Priča koja je ušla u širi izbor na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Mirjana Ranković Matović
Mojsijine suze osvetnice
April razvezao mehove razvigora, pa se ovaj nežno upliće u napupele krošnje i razlistava ih. Razlistava i moju nemirnu kosu dok trčkaram oko mame, koja u korpu slaže sadnice raznovrsnog cveća. Nestrpljivo čekam da krenemo na groblje kako bismo na grobovima naših predaka posadili cveće, jer to se radi svake godine na Pobusani ponedeljak, onaj koji dolazi sedam dana po Vaskrsu. Zapravo, to je Vaskrs za mrtve.
Mama uzima korpe, jednu punu cveća, a drugu napunjenu kolačima, crvenim jajima, vinom, svećama, tamjanom i vodom i poziva me da krenemo. Pavle, moj deda, a mamin svekar, nas isprati rečima:
– Verice, ćeri, ne zaboravi da neki cvetić posadiš kod Svetinje.
– Dobro, tata – ogovara mama ne osvrćući se.
– Mama, šta je to Svetinja? – pitam radoznalo.
– Videćeš kad stignemo tamo – kaže mama i ubrzava korak.
Na groblju već ima dosta naroda koji je došao da sa precima proslavi Vaskrs. Prilazimo grobu maminog brata, koga za vreme rata Nemci ubiše na kućnom pragu. Mama pomilova njegovu sliku na spomeniku, a u uglu oka joj se sklupča suza. Prikrivajući tugu, ona okadi grobove svih naših predaka i poče da sadi cveće. Zalivam sadnice i razmišljam o Svetinji, zamišljajući je kao neku crkvicu.
Kad je okitila sve grobove, mama priđe kamenu koji je bio na metar od ujakovog groba i ispred njega posadi nekoliko najlepših cvetova.
– Mama, je li i tu nečiji grob? – pitam radoznalo.
– Ovo je Svetinja koju je deda spomenuo – reče mama i prekrsti se, završivši sadnju cveća.
Zbunjeno posmatram kamen, koji je imao neobičan oblik. U njemu udubljenje u obliku malog korita, čije je dno pokriveno bistrom vodom, u kojoj se presijavalo nekoliko novčića. Oko kamena se rascvetale bele i plave ljubičice, šireći opojni miris. Dok mi se po glavi mota pitanje kakva je to svetinja, do nas stiže jedna žena, pozdravi nas sa: „Pomaže Bog”, a onda kleknu kraj Svetinje, poljubi kamen, pa na njega stavi nekoliko novčića, zatim šakom zahvati vodu iz Svetinje i pokvasi oči. Kad sve to obavi, ustade, prekrsti se, pa reče:
– Rekoše mi da je ova vodica dobra za vid, pa se malo umih, možda će mi pomoći!
Mama se blago osmehnu, pa izusti:
– Tako priča narod. Samo, nije trebalo rukom da uzimate vodu iz Svetinje.
Žena se posramljeno pozdravi i ode svojim putem. Mama i ja posedesmo još malo kod ujakovog groba, sačekasmo da sveće pogore, a onda krenusmo kući. Taman da mamu obaspem pitanjima vezanim za Svetinju, ona reče:
– Vidim da želiš da saznaš nešto više o Svetinji, ali to će ti najbolje ispričati deda Pavle. – Čuvši to, ubrzah korak da što pre stignemo kući.
Deda je sedeo u debelom lipovom hladu i pleo kotaricu od mladog vrbovog pruća. Sela sam pored njega i iznebuha rekla:
– Deda, pričaj mi sve što znaš o Svetinji!
– ’Oću, moja ljubopitljivice, ispričaću ti ono što ja znam. Videla si sama da je to kamen, sa onim udubljenjem u kome ima malo vode. Niko ne zna kako se ona voda stvara u kamenu. Kad su kiše, jasno je da se udubljenje napuni kišnicom, ali tu uvek ima vode, čak i kad su najveće vrućine, kad i reke presuše. Jedna priča kaže da su to suze devojke Mojsije, koju je za vreme turske vladavine progonio jedan Turčin.
