Knjiga Zimnje večeri je zbirka pripovedaka koja govori o narodnom životu kako iz šumadijske i zlatiborske okoline, tako i iz sela po istočnoj i južnoj Srbiji. Milan Đ. Milićević je obilazio razne krajeve, prikupljao zanimljivosti i opisivao seosku svakodnevicu, te su otuda iznikle i ove pripovetke. Nema sumnje da je njegov rad izuzetno doprineo srpskoj književnosti, kulturi i nauci, a posebno njegova etnološka istraživanja.
Iako je veoma poznat kao pisac istorijskih dela – Kneževine Srbije i Kraljevine Srbije – ili autor brojnih pedagoških radova – Škole u Srbiji, Kako se uči knjiga, Pedagogijske pouke i druge knjige iz oblasti školstva – ne može se poreći da se kao pripovedač ističe u svojim prevodima i pripovetkama. Zbirka Zimnje večeri je jedna od takvih koja to potvrđuje. Ona se pojavila 1879. godine, a dotle mu je pripovedački posao bio samo uzgredan. Za njen nastanak, kako sam Milan Đ. Milićević kaže, zaslužan je velikim delom Stjepan Mitrov Ljubiša, koji ga je podstakao da piše rekavši mu da ima talenta i da mu se čini da bi bilo zanimljivo i vredno ono što bi imao Milićević u svojim pričama da kaže.
I naš veliki Đura Daničić imao je samo reči hvale da mu uputi po izlasku Zimnjih večeri: „Ja mislim da ovo djelo vaše pripada među najljepša koja ima naša književnost u toj struci. Kako sam prije trideset godina rekao o Brankovim pjesmama da onako treba da pjeva učen Srbin, tako bih sada o ovom vašem djelu rekao: tako treba srpski novelista da piše. Može biti da se varam ne razumijući toga posla. Ali se ne bih ni pred kim stidio toga reći. Divim se kako su vam karakteri istiniti, kako je sve živo, prirodno. I nije samo domaći život u vašim pripovijetkama, nego je u tom domaćem životu i narodni, politički. Tu je osobita vrijednost vaših pripovijedaka” (Milan Đ. Milićević, Pomeni o Daničiću i njegova pisma: iz poslednjih godina njegovoga života).
On je u svakom pogledu blizak narodu, pa i jezik kojim piše je, možemo slobodno reći, narodski. Pišući pripovetku Hajduci, koja pripada ovoj zbirci, on u samom tekstu naglašava: „Još mi valja kazati da sam ove članke pisao južnijem govorom zato što tako govore i svi oni o kojima je ovdje riječ.” Njegov autentični stil sigurno će nekoga podsetiti na stil Milovana Glišića. Stoga, cilj Milana Đ. Milićevića bio je jasan: da što više zainteresuje čitaoca za mile nam krajeve širom naše zemlje i za društveni milje koji tim predelima korača i u njima živi.
U Zimnjim večerima želeo je da prikaže događaje koji su se zaista desili, kojima je bio svedok na svojim putovanjima ili je o njima slušao dok je bio na svojim putešestvijima. Njegovi likovi su zaista postojali, jedino što im je menjao jesu imena. Prema tome, ove pripovetke predstavljaju jedno toplo svedočanstvo o ljudima i vremenima koja su prošla. Ipak, mnogi kritičari mu zameraju što nije podrobnije pisao o psihičkim stanjima junaka, što nije objasnio više o njihovim postupcima, nego je samo obraćao pažnju na spoljašnost. Pripovetka Poturčenica Lejla za mnoge je baš pravi primer ove konstatacije. Naime, reč je o seljanki Jani, koja će, nakon što je Turčin otme, postati Lejla i zaboraviti svoje roditelje i dotadašnji život i navike. Kako ju je Milićević prikazao u razgovoru sa roditeljima u turskom haremu, ona je ravnodušna, a nigde nema postepenog prikazivanja njenog privikavanja na novi način života.
Sve pripovetke koje čine zbirku Zimnje večeri lake su za čitanje, ugodne, interesantne i, naravno, dragocene – ako pogledamo sa one strane s koje smo zahvalni autoru na prikupljanju ovakve građe o našem stanovništvu i narodnim karakteristikama i običajima. Glavni motivi koji su zastupljeni u ovoj zbirci Milana Đ. Milićevića, a o kojima nam sam on ispriča nešto ili saznamo iz dijaloga njegovih likova su: zajedništvo (Neznani apostoli), vojnički život (Pobratimi), mladalačka ljubav i poturčenjaštvo (Poturčenica Lejla), hajdučki dani (Hajduci). Za kraj, dovoljno je nekoliko reči da zaokruži priču o likovima koje nam donose ove priče iz naroda: svi ovi ljudi puni su želje za unapređenjem i negovanjem svoje otadžbine.
Podsećamo da se u okviru edicije Otrgnuto od zaborava nalaze i druge manje poznate zbirke pripovedaka: Dragutin Ilić Jejo (Dunavska ulica), Jovan Popović (Istinite legende, Lica u prolazu), Dušan Radić (Tako mi, planinci!, Kroz život), Milutin Uskoković (Kad ruže cvetaju), Grigorije Božović (Pod zakonom), Milutin Jovanović (Neznani i zaboravljeni) i mnoge druge. Svi naslovi dostupni su na sajtu Portalibrisa i moguća je onlajn kupovina knjiga.
Sva dela Milana Đ. Milićevića koja je objavio Portalibris možete videti OVDE, a knjigu Zimnje večeri OVDE.