Zbirka pripovedaka Seljaci Nikole Lopičića objavljena je 1939. godine i to mu je jedino delo objavljeno za života. Pored ovih, napisao je još pripovedaka, kao i pesme, dve drame i jedan roman. U ovoj zbirci nalazi se osam pripovedaka: Mašanov zločin, Na oranju, Radost i žalost seljaka Matana, Imanje, Djevojka, Domaće ognjište, Jošana, Lelek i sve njih odlikuju socijalni motivi i povezuju ih dve glavne teme: glad, odnosno siromaštvo, i ljubav. Krasi ih lokalni govor, prikaz specifičnog duha vremena i prostora, kao i osoben mentalitet naroda, koji, uprkos nedaćama, ipak nalazi snagu da očuva imanje i ognjište.
Seljaci su izazvali veliko interesovanje kako čitalaca, tako i pisaca i književnih kritičara. Nikola Lopičić piše o crnogorskom selu i o mukotrpnom životu i teškoj sudbini crnogorskog seljaka. Sam naslov obuhvata sve pripovetke iz ove knjige i jasno ukazuje na njihovu sadržinu. Svi kritičari saglasni su u tome da je Lopičić prikazao ljude i prostor baš onakvim kakvi jesu. Čak je i Ivo Andrić dao svoju reč na temu Lopičićevog stvaralaštva, ističući da je Lopičićev stil pripovedanja „ličan i književan, zanimljiv, istinit i umetnički veran”. Pred našim nobelovcem bio je zadatak da odredi da li su pripovetke iz zbirke Seljaci bile vredne za Srpsku književnu zadrugu. Andrić je Nikolu Lopičića smatrao za talentovanog pisca, a njegove priče autentičnim.
Književni kritičar i istoričar Milorad Stojović hvali ovaj odabir teme za pripovedanje i tvrdi da je Lopičić „kroz karakteristička simbolična stanja i detalje sublimirao složenost tih odnosa i dao široku realističku sliku crnogorske stvarnosti onog razdoblja”.
Zanimljivo je to što priče iz zbirke Seljaci ne govore o crnogorskom seljaku koji se bori u bitkama za oslobođenje, ratuje, nego o onom seljaku koji je u borbi sam sa sobom, sa životom, sa nemilom sudbinom, koji je u borbi za preživljavanjem. Seljake Nikole Lopičića zadesila je beda, glad pokucala na vrata, i oni treba da se suoče sa svim problemima i nađu način da opstanu. Oni su prisiljeni na to da biraju između života i smrti. Priča Imanje upoznaje nas sa Janicom, koja je spremna da ostane bez noge ili da umre, ali nije spremna da dozvoli da joj imanje propadne. Ona radije bira da je nema, jer kao invalid neće biti od pomoći mužu, a zemlja se sama neće uzorati, niti će biti ploda ako nema ko da radi. I uz sve to, ova priča pokazuje da je u ovoj sredini vladao patrijarhat i da je žena bila podređena mužu, jer Janica neće sama doneti odluku ni kada je u pitanju sopstveno zdravlje, već će pustiti muža, jer on će, prema njenim rečima, uraditi kako je najbolje za njihovu kuću, za ono zbog čega se celog života muče.
„I seljak, koji je stalno vodio brigu o tome da jednom bude naisto s tim da li mu je žena za grob ili za kuću, koji je toliko puta, ostavljajući rad, govorio da bi bio najsrećniji da ženu mrtvu zatekne, da se oslobodi brige da zbog njene bolesti ne robuje imanje, osjeti kako mu se duša otvori i kako navali nekakva velika tuga kao rijeka i ustavi mu svaku riječ.”
Priča Na oranju pokazuje život jedne mlade seljanke na čija je leđa, po muževom odlasku van za bolje prihode, pala sva kuća i zemljište. Ova žena, ostavljena sama, bez muške snage, pa i nežnosti, mora da se uzdigne, zaboravi na to da je ona ljudsko biće kojoj je potrebna ljubav i sigurnost, te tako sama, nezaštićena, okrene se sejanju, oranju i stoci. Ona će biti pred iskušenjem da padne u tuđe muške ruke, ali Lopičić ovde pokazuje kako seljak to neće dozvoliti i učiniće sve da spase i svoju i njenu čast.