Deda za trenutak zastade, pa ga zamolih da mi ispriča nešto o Mojsiji. On se nasmeja, pa poče:
– Beše sveže, sunčano đurđevdansko jutro. Majka probudi Mojsiju, svoju prelepu kćer jedinicu, da ide na vodu i da, na ovo praznično jutro, nabere lekovitog bilja.
Vedra, vesela i nasmejana, Mojsija razigrano strča do potoka, umi se ledenom, bistrom vodom i pođe ka proplanku gde bejaše najviše svakojaka bilja. Kretala se slobodno i neoprezno, zaboravivši da na puteljcima i stazama više nije bezbedno kao nekada, jer Turci zaposedoše ovaj mali komad srpske zemlje. Mojsijina veselost namah presahnu, jer se na prašnjavom drumu ukaza turski konjanik, koji, kada ugleda prelepu devojku, pusti konja u galop i pojuri ka njoj. Mojsiji jedino uzdanje beše da se domogne šume ili da svoju čast, devojačko dostojanstvo, poštenje i devičanstvo preda Turčinu. Noge je poneše ka šumi sa željom da utekne i skrije se. Trčala je što je noge nose, ali konjskom galopu nije mogla umaći. Kada se topot konjskih kopita previše približio, Mojsija shvati da spasa nema. Klekla je, zaplakala, prekrstila se i molitvu Svevišnjem uputila: „Molim ti se, Bože. Molim te ja, rab tvoj, Mojsija, otvori zemlju, u crnoj zemljici da nestanem, da dušmaninu otadžbine moje u ruke ne padnem.”
I gle! U trenu kada Turčin stiže do nesrećne devojke i pruži ruku da dotakne njenu bujnu talasastu kosu, zemlja se otvori i Mojsija nestade u njenoj utrobi, a na tom mestu izniče neobičan kamen koji plače.
Turčin je sve to zabezeknuto posmatrao. Um mu se pomrači, glas izgubi i do kraja života lutaše kadilukom kao izgubljen. Seljani, saznavši šta se dogodilo, selo gde se Mojsija stopi sa zemljom nazvaše Mojsinje.
Priča se da su mnogi slepi progledali umivajući se vodom iz kamena, a neki su izlečili i kožne bolesti. Zbog toga su kamen nazvali Svetinjom. Priča se da se Svetinja sveti onima koji je ne poštuju. Kad je moj otac bio mlad, bio neki pop Ljubomir, koji je mnogo voleo pare. Pola sela bilo njegovo. Imao sušare za šljive, trgovao sa Austrijom. Sve je više bio nego pravi pop. I pored ogromnog imanja hteo je još, pa odluči da proda Svetinju Ateničanima. Uzme pop dukate, strpa ih u svoju kesu, a Ateničani iskopaju svetinju i oteraju je u Atenicu. Kažu da su se namučili silnih muka dok su je prevozili. Iako kamen nije veliki, kažu da je težak više od tri tone i da ga je vuklo deset volova. Postave oni Svetinju na Ateničkom brdu, slave što su dobili taku vrednost, ali su bili zabrinuti što u udubljenju nema vode. Očekivahu da će se voda pojaviti u toku noći. No sutradan ne samo da ne nađoše vodu već ne nađoše ni Svetinju. Razbesne se Ateničani, misleći da ih je pop Ljubomir izigrao, da je poslao ljude da ukradu sveti kamen, pa dojure u Mojsinje da biju prevaranta. Pop se kune svim i svačim da on ne zna gde je Svetinja, pa zajedno odu na groblje, a tamo Svetinja na svom mestu, kao da nikad odatle nije pomerana. Ponovo Ateničani iskopaju sveti kamen i oteraju u svoje selo, ali odluče da postave stražu koja će ga čuvati, jer su sumnjali da su ga prethodne noći Mojsinjci ukrali i vratili u Mojsinje. No ni straža nije sačuvala Svetinju. Ona je ponovo nestala. Stražari su pričali da je u neko doba noći sa neba sevnula neka ogromna svetlost, zaslepila ih, a kad su progledali, kamena nema. Našli su ga ponovo u mojsinjskom groblju, odakle su ga i odneli. I po treći put uporni Ateničani odnose Svetinju u svoje selo, ali priča se ponavlja. Tada svi počnu kazivati da neka jača sila vraća kamen tamo odakle je uzet. Ateničani odustaše i od Svetinje i od dukata kojima su je platili.
No, nije se na tome završilo. Popa Ljubomira počeše da stižu nesreća za nesrećom. Prvo mu, daleko bilo od svakoga, sagoreše dva unučeta u nekoj kačari, propade mu trgovina sa Austrijom, sušara i imovina ode na doboš, a sin Miko umre od patnje za decom. Ljubomir osta sam kô pustinjak, prodade kuću i nestade iz sela. Narod je pričao kako je popa stiglo prokletstvo zbog prodaje Svetinje, pa Mojsinjci počeše sa više poštovanja da se ophode prema ovom svetom kamenu.
Znaš, ćeri dedina, narod je mnogo glup. Dolaze ljudi na Svetinju, pa prljavim rukama uzimaju svetu vodicu i zagade je. Ja sam ko zna koliko puta tamo stavljao čašicu, ne bi li ljudi s’vatili da ne treba ruke da zamaču u vodu, ali ne vredi. Još veće neznalice su oni koji u vodu ubacuju prljave pare. Ako je Svetinja božji dar, Bogu ne trebaju pare. Bogu su potrebna dobra ljudska dela.
Eto, to je priča o Svetinji, a ti je, ćeri, pamti, pa prenesi svojim potomcima.
Zahvalih se dedi i obećah mu da ću jednom napisati priču o čudnom mojsinjskom kamenu.
***
Godina po godina se penje na moja leđa. Bila sam student druge godine. Prošlo je deset proleća od onog kada mi je deda pričao o Svetinji i ja sam je skoro potpuno zaboravila, a onda me jedan događaj vratio u onaj davni Pobusani ponedeljak.
Vikend je. Radosno krećem kući, jer sam se baš uželela roditelja i starog društva. U Mojsinju izlazim iz autobusa i krećem ka prodavnici da pokupim malo seoskih abrova. Pred prodavnicom na stubu nova umrlica i na njoj dobro poznat lik moga dragog učitelja. Dok iščitavam umrlicu, suze počeše da se množe. Žao mi tog dragog čoveka koji me je prvom slovu naučio.
Pozdravljam grupu seljana koji sede pred prodavnicom, pijuckajući pivo, i pitam ih šta se to dogodilo učitelju. Svi ćute, ali se oglasi jedan starac koga sam poznavala samo iz viđenja. Njegove reči: „Stiglo ga prokletstvo” me zbuniše. Sedoh pored starca, a on me upita:
– Jesi li ti Pavlova unuka?
– Jesam – odgovorih tiho.
– Onda verujem da znaš za našu Svetinju – kaže starac.
Priča dede Pavla mi odzvoni u glavi i rekoh:
– Znam sve o Svetinji.
– E, pa Svetinja ubi učitelja. On se, djete moje, okomio na taj naš kamen. Sazivao roditelje da mu pomognu da zatrpaju Svetinju, jer kaže kako ona širi bolest. Govorio je da deca tuda prolaze kada idu u školu i kupe novac koji ljudi bacaju u nju i tako mogu da se zaraze raznim boleštinama. Niko od roditelja nije hteo to da uradi, pa ti on sam zakuva betona i zatrpa Svetinju. Ja ga upita’ zna li da se Svetinja sveti, što navlači bedu na sebe, a on me ismeja i reče da sam glupi starkelja koji veruje u gluposti. I eto, bi šta bi. Posle dva dana pred kućom na magistrali usmrti ga kamion. Žao mi ga, nije bio loš čovek, ali ga ubi njegova svojeglavost. Ja sam razbio beton i očistio svetinju kol’ko sam mogô, a da li će se sveta voda ponovo javiti, ne znam.
Čuvši celu priču, pozdravih se sa starcem. Uđoh u prodavnicu, kupih nekoliko sveća i krenuh kući. Pošto put vodi pored groblja, svratih da upalim sveće svojim precima, a i mom učitelju ateisti. Zavirih i u Svetinju i obradovah se kad videh da u kamenom koritu ponovo svetlucaju Mojsijine suze.