Nije slučajno da se autor Dušan Rogić bavio temom odnosa Srba i Hrvata. Sama činjenica da je u pitanju Srbin koji je poreklom iz Srema i koji je nakon studija u Zagrebu ostao tamo i na izvestan način postao glasnogovornik srpske zajednice, već je objašnjenje njegovih ciljeva. Rogić ne pokušava da dokumentarno i u potpunosti istinito beleži kako izgleda odnos dva naroda na tlu hrvatske. Dušan Rogić zapravo teži da pisanju o tome da književnu kitnjastost, razigranost da uđe u domove ljudi i srca junaka i da iz te perspektiva piše o jednom ne samo političkom i ideološkom pitanju, već o temi koja je zaista bila i ostala važna za svakodnevicu običnih ljudi.
Posebno je neobično da su dela Dušana Rogića o toj temi verovatno jedini izvor informacija o životu Srba u Hrvatskoj pre nastanka Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, odnosno Jugoslavije.
U središtu proznog teksta Srbin i Hrvatica je ljubavna priča i veći deo ove duže pripovetke ili kratkog romana i ima neku vrstu dramskog oblika i nekih tipičnih karakteristika dramskog zapleta. Mlada junakinja Zlata, koja je po nacionalnosti Hrvatica, zaljubljena je u mladića Milana, koji je Srbin. I dok njima dvoma to ne predstavlja prepreku, njen brat Zorko je ostrašćen mrzitelj Hrvata. Osobito mu smeta što oni tu u Hrvatskoj i dalje insistiraju na svom nacionalnom identitetu. Zanimljivo je da se u priči Srbin i Hrvatica spominje i obrnuta struja, to jest postojanje Iliraca, čija glavna ideja je zapravo bila ujedinjenje i povezivanje sa bratskim srpskim narodom. Dušan Rogić čak naglašava da je jedna osoba najpre bila među Ilircima, a onda na drugoj strani, možda i iz interesa ili potrebe za skretanjem pažnje javnosti. Sve to zajedno daje u priči Srbin i Hrvatica jednu intrigantnu sliku odnosa dve nacije, i možda oportunističkih ideologa koji su prosto zauzimali strane i definisali taj odnos ponekad kad bratski, a ponekad kao neprijateljski.
Zaplet dela Srbin i Hrvatica je pomalo šekspirovski: dva mladića se otvoreno sukobljavaju, mladi Hrvat Zorko puca na udvarača svoje sestre i rani ga, a nakon toga junakinja potpuno pomeri pameću. Ali čitalac će shvatiti da ona sve to glumi kako bi izazvala sažaljenje okoline. I ona u tome uspeva. Brata grize savest; svi se plaše za njenu sudbinu. Ona misli da će joj izabranik umeti i o svemu tome govori čak i kad je sama, čime autor verovatno koristi dramsku formu u prozi. Akt mlade devojke čini svoje, i sudbina mladom paru daje još jednu priliku, mladić je dobro, rana mu prolazi i ona otkriva da nije zaista pomerila pameću.
Scene u kojima Zorko planira napad na mladog Milana ipak čine priču Dušana Rogića Srbin i Hrvatica ozbiljnijim delom jer on iznosi tako snažnu i strasnu mržnju, što je pokazatelj da se takva pojava sigurno i stvarno pojavljivala. Ali izmirenje je nekako suviše jednostavno, što naslućuje da su možda ipak u pitanju mladalačke strasti, nepoznavanje života, želja da se skrene pažnja…
U ovom delu Dušana Rogića prisutan je i motiv drugarica koje dele svoje tajne, poveravaju se, jedna je srećna zbog ljubavnog ostvarenja ove druge, ali i to slobodno povezivanje mladih, odstupanje od ugovorenog braka itd., sve je to pokazatelj jednog modernog stila života, građanske kulture koja je bez obzira na realnost života koji je nosio mnogo problema i težine, ipak na tlu Hrvatske, većih gradova i verovatno Vojvodine još na prelazu iz devetnaestog u dvadeseti vek postavila svoje osnove.
Rogić nije mnogo vešt pripovedač. Naracija je slaba, čak je i izgradnja likova upitna, dramski tempo nije sasvim ujednačen na mnogo mesta ne znamo da li čitamo dramu ili prozu. Likovi su više predstavnici neke misli koju iznose nego što su ličnosti. Ali vrednost dela Srbin i Hrvatica i nije u tome već samo u informaciji da je negativan odnos Srba i Hrvata odavno prisutan, i da je verovatno bio promenljiv, a da su mladi ljudi koji su želeli da se povezuju i onda i sada bili u stanju da tu ideološku prepreku prevaziđu.
Knjigu Srbin i Hrvatica i Snovi jednog mladoženje možete videti OVDE.
Sva dela ovog autora možete videti OVDE.
Portalibris je izdao dela u drugih zaboravljenih pisaca koji se posredno ili neposredno bave ovom tematikom, kao što su Sibe Miličić, Niko Bartulović, ali i autore koji su pisali o našem građanskom sloju u prošlosti kao što su Stevan Sremac, Stevan Jevtić, itd.