U knjizi Seljaci je i priča Djevojka, koja govori o ljubavi i mladosti. Ovo je sredina u kojoj je bilo bitno fino i „na vreme” udati žensko dete. Međutim, nije udaja išla lako u onim slučajevima kada se dvoje vole, ali ih razdvajaju porodice ili sopstvene ili tuđe želje. Mladi Andrija hoće bolju budućnost i mora da napusti selo, a nesrećna Milica, iako ga voli, pušta ga da ide i plaši se da li će je roditelji dati nekom drugom. Ova devojka pašće Andriji u zagrljaj pre njegovog puta i začeće dete, ali ponos joj neće dozvoliti da situaciju iskoristi i spreči ga u odlasku. Koji je jedini način da ona prikrije svoju bruku?
I svi drugi Lopičićevi seljaci su okrenuti porodici, vredni i radni, vezani za svoje životinje, koje su im sve, svi oni dele istu tugu i sreću.
„Bože moj, kakve su naše kuće! Sve što vidim ne liči mi na kuću. To su jame, iskopane pokraj dolina, skloništa zvijeri, puste, hladne, pune mraka, jezive u ovom toplom danu kao razjapljene čeljusti kakve nemani. Strašno je gledati u njih. Pobjegnem sa kamena do velikog duda da ublažim žeđ, ako ne mogu tugu.”
U priči Lelek Nikola Lopičić govori o crnogorskom selu, koje je i na proleće i leto pusto, crna je zemlja i samo kamen hladan još ponosno tu stoji. Ova je priča napisana u prvom licu jednine i on pokazuje kako izgleda kada se u selu dogodi nečija smrt, kako izgleda pogreb, kuknjava, plač, lelek. Vrlo je upečatljivo što pokojnik iz ovog sela nije umro na svojoj zemlji, već u tuđini, pa će Lopičić iskoristiti priliku da podseti na to kako su nekad seljaci stradali kao borci u pravim borbama, a sada su dočekali da stradaju kao borci u borbi za koru hleba.
„Seljak nije umro, on je poginuo. U ratovima umirao je crnogorski seljak na kamenu, koji je branio. Godine i ratovi su prošli kao teška, golema oluja, o kojoj se sad priča kao o nekoj staroj nevolji. Danas on gine u minama, u dalekom svijetu, kud je išao da donese sreću i blago u jame koje nikad ne zaboravlja. Oni koji se vraćaju dolaze sa kašljem u grudima, ili sa polovinom tijela, bez ruke ili noge, koju su izgubili u dalekom svijetu.”
Sve priče su zanimljive, autentične, nose upečatljivu poruku, a živim izvornim jezikom autor u potpunosti dočarava atmosferu.
Iako nas Nikola Lopičić sa zbirkom Seljaci vodi u svoje zavičajno Cetinje, on istražuje i univerzalna ljudska pitanja: granice ljudskog ponosa, krhkost međuljudskih veza, mogućnost da se suočimo sa neizbežnim promenama, žrtvu da se očuva dostojanstvo, poštenje, rodna gruda i običaji. Nisu Lopičićevi junaci tipični samo za ovo podneblje i nisu jedini koji imaju patnje, već se svaki od njih može poistovetiti sa bilo kojim čovekom iz nekog drugog, daljeg kraja.
Podsećamo da se u okviru edicije Otrgnuto od zaborava nalaze i druge manje poznate zbirke pripovedaka, kao što su: Ljudi na ostrvu Nika Bartulovića, Iz Hercegovine Svetozara Ćorovića, Teška iskušenja Grigorija Božovića, Bijedni ljudi Milana Budisavljevića, Slike i pripovetke Jaše Tomića i mnoge druge.
Knjigu Seljaci pogledajte OVDE, a sva dela Nikole Lopičića koja je Portalibris objavio OVDE.