i reče mi da je u programu za proslavu zaboravljeno nešto čega se tek onoga jutra sjetio knez, a to je predstava jedne drame u kojoj bi se što življe i vjernije izveli događaji i ljudi onoga vremena; a za tu predstavu da će se podići u Topčideru naročita arena. Knez željaše da ja dramu napišem, pa ga je za to k meni uputio, da me upita može li se do Duhova i to spremiti.
Sve tegobe takoga zahtjeva izađu mi pred oči: velika kratkoća vremena da se drama smisli i napiše, da se izuče uloge i drže probe; tegoba da se ni najmanje ne udaljim od istorije, da vjerno izvedem karaktere, kojih ne poznavah, i da opišem tačno prostu uzvišenost onoga vremena. Prikovan za istoriju, lišen mogućnosti slobodnih poleta, bojao sam se da drama, sunovratno napisana, ne ispadne u svakom pogledu loša, te saopštim Cukiću svoju zebnju. Ali me on ohrabri, i obećavši mi da će mi toga istog dana dostaviti Karadžićevu istoriju o ustanku, i karakterne crte[1] nekih lica koja iz drame ne mogahu izostati, otide knezu i reče mu da sam se primio posla.
Bi udešeno da, slobodan od svake dužnosti u preskoj pisarnici, sklonim se na svoje poljsko dobro, i tu, nikim ne uznemirivan, da pišem dramu; pa čim jedan čin bude gotov, da ga smjesta otpravim u varoš, gdje će se odmah uloge ispisati i učiti napamet.
Tako je i učinjeno. Drama, pisana u prozi, bila je trinaestoga dana dovršena.
Kad sam poslije dva dana odmora sišao u varoš i sastao se sa ministrom Cukićem, ne bez prezanja šta će mi o drami reći, on mi čestita i obradova me viješću da je knez mojom izradom potpuno zadovoljan; ali, nažalost, da sam se za onaj par uzalud naprezao, jer zbog tegoba koje je sizerenski dvor postavljao svetkovini, riješeno je da iz nje izostane drama, kojom bi se u Carigradu najviše razdražili. Ipak, doda, po svetkovini knez hoće da se drama o njegovom trošku štampa i razda narodu.
Toga istog ljeta ja prenesem iz proze u stihove dramu, koja bi štampana pod naslovom Srpske Cvijeti. Kad sam knezu podnio djelo, on me predusrete takim riječima koje su za mene bile najveća nagrada, a ipak htjede dodati i gospodski poklon.
Kad se Srpske Cvijeti počeše predstavljati u pozorištu, uvidjelo se da predstava odveć dugo traje, pa se riješih da dramu skratim. To čuvši saletješe me sa sviju strana da iz drame ništa ne izostavljam, te namislih da je još više raširim, pa rastočim u dvije drame. I u takvom obliku sad izlaze Srpske Cvijeti: prvi dio nazvah Takovski ustanak, jer se ustankom i okončava, a drugi dio Uskrs srpske države. Ono je priprema za slobodu, a ovo je rezultat.
Što se tiče događaja, sve sam ih uzeo iz Karadžićeve istorije, koja je svake vjere dostojna, jer jer pisana od suvremenika i očevidaca. Ja sam samo te događaje grupisao i izveo u svjetlosti umjetničkoj, kako bih dramatske efekte postigao. Trebalo je iznijeti ondašnje narodne vrline, ali pokraj te svjetlosti metnuti i sjenke nekih narodnih nedostataka, koji se onda pojaviše, kako bi se istinita socijalna slika onoga vremena predočila. Najviše mi je stajalo do toga da iz one grupe više-manje plemenitih junaka i nekolicine nevaljalaca visoko iskoče dvije glavne ličnosti; knez Miloš i kneginja Ljubica; prvi ne samo sa svojim junaštvom, nego i sa nadmašnim umom, a druga sa svojim upravo spartanskim iroizmom. U Miloša ima gnjevnih zanosa, kojima znamo da je podležao njegov bujni temperamenat, ali ti ne traju, nego brzo nastupa hladan razum; on duboko proniče u svoj narod i u Turke, u zgode i nezgode povremenog položaja, on računa sa budućim opasnostima; s računom je i velikodušan i neumitan prema neprijateljima kao i prema svojima; a ipak se osjeća da je u suštini čovječan i pravičan; on je hitar po okolnostima i iskren, a povjerljiv po prirodi i podazriv; ali svagda je vođen višom patriotskom mišlju, svagda gotov na iroično samopregorijevanje. Miloš je smjesa svih svojstava što ih obično imaju veliki ljudi, koji velika djela počiniše. Bez takovog čovjeka na čelu, teško da bi se Srbija bila oslobodila.
Uz njega stoji Ljubica, dostojna mu u svemu druga. Ona plamti željom da se narod oslobodi, i slavoljubljem da ga oslobodi njen muž. Mada mu zna bujnu narav, ona se ne boji izložiti se njegovom gnjevu i prkositi mu, čim misli da je on duhom klonuo, i da ga hrabriti treba; velika ljubav koju za nj osjeća ne navodi je nikad na slabost, a kad strepi za njegov život, tu strepnju krije od svakoga, skoro i od sebe same. Ona zna zadahnuti ženski spol svojim junačkim duhom, kojim i muškarce zanosi; zna lijepo govoriti, kao što zna i hrabro postupati.
Ovome irojskom paru ljudi najbliži je slavni Rajić, koji voli poginuti do svojih topova nego li ih Turcima ostaviti. Za njim dolaze drugi svijetli karakteri, kao što su: vjerni Dimitrije, mudri Dukić i Katić, plemeniti Ljunjevica, junački Dobrača, Melentije i još neki koji su nepokolebljivi u vjeri prema Milošu; svaki je malo nuansiran. U polusjenci stoje Vučić i Blagoje, iz čijega podazrevanja viri pomalo i lična zavist; Garašanin se od njih razlikuje time što, ako i učestvuje u podazrevanju, od zavisti je čist. U punu sjenku dolaze kukavni kmetovi, koji su odvraćali narod od Miloša, i vodeći ga k Turcima malo što nijesu narodno djelo osujetili. Tim sam gnusnim slikama ustupio samo jedan trenutak u drami, a zato da ih postigne zaslužena kazna, te da budu svakome poučljiv primjer.
U svima mojim dramatskim djelima svagda sam se čuvao od zaraze modernih dramatičara, koji rado zabacuju vrline ženske, da iznesu pred publiku kaljave ženske tipove. Ta je zaraza počela i u nas prodirati preko pisaca koji za zapadnjacima slijepo idu. U Srpskim Cvijetima ogleda se čistota ženska, koja ide do iroizma i služi na čast našemu narodnom karakteru. Tu žene i djevojke skaču u vodu da ne padnu poganim Turcima u ruke. I same turske žene bune se na vezira da oslobode Miloša, koji im je čast u sužanjstvu zaklonio.
Karakteri turski takođe su nuansirani: najsvjetliji je Sarčesma-aga, pravi kavaljer, nalik na stare Seracene u Španjolskoj. Prema njemu stoji kao kontrast vezir Sulejman, za koga se zna kakva je sverjepstva počinio u Srbiji. Između njih dvojice vrzu se drugi turski karakteri, različito našarani.
Viši pjesnički slog, kakav je upotrebljen u tragedijama, bio bi neumjestan u ovim dramama. Prosti ljudi iz naroda, mada junaci, ne mogu govoriti kao što govorahu naša stara vlastela ili naši kraljevi. Zato sam nastajao da se što više približim prostom narodnom govoru, koji ipak ima svoju osobitu poeziju.
Podsećamo da su u okviru edicije Otrgnuto od zaborava reizdate i druge manje poznate istorijske drame, kao što su: Čučuk Stana Milorada Petrovića Seljančice, Lazar i Nemanja Miloša Cvetića, Odmetnik Jovana Grčića, Drame Petra Preradovića i mnoge druge.
Sva dela Matije Bana možete videti OVDE, a knjigu Srpske Cvijeti OVDE.
[1] Više njih bjehu iz memoara Alekse Simića